Znanstvenici su željeli naučiti kako sipe mogu vidjeti u tri dimenzije pa su ih opremili stereoskopskim crvenim i plavim naočalama i otkrili su da, iako su njihove oči vrlo različite od naših, njihov način gledanja nije toliko različit.
Istraživački tim predvođen Sveučilištem Minnesota izgradio je “podvodni kino” u Pomorskom biološkom laboratoriju u Woods Holeu u Massachusettsu kako bi istražio kako glavonošci određuju točnu udaljenost s koje trebaju zaskočiti pokretni plijen. Sipe koriste svoje krakove za hvatanje u kamenjaru, a ako su preblizu, mogu se otkriti te moraju pobjeći jer su im krakovi prekratki.
Običnu su sipu (Sepia officinalis) obučili za nošenje 3D naočala i napad na slike dviju hodajućih kozica različitih boja prikazanih na ekranu računala. Uspoređujući slike, istraživači su mogli utvrditi da sipe koriste stereopsiju, tehniku koju također koriste ljudi da bi spojili slike između lijevog i desnog oka i izračunali udaljenost do svog plijena. “Kad je samo jedno oko moglo vidjeti kozice, što znači da stereopsis nije moguć, životinjama je trebalo duže da se pravilno pozicioniraju”, rekao je Trevor Wardill, docent na Fakultetu bioloških znanosti na Sveučilištu, “Kad su oba oka mogle vidjeti kozice, što znači da koriste stereopsis, to je omogućilo sipi da donose brže odluke prilikom napada. To može činiti značajnu razliku u hvatanju obroka.” “Iako sipe imaju slične oči kao i ljudi, njihov mozak se znatno razlikuje”, nadovezala se docentica Paloma Gonzalez-Bellido, “Znamo da mozgovi sipe nisu segmentirani kao ljudski. Čini se da nemaju niti jedan dio mozga, poput našeg okcipitalnog režnja, posvećen obradi vida.”
Rekla je i da je istraživanje pokazalo da mozak sipe mora sadržavati područje koje izračunava razlike između slika s lijeve i desne strane. Za razliku od srodnih lignji i hobotnica, sipe također mogu usmjeriti svoje oči i prema naprijed, a vjeruje se da bi zbog toga mogle biti jedini glavonošci koji mogu koristiti stereopsis. Jedini drugi beskralježnjaci za koje se zna da koriste ovu tehniku su bogomoljke. “Ovo istraživanje vodi nas korak dalje prema razumijevanju načina na koji su se različiti živčani sustavi razvili da bi se uhvatili u koštac s istim problemom”, rekla je Rachael Feord sa Sveučilišta u Cambridgeu, prva autorica istraživanja koje je upravo objavljeno u časopisu Science Advances. Sljedeći korak je seciranje moždanih krugova potrebnih za računanje stereopsisa u sipa, s ciljem razumijevanja kako se to može razlikovati od onoga što se događa u našem mozgu.
Zahvaljujući napretku znanosti svakodnevno se pronalazi sve više zajedničkih anatomskih i funkcionalnih skupina u ljudi i životinja, sukladno s boljim razumijevanjem pojedinih životinjskih organizama. To nam može pomoći i da jednoga dana još bolje i temeljitije shvatimo evoluciju pojedinih živih bića pa tako i čovjeka.
Tko zna, kad se sljedeći put susretnete s nekom sipom na uronu, možda ćete ih ipak percipirati kao manje primitivna bića nego do sada.
