U dosadašnjoj karijeri Predrag Vučković fotografirao je više od 350 raznih sportskih događaja u preko 60 zemalja. Njegov stil i pristup suvremenom načinu fotografiranja izdvajaju ga od drugih fotografa, ne samo u regiji, već i u cijelom svijetu.
Ako je netko specijalist za fotografiranje ekstremnih sportova u Srbiji, ali i šire, to je sigurno Predrag, specijalist i za podvodnu fotografiju. Vučković je jedan od nekolicine internacionalnih fotografa kompanije Red Bull, što mu omogućuje da fotografira neka od najekstremnijih natjecanja. Vučković se od većine svjetskih fotografa izdvaja po tome što, zahvaljujući svom bogatom iskustvu u ekstremnim sportovima, znanju i posebnim vještima, stiže na mjesta koja nisu dostupna običnim ljudima. Njegova priča počela je iz hobija koji se potom pretvorio u profesiju. Jednostavno, adrenalin i mogućnost da radi nešto što drugi ne mogu uvijek ga vuče naprijed i pomiče granice fotografije.
SL: Iako si našim čitateljima već poznat kao vrhunski podvodni fotograf, vjerojatno se onom “zemaljskom” fotografijom baviš još od djetinjstva. Opiši nam svoje početke u fotografiji! Kada si uvidio da će ti fotografija ujedno biti i životni poziv?
PV: Ovo mi je jedno od najtežih pitanja jer ni sam ne znam kada sam se počeo baviti fotografijom. Svakako je taj početak bio kad sam bio jako mali – uvijek sam imao foto aparat sa sobom koji je bio sastavni dio moga života. Vraćao sam se kući s raznim fotografijama jer sam imao želju ovjekovječiti neke meni važne trenutke iz djetinjstva i tako sam nastavio do dan danas. Uvijek sam volio eksperimentirati i istraživati pa je ta kreativnost već tada bila potpis mojih fotografija.
SL: Uz fotografiju, ako smo dobro shvatili, u prošlosti si se intenzivno bavio mnogim ekstremnim sportovima, čak i profesionalno? Je li je to i danas tako? Koji su ti još sportovi “in”?
PV: Začetnik sam mnogih ekstremnih sportova u staroj Jugoslaviji koji su mi kasnije omogućili da svijet promatram drugačijim očima. To su: BMX kao osnova, snowboard, skateboard, a kasnije su se na tim osnovama zasnivali i mnogi drugi sportovi. Vještine i znanje koje sam tada stjecao i dan danas primjenjujem kako bih dospio na unikatna i jedinstvena mjesta za fotografiranje. Samo poznavanje mnogih sportova daje mi prednost nad nekim drugim kolegama jer jednostavno razmišljam na drugačiji način od ostalih ljudi koji ne razumiju određeni sport ili trik.
SL: Kako je uopće došlo do toga da se počneš baviti ronjenjem? Je li to bila želja za istraživanjem nepoznatoga ili si u ronjenju vidio još jednu mogućnost za razvojem svojih fotografskih kapaciteta i ideja?
PV: Prvi motiv, kad sam razmišljao o ronjenju, bio je da pokušam nešto drugačije od sportova kojima sam se bavio. Tijekom mojih prvih zarona nisam ni razmišljao o podvodnoj fotografiji jer je to bilo prije 20 i više godina kada su podvodni fotoaparati predstavljali veliki izazov i za ronioce i za proizvođače. Moja podvodna fotografija i žar za njom dolaze nešto kasnije.
SL: Vjerojatno si otišao na tečaj ronjenja u nekom beogradskom klubu? Ukratko nam opiši svoj ronilački i staž podvodne fotografije!
