Vitomir Maričić iz Rijeke i Lidija Lijić iz Splita zaronili su na jednom od najviših jezera svijeta.
Članovi hrvatske ekspedicije “Himalaya 2017” vratili su se u Manang nakon što su dva dana zaredom proveli penjući se do gotovo 1000 metara viših “Ledenih jezera” – kako ih naziva lokalno stanovništvo tibetanske visoravni u nepalskoj pokrajini Manang. Na višem od dva jezera, na visini od oko 4720 metara, Lidija Lijić, svjetska i europska prvakinja i Vitomir Maričić, hrvatski ekstremni sportaš, oboje hrvatski reprezentativci u ronjenju na dah, ostvarili su rekordan zaron. Lijić je ostvarila prvi takav rezultat za žene s vremenom od 2:21, dok je Maričić zaronio na 3:28 minute, odnosno 1:28 minutu duže od prethodnog rekorda na sličnoj visini, također ostvarenog u Himalaji.
“Bila sam malo skeptična oko toga kako ćemo sve izvesti s obzirom na niske temperature i vjetar, međutim, kad je počela akcija, bila sam fokusirana samo na to da sve izvedem prema planu. Iznenadilo me koliko je zapravo bilo lako držati dah na toj visini, vjerojatno zbog kvalitetne aklimatizacije na kojoj smo radili zadnjih 10-tak dana, ali tome u prilog govore i neka istraživanja u kojima sam ranije sudjelovala pa ovo zapravo potkrepljuje te teorije u praksi. Sve je djelovalo užasno ubrzano i kaotično, ali na kraju je sve ispalo kako smo planirali. Uvjerena sam da bi u boljim uvjetima rezultat mogao biti drastično bolji”, izjavila je Lidija Lijić nakon postavljanja rekorda.
Pristup jezeru sastoji se od nekih šest sati hoda do visine od 4700 metara, a s obzirom na to da peteročlana hrvatska ekipa ne koristi usluge nosača, oprema dostupna na jezeru bila je dosta ograničena. Zbog nikakvog zaklona i ekstremnih temperatura nemoguće je bilo postaviti kamp na samom jezeru, što je dodatno otežalo cijelu organizaciju zarona.
“Nezgodno je malo bilo zaroniti nakon iscrpljujućeg uspona i u skučenim vremensko-tehničkim prilikama, ali u suradnji s našim timom zaključili smo da je taj pristup ipak najsigurniji. Odustali smo u zadnji čas od planiranog jezera Tilicho, koje je čak 200-300 metara više, jer nam se pri dolasku u Manang pokvario terenac te se vožnja od 12 sati pretvorila u put od 30 sati. Ovo jezero je imalo nešto naporniji pristup, ali je omogućavalo bržu eventualnu evakuaciju. Stoga smo tako sve organizirali da možemo izvesti u jednom danu. Izvan vode u negativnoj temperaturi je izrazito opasno biti izložen naletima vjetra, ali u vodi me ugodno iznenadilo što zapravo i nije bilo hladno, iako je temperatura vode bila nekih dva stupnja Celzija i jezero je imalo tanku koricu leda. Odijela Subcraft hrvatske proizvodnje koja smo koristili i ranije za zarone ispod leda pokazala su se dovoljnim. Cijeli tim je odlično funkcionirao, pomogli su nam ekspresno se osušiti i ugrijati i bez tog supporta bilo bi nemoguće uopće pokušati ovako nešto”, dodao je Vitomir Maričić nakon zarona.
