Ove sezone najbolji svjetski ronilac na dah (AIDA pool ranking), Vitomir Maričić, kreće na Europsko prvenstvo u Istanbul s velikim očekivanjima.
Saznali smo više o tome što ga čeka i kako je protekla sezona. Koliko je uspješna sezona do sada govori činjenica da se ove godine još nije smočio na natjecanju bez da je izišao prvi. Serija dobrih rezultata započela je u Beogradu, a nadajmo se da će nastaviti i u Istanbulu na EP.
VITOMIR MARIČIĆ: Da, dosta dobro me krenulo, nadam se da će tako i nastaviti. U Istanbulu se natječem kao član reprezentacije, a s obzirom da smo stvarno jedna vrhunska reprezentacija, siguran sam u dobre vijesti neovisno o meni osobno. Beograd ima već tradicionalno odlično organizirano natjecanje u veljači pa je to uvijek prilika za otvoriti sezonu rezultatom na AIDA natjecanju. Ove godine je AIDA uvela kategoriju s dvije peraje, bi-fin ili DYNB pa je ovo bila istovremeno i prilika za upisati svjetski rekord prema toj federaciji. Nominalni rekord nije bio postavljen toliko visoko pa sam nekako računao da je to malo bolji trening. Sve se poklopilo kako treba i odronio sam 234 metra i postao prvi rekorder, a nedugo nakon pridružio mi se i Boris Milošić s istim rezultatom i Lidija Lijić koja je napravila rezultat vrijedan svjetskog rekorda u ženskoj konkurenciji. To možda zvuči kao da je to sport gdje je to lako, ali istina je da smo zbilja vrlo jaka nacija, nažalost, zahvaljujući isključivo jako talentiranim pojedincima. Taj vikend je bio zapravo još bolji jer smo nakon tog natjecanja u subotu sjeli u auto i otišli za Rijeku gdje je u nedjelju bilo AIDA državno, a tamo sam zaredom ronio tri discipline i u svima završio prvi. To natjecanje sam shvatio isto kao priliku za odličan trening, ali zadovoljan sam da sam izdržao taj tempo i odradio dobre zarone.
Nakon toga na redu je bio Maribor, gdje je održano CMAS natjecanje i nova prilika za iznenaditi rekordom, međutim ovaj put bez peraja. Koliko su različite discipline u ronjenju na dah i kako je moguće tako brzo mijenjati disciplinu i roniti opet na najvišoj razini?
VITOMIR MARIČIĆ: Pa konstantno treniram sve pomalo, doduše, najviše ronim bez peraja jer mi je najpraktičnije. Ako je tehnika dobra, forma se lako prenese u drugu disciplinu. Peraje i bez peraja su jako različite ustvari. Bez peraja je najteža tehnička disciplina i najduže traje. Fizički je isto globalno zahtjevna, a ne lokalno kao peraje gdje je većina potrošnje na nogama. Tu je jako bitan ritam, plovnost, zaveslaj rukama i nogama i koordinacija to dvoje. Zapravo, bez peraja je disciplina koja baš ne oprašta pogreške. Ja sam ih u Mariboru napravio hrpetinu – kad sam krenuo skroz pogrešno u zaron, nije mi bilo jasno kako mogu tako krivo roniti, ali mi je neki instinkt rekao da se samo opustim i nastavim, da je takav dan. To je moja najbolja i najdraža disciplina i imam sreće da solidno ronim s više taktika pa si mogu dozvoliti i greške i ispalo je dobro, postavio sam novi CMAS rekord na 210 metara. Nije to bilo neko iznenađenje, prošle godine u svojoj prvoj pravoj sezoni sam napadao taj rekord dva puta i oba puta diskvalificiran nakon izrona, a tu distancu sam već odradio na svjetskom prvenstvu AIDA prošle godine. Također, rekord je najavljen unaprijed, priželjkujem ga već neko vrijeme, ali treba se poklopiti puno faktora.
Koliko se može taktizirati u zaronu, na što se misli kad se spominje taktika i zbog čega se može diskvalificirati ronilac? Kako je moguće da se toliko napreduje u samo dvije ili tri sezone bavljenja sportom?