PV: Upravo tako nekako je i bilo te davne 1991. godine kada sam završio prvi ronilački tečaj PADI OWD u jednom od najrenomiranijih beogradskih ronilačkih klubova. Kad sam sve završio i postao ronilac, imao sam osjećaj kao da sam završio vojsku, što mi je tada predstavljalo veliki problem, ali sam svom tadašnjem instruktoru ronjenja danas veoma zahvalan. Nastavio sam roniti uglavnom po crnogorskom primorju, završavajući postupno i tečajeve koji su dolazili jedan za drugim sve do današnjega kada nosim zvanje SSI Open Water Instructor. Što se tiče podvodne fotografije, sve dolazi mnogo kasnije od mojih ronilačkih početaka, točnije od 2005. godine. Od prvog zarona s fotoaparatom postalo mi je nezamislivo bilo kakvo ronjenje, a da ne fotografiram. Danas je podvodna fotografija nešto što zauzima posebno mjesto u mom umjetničkom stvaranju jer je podvodni svijet neki drugi svemir i okruženje u kojem se osjećam spokojno i opušteno, mjesto na kojem dobijem specijalnu inspiraciju.
SL: Bilo bi zanimljivo čuti ponešto o tvojim prvim profesionalnim angažmanima u podvodnoj fotografiji. Je li se to desilo u Srbiji ili u inozemstvu? Ljudi znaju reći da je za takve poslove potrebna i doza sreće, je li bilo tako i u tvojem slučaju?
PV: Ja sam od samoga početka podvodnu fotografiju gledao na drugačiji način i pokušavao sam neke tehnike koje sam primjenjivao iznad površine primijeniti i pod vodom, i obrnuto. Već zbog tog razloga moje fotografije su se izdvajale od mnogih koje su se tada pojavljivale na tržištu. Profesionalni angažmani su krenuli od trenutka kad sam ja sam htio da krenu – u stvari kad sam podvodnu fotografiju uključio u moja redovna fotografiranja. Posebne tehnike i unikatan način razmišljanja doveli su me do nekoga današnjeg nivoa i prije bih sve to opisao više kao posebnu kreativnost, nego kao kakvu sreću.
SL: Poznato je da si svoje tehnike u podvodnoj fotografiji usavršavao i na svjetski poznatim “workshopovima” kod vjerojatno najcjenjenijega podvodnog fotografa današnjice, Britanca dr. Alexa Mustarda, a postali ste i dobri prijatelji. Koliko vrhunski podvodni fotografi utječu jedni na druge u smislu napretka?
PV: Već nakon prvog odlaska na jedan od Alexovih workshopova omogućeno mi je da neka moja posebna razmišljanja u vezi s podvodnom fotografijom provedem u djelo. Alex mi je postao jako dobar prijatelj i netko tko mi je dosta pomogao na putu koji je ostao iza mene, ali kao što uvijek volim komentirati – znanje se prenosi do nekog određenog nivoa nakon kojega ostaje sve na vama samima. To bi značilo da, ako to nešto ne nosite u sebi, nitko vam to ne može prodati, pokazati ili nametnuti. Svako putovanje s Alexom predstavlja novu razmjenu ideja između mene i njega pa samim tim i moja i njegova kreativnost uvijek dokazuju da takva vrsta komunikacije obostrano neizmjerno znači.
SL: Danas si svjetski etabliran podvodni fotograf s ozbiljnim i učestalim profesionalnim angažmanom. Za koje tvrtke ili brendove radiš i koje bi kampanje ocijenio kao najuspješnije u svojoj karijeri?
PV: Moj glavni profesionalni angažman je u Red Bull International-u od 2006. godine i većina mojih fotografiranja, bilo pod vodom, na vodi ili na kopnu, moji su prioriteti. Pored Red Bull-a, kad su u pitanju ronilački brendovi, radio sam veliko advertising slikanje za Suunto ronilačke kompjutere, za Subal podvodna kućišta i Mares ronilačku opremu.
SL: Bilo bi vrlo zanimljivo čuti kako otprilike izgleda tvoja prosječna godina, u profesionalnom i ronilačkom smislu… Reći ćeš da živiš u Beogradu, ali koliko si stvarno godišnje tamo?
PV: U posljednje vrijeme neki godišnji prosjek u zaronima mi se zasniva na brojevima između 60 i 80. Trudim se da taj broj bude uvijek tu negdje, bez obzira na to što zvanično živim u Beogradu koji nema more. Tijekom jedne godine provedem više od osam mjeseci izvan Srbije pa samim tim nije jednostavno imati normalan privatni život, fotografirati i roniti u isto vrijeme.