Na ovim visinama gdje je postotak kisika u zraku gotovo 11% teško je vratiti i onako nisku saturaciju u organizmu, pogotovo kod očekivanih ekstremnih padova koji se dešavaju za vrijeme apneje. Upravo to i hipotermija uvjetovali su prekide ranijih pokušaja sličnih rekorda. Zbog sigurnosti ronilaca, manjka opreme i upitnih mogućnosti evakuacije s jezera, naši ronioci su umjesto pokušaja maksimalne apneje, išli na unaprijed zadano vrijeme do tri minute dogovoreno u suradnji s doktorom Viktorom Ivanišem, inače članom ekspedicije. “Ovo je svakako bio jedan terenski izazov gdje nismo znali što točno očekivati jer je riječ o nesvakidašnjoj situaciji. Kod nekih ranijih pokušaja zabilježeni su kritični padovi saturacije kisika, što smo svakako htjeli izbjeći jer su sve intervencije na ovim visinama ograničene. Međutim, na kraju se ispostavilo da su naši ronioci vrhunski pripremljeni što se vidjelo na testiranjima koja smo provodili svakodnevno te nakon svakih 1000 metara uspona. To je zbirni rezultat sjajne fizičke i mentalne spreme oboje ronilaca, kao i specifičnih priprema za ovakav pothvat te brze adaptacije zbog višestrukih ranijih boravaka na ekstremnim visinama. Tijekom uspona praćeni su razni vitalni parametri poput saturacije kisika, pulsa u mirovanju, arterijskog krvnog tlaka, maksimalnog vršnog ekspiratornog volumena te AMS bodovne skale u svrhu promatranja individualne i skupne aklimatizacije članova ekspedicije. Gledajući širu sliku ovaj projekt je, osim sa sportskog, izrazito zanimljiv i s istraživačko eksperimentalnog aspekta te ćemo dobivene podatke po povratku u Hrvatsku analizirati. Neke vrijednosti su bile potpuno neočekivane. Očekivali smo značajan pad vrijednosti saturacije kisika neposredno nakon apneje koji se nije dogodio, a koji je opisivan u ranijim pokušajima. To je još jedan dokaz da su naši reprezentativci u ronjenju na dah na vrhunskom nivou spreme”, zaključio je doktor Viktor Ivaniš, liječnik ekspedicije.
Projekt rekordnog zarona na visini je u Nepalu prihvaćen izvanredno, lokalno stanovništvo se imalo želju uključiti i pomoći, a nekoliko agencija je uvidjelo to kao potencijalnu korist razvoj regije u budućnosti. Interes za ovaj projekt iskazali su i neki inozemni mediji, između ostalog i Discovery channel pa će se planirani dokumentarni materijal možda i proširiti. U svakom slučaju, čini se da će se isplatiti bogati materijal koji su tijekom boravka u Himalaji snimili Šoić i Maričić, tandem zadužen za dokumentiranje. “Svakako je bilo u planu da složimo neki presjek iskustava u ovoj neobičnoj i zanimljivoj regiji, a interes da materijale preuzme jedna eminentna tv kuća dodatno nas motivira. Vjerujte, na toj visini i hladnoći svaka dodatna motivacija dobro dođe. Osim samog projekta, ovo je bila rijetka prilika da doživimo i zabilježimo svakodnevicu naroda koji obitavaju na ovim područjima koja su zapravo tek osamdesetih postala dostupna za posjetitelje pa je, osim neoskvrnjene prirode, tu očuvana i jedna drevna tradicija i običaji koja se, naravno, sve više isprepliće sa zapadom zahvaljujući internetu i turizmu. Nismo očekivali potpuno drugačiju fizionomiju lica kod ljudi koji, za razliku od Nepalaca, tradicionalno prihvaćanje poliandrije ili recimo to da uzgajaju i jedu stoku”, komentirao je dokumentarist Vladimir Šoić.
Peteročlana ekipa (Lidija Lijić i Vitomir Maričić kao ronioci, Vladimir Šoić kao snimatelj, Viktor Ivaniš kao liječnik i Marino Petretić, timski stručnjak za procjenu rizika u visokom gorju) kreće prema južnom dijelu masiva za što će im trebati jedan dan te zatim još jedan do glavnog grada odakle će letjeti natrag za Hrvatsku.