VITOMIR MARIČIĆ: Taktika igra veliku ulogu. Za početak brzina, to jest način ronjenja. Meni isti taj zaron može trajati 3:45 ili 5:30 minuta, što je ogromna razlika. Način kretanja, brzina, razdioba brzina, dubina, čak i različite kombinacije zaveslaja mogu biti dio taktike. Recimo, različite grupe mišića ću dominantno koristiti u početku i pri kraju zarona. Diskvalifikacija u mom slučaju je bila zbog nesvijesti. Nije dovoljno samo odraditi zaron, već i nakon izrona ostati pri svijesti i odraditi zadani protokol. Prošle godine sam imao dosta problema s tim, vjerojatno mi je trebalo malo iskustva. Napredak je kod mene bio dosta brz, ali ne toliko iznenađujući s obzirom na iskustvo u mnogim sportovima ranije, odmah u startu sam bio bolje pripremljen od većine ronilaca i znao sam kako to iskoristiti. Na svom prvom velikom natjecanju ronio sam par metara od rekorda, samo je trebalo malo posložiti želju, taktiku, glavu da se to ostvari. U ronjenju ne treba željeti rezultat previše.
Zadnji rekord je došao na red u Zagrebu na CMAS prvenstvu, opet u disciplini s perajama. Koliko je tu bitan izbor opreme, peraja, odijela i slično?
VITOMIR MARIČIĆ: Da, ovaj puta sam ronio 265 metara i to sam stisnuo koliko ide, nisam ostavljao rezerve. Izbor opreme je dosta bitan, u disciplinama s perajama same peraje su naravno ključne, ali i materijal odijela, oblik utega i slično. Stopa koja vezuje peraju na stopalo i prenosi energiju igra veliku ulogu. Ronim isključivo s Molchanovs perajama, mislim da su trenutno najkvalitetnije na tržištu. Ustvari, zadnji rekord je bio nacionalni bez peraja u malom bazenu, to mi je možda i najdraži rekord ove sezone, iako nije svjetski. Nedostajalo je četiri metra do svjetskog, ali uvjeren sam da bi uskoro moglo i to doći na red.
Na redu je za koji dan Europsko prvenstvo, a zatim počinje sezona mora. Hoćemo li i tamo gledati neke nove rekorde pod našim bojama?
VITOMIR MARIČIĆ: Za početak hajdemo vidjeti kako će Europsko proći pa onda odmah ide fokus na dubinu. Ima puno natjecanja, teško mi je reći kako brzo ću se vratiti u formu s kraja prošle sezone i koliko brzo napredovati. Dubina nekad ide polako, osjetim da mi tu treba još vremena za neke mikro motoričke prilagodbe, ali ako me nastavi pratiti sreća, ima i par tih rekorda koji bi mogli postati zanimljivi i dostupni vrlo brzo. More je jedan potpuno drugačiji sport od bazena, zapravo, jedva čekam zaroniti u plavo, ovako pred kraj sezone, svima je već dosta brojanja pločica.
Kako započeti s ronjenjem na dah, tko je uopće dobar kandidat i kada je najbolje krenuti s treningom. Možda Hrvatska ima još talenata na raspolaganju, a da ni ne znaju?
VITOMIR MARIČIĆ: Uvjeren sam da ima. I ovako je naša reprezentacija jedna od povijesno najuspješnijih, mislim da se može reći da je ronjenje naš najuspješniji sport općenito. Može se početi bilo kada, ali za ozbiljnije rezultate najbolje neke malo starije godine, 16, 17 pa i starije. Rekao bih da tamo od 22. nadalje kreće pravi potencijal pa sve do starosti. To je izrazito mentalan sport i zrelost u glavi je presudna. Najbolje je krenuti kroz tečaj ronjenja na dah, tu se odmah vidi neki potencijal i nauči sve što treba o tom sportu, ali i drugim segmentima treninga i pripreme. Ronjenje je sad popularno kao priprema sportaša za ostale sportove, ali i generalno jako rastući trend u svijetu. No snaga ronjenja na dah je opuštanje i uživanje, povezivanje sa samim sobom. Natjecateljski dio uvijek ima svoje mjesto, ali većina će uvijek roniti zbog tog ogromnog unutarnjeg svijeta koji ronjenje na dah otkriva.