SL: Je li istina da si fotografirao čak i na nezamislivim mjestima na Zemlji poput Antarktika i Kamčatke?
PV:
Naravno da je istina. Antarktička
ekspedicija važi za jednu od najtežih avantura i fotografiranja koji su
zapisani u mojoj karijeri. Surove uvjete Antarktika jako je teško opisati
riječima. Sama pomisao da na temperaturama od -30 stupnjeva Celzija provedete
35 dana u običnom šatoru, bez normalnih životnih mogućnosti, već dovoljno
govori sama za sebe. Ako tome još dodate konstantnu fizičku aktivnost u vrlo
ekstremnom ambijentu da bi se zagrijali i održavali vlastitu tjelesnu
temperaturu, onda to prelazi na jedan novi nivo surovosti. Svemu tome pridodate
dan bez mraka 24 sata, što vas dodatno psihički i fizički iscrpljuje. Skup
svega ovoga ustvari čini samo jedan mali djelić moje Antarktičke ekspedicije. A
gdje ste bili i što ste radili 35 dana, tek shvaćate po povratku u civilizaciju
i normalne životne uvjete. Onda su vam i obične svakodnevne i male životne
stvari mnogo važnije i mnogo ih više cijenite.
Kada spomenem projekt na Kamčatki, shvatim da mnogi od nas maštaju da se nađu
na jednom ovakvom mjestu i da dobiju tako važan zadatak da sve to fotografiraju.
Čuveni ruski base skakač izveo je skok u aktivni vulkan Mutnovski visok 2323
metra. On je jedan od najboljih letača na svijetu u disciplini wingsuit flying
i čovjek koji iza sebe ima mnoštvo projekata koje je jedini na svijetu izveo, a
ovaj je bio jedan od njih. Prava netaknuta priroda i vožnja snowboarda po
rubovima aktivnih vulkana samo su jedan mali djelić ove nevjerojatne
fotografske avanture. Zadovoljstvo je uvijek još veće kada svoje fotografije
vidite na svim važnijim agencijskim naslovnim stranama i u svim većim medijima
širom svijeta.
SL: Naši čitatelji će htjeti saznati i koju opremu koristiš i kakva je suradnja s proizvođačima? Znao si napomenuti da trećinu zarađenoga novca ulažeš isključivo u opremu, znaš li uopće koliko aparata i objektiva posjeduješ?
PV: Zvanično sam jedan od Nikon ambasadora i niz
godina imam jako veliku podršku od njih. Naravno, bez obzira na to, moj odabir
brenda datira od mog samog početka bavljenja fotografijom i ostao sam mu vjeran
sve ove godine jer ispunjava apsolutno sve moje zahtjeve na terenu. Kada su
Subal podvodna kućišta u pitanju, pripadam jednoj specijalnoj grupaciji – Subal
Pro Team, na koju sam vrlo ponosan. Subal mi je jedan od najvećih sponzora i s
njima imam spektakularnu suradnju. Jako puno mi pomažu na nivou zajedničkog
razvijanja nekih unikatnih dijelova na kućištu koji meni omogućavaju razvijanje
posebne tehnike fotografiranja na vodi i pod vodom. Također, bez obzira na
njihovu podršku, onaj tko jednom proba Subal podvodna kućišta, zauvijek će
ostati njihov korisnik!
U opremu jako puno ulažem i uvijek ću ulagati jer volim imati dosta mogućnosti
za raznorazna fotografiranja. Koliko novca sam uložio u opremu to više nitko ne
zna jer ulažem cijeli svoj život i cijelu svoju karijeru. Smatram da se svaka investicija
i ulaganje uvijek vrati i svatko tko ima mogućnosti za osuvremenjivanje opreme,
što danas nije lako, treba razmišljati na taj način. Čvrsto stojim uvijek iza
stava da oprema ne čini dobrog fotografa, ali da mu dosta pomaže.
