Što nas tjera da radimo ono što radimo?
Psihologija je proučavanje ponašanja, odnosno misli i postupaka. Podvodna okolina stvara jedinstven izazov za nas, a to ima fascinantan utjecaj na naše ponašanje. Kao ronioci možemo imati koristi od razumijevanja rada našeg mozga pod vodom, kontroliranja vlastitih postupaka prilikom urona te stvaranja učinkovitih metoda učenja prilikom ronjenja.
Sve što činimo organizirano je i pod nadzorom našeg mozga i živčanog sustava. Sve radnje koje poduzimamo oslanjaju se na naše mentalne procese poput percepcije, koncentracije i pamćenja. Ako se nađemo pod pritiskom u nepoznatom okruženju možemo dezorijentirati mozak i uzrokovati promjene u onome što mislimo i činimo. Kada ronimo, možemo doživjeti narkozu zbog disanja komprimiranog zraka. Ako znamo kako slični problemi i promjene utječu na naše ponašanje prilikom ronjenja, možemo izvršiti prilagodbe i kompenzirati ih. Na naše razmišljanje, pažnju i koncentraciju utječu stres, umor, san i raspoloženje. Kada ronimo moramo ostati budni i svjesni situacije i sebe. To znači da se odluka o ronjenju temelji i na fizičkoj i psihičkoj sposobnosti. Dakle, ako smo svjesni kako je naš cjelokupni organizam pod stresom od trenutka kada smo zaronili, vjerojatnije je da ćemo većinu odluka donositi polako i promišljeno, postavljajući si uvijek pitanja poput: “Je li to baš najispravnije za učiniti? Govori li mi to stres ili iskustvo? Kako će moj postupak utjecati na druge ronioce oko mene?” i slično.
Kao ronioci, poznajemo pravila za sigurno ronjenje. Pratimo plan ronjenja kako bismo spriječili ozljede ili bolesti, a izron uvijek mora biti postepen, miran i staložen. Sa svakim se problemom moramo suočiti koristeći svoje vještine svjesno, bez panike i na najučinkovitiji način. Često se prilikom zarona susrećemo sa stresnim situacijama poput jakih struja, slabe vidljivosti ili nepravilno namještene maske, no stres nam ponekad mogu biti i vlastite misli. Bilo kako bilo, drugi ljudi utječu na nas jednako koliko i mi na njih što ponekad stvara dodatnu napetost, ako previše marimo za to kakav dojam ostavljamo. Strah, frustracije i anksioznost mogu ubrzati disanje i rad srca, a emocije nas mogu prisiliti da napravimo nešto beskorisno ili čak štetno. Ukoliko ste ronilac kojemu je poprilično stalo do tuđih mišljena ili se često nalazite u prethodno opisanim situacijama, predlažemo da se prije sljedećeg urona pomognete proučavajući psihološku podlogu problema kojeg imate te, ako je to potrebno, savjetujete i sa stručnjakom.
Svi mi koji ronimo znamo kako je put prema ronilačkoj licenci podjednako uzbudljivo i izazovno iskustvo. Proširujemo svoje znanje i sposobnosti kako bismo mogli funkcionirati u podvodnom okolišu. Usavršavamo svoje tehnike korištenjem ronilačke opreme kako bismo mogli što sigurnije roniti. Također, učimo ponešto fizici, biologiji i okolišu kako bismo se lakše snalazili u tom nepoznatom svijetu. Svi ti postupci stvaraju veze u našem mozgu i tijelu. Moždane stanice kreiraju prečace kako bi brže prenijele informacije u naše pamćenje. Te se veze učvršćuju ponavljanjem i vježbom naučenoga te tako nastaje i fizička i psihička sigurnost što je bitno za sigurnost prilikom ronjenja. Prilikom učenja ronjenja mijenja se način na koji vidimo same sebe i povećava nam se samopouzdanje. Ronioci stresu i izazovima prilaze s više sigurnosti i uspješnije ih rješavaju. Zaključimo, razumijevanje psihologije može nam pomoći da bolje ronimo, a ronjenje nam može pomoći u psihičkom ozdravljenju i ojačati našu psihu!