SL: A sada nešto o manje poznatim detaljima. Prvo što želimo da opišeš je tvoja uloga u projektu Red Bull Stratos – skok “s ruba svemira” Felixa Baumgartnera koji se desio 2012.
PV: Projekt Red Bull Stratos mi je jedan od najznačajnijih u karijeri. Felix Baumgartner je 14. 10. 2012. godine postao prva osoba koja je probila zvučni zid i skočila s 39 kilometara visine. Bio sam jedan od tri oficijalna fotografa. Pripreme za ovo fotografiranje trajale su više od godinu dana u posebnim uvjetima na specifičan način. Prije finalnoga skoka bila su dva pokusna skoka s 21 kilometar i drugi skok s 29 kilometara. Povijesni događaj “Red Bull Stratos – Mission To The Edge Of Space” je nešto što ću sigurno pamtiti do kraja svoga života. Veoma sam ponosan što sam sudjelovao u pisanju novoga poglavlja ljudske povijesti kroz moje fotografije. Nepotrebno je reći da nijedan drugi fotografski izazov nije bio ni blizu ovog projekta.
SL: Također si član Red Bull foto tima i za njih odrađuješ mnoge kampanje. Koje?
PV: Jedan sam od pet oficijalnih fotografa Red Bull International tima i radim na njihovim najvećim događajima širom svijeta kao što su: Red Bull Air Race, Red Bull X-Fighters, Red Bull Crashed Ice…
SL: Ono što je nepoznato široj javnosti je da te u zadnje vrijeme obuzela i ljubav prema nešto manje popularnoj aktivnosti (ili sportu). O čemu se radi?
PV: Važan segment moje fotografije u posljednje vrijeme se zasniva na ekstremnom kanjoningu. Kanjoning je u svakom slučaju jedan od mlađih ekstremnih sportova koji je sve popularniji u svijetu pa tako i u našoj regiji. Kanjoni mogu biti veoma laki ili ekstremno teški i zahtjevni, ali naglasak u ovom sportu je obično u estetici, zabavi i avanturi prije nego u tehničkoj težini. Kao i u alpinizmu i speleologiji, a i većini ekstremnih sportova, nivo “extreme” zavisi od toga koliko je ekipa ili tim koji prolazi neki kanjon spreman ići “daleko”. Naime, jedan isti kanjon može biti do krajnjih granica ekstreman, a isto tako i vrlo lagan za prolazak, ali sve ovisi o vodostaju koji je u njemu pa zatim i o ostalim karakteristikama kao što su pristupa, evakuacija, visinske razlike ulaska i izlaska iz kanjona, raspored vertikala…
Kanjoning je avanturistička aktivnost koja podrazumijeva prolazak kroz kanjone koji se nalaze u podnožju planina u fascinantnoj i netaknutoj prirodi, kao i prolazak savladavanjem prirodnih prepreka poput vodopada, kaskada i prirodnih bazena. Tom prilikom koriste se različite vještine hodanja i tehnike kao što su otpenjavanje, penjanje, spuštanje niz uže, pješačenje po eksponiranom terenu ili vodenom toku, provlačenje kroz uske procijepe, skakanje u vodu i plivanje pa čak i ronjenje na dah. Mnoštvo kanjona u Crnoj Gori i Srbiji me pomiču za korak unaprijed što se ovakvog oblika fotografije tiče. Ronjenje i kanjoning povezuje voda pa je samim tim sličan način fotografiranja, ali je ambijent drugačiji.
Sve ovo je lako povezati i pretvoriti u jednu neraskidivu nit jer u mom slučaju fotografija nema granica i zato svako okruženje u kojem se nađem i svaki sport mogu biti dočarani kroz fotografiju i da tako svaki najljepši i najbitniji trenutak bude zauvijek zabilježen. Zato svatko tko se čak i ne razumije u neki od sportova koje fotografiram, preko mojih slika može sebi dočarati svaki bitan trenutak.
Cijeli intervju s Predragom Vučkovićem uz pregršt fascinantnih fotografija možete pronaći u devetnaestom broju SCUBAlife magazina (ožujak 2015.).
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.