Gregg Bemis, 83–godišnji vlasnik ostataka poznatog broda Lusitania vratio se iz irskog Co Corka gdje je nadgledao posljednju i najveću ekspediciju na brod čije je potapanje 1915. godine šokiralo svijet i pretvorilo je u najveću pomorsku tragediju poslijeTitanica.
Ostao je, međutim, prilično tajnovit o otkriću ekspedicije. Njemačka podmornica U-20 je u jeku Prvog svjetskog rata ispred irske obale potopila Lusitaniu koja je sa sobom u smrt povukla 770 putnika, uključujući 100 djece. Od toga je broja pronađeno samo 289 tijela, a 65 nikada nije identificirano. Kapetan njemačke podmornice koji je ispalio torpedo tvrdio je da je nakon pogotka čuo i drugu eksploziju, što je dovelo do kontroverze koja i danas traje, jer bi to potvrdilo da je Lusitania uz putnike prevozila i velike količine municije, što bi je onda činilo legitimnim vojnim ciljem. „Morate znati da je prilikom gradnje tog broda britanska vlast vodila računa da se u trenutku rata može izmijeniti u ratne svrhe. Stoga su diljem palube napravljena mjesta gdje su se mogli namjestiti mitraljezi“, kazao je Bemis, koji je ranije oko olupine pronašao milijune komada municije kalibra 303.
Ekspediciju je Bemis proveo s dvije podmornice na 90 metara dubine, koje su prerezale trup broda kako bi našle dokaze o eksplozivu. Svijetu, međutim, nije želio otkriti je li ekspedicija pronašla municiju i oružje. „Ekspedicija je koštala više od milijun eura i sponzorirao ju je National Geographic pa ne smjem govoriti o tome prije nego se prikaže na televiziji, što će biti za devet mjeseci“, razočarao je Bemis sve znatiželjnike, ali dodavši znakovito da je ekspedicija bila vrlo korisna. Lusitania je porinuta 1907. godine i bila je tada najveći putnički brod na svijetu. Plovila je na liniji Liverpool New York. Bemis već 40 godina sanja da otkrije što je to Lusitania prevozila i da napokon riješi pitanje o prijevozu municije. Prvi je puta zaronio 1993. godine, a drugi puta se vratio 2004. roneći obučen u suho odijelo, trimix s kisikom za dekompresiju i sigurnosnu opremu. Više ne smije roniti, ali je ovaj puta nadgledao svaki dio ekspedicije.
Kritičari tvrde da ga ne zanima istina o Lusitaniji, nego da mu je glavni motiv pronalazak dragocjenosti na tom brodu. Naime, Lusitania je sa sobom povukla neke od bogatijih ljudi tog vremena kao što su tadašnji milijunaš Alfred Gwynne Vanderbilt, glumica Rita Jolivet te poznati kolekcionar umjetnina Hugh Lane, za kojega se priča da je brodom prevozio nekoliko remek djela. Bemis kaže da su male šnse da pronađe bilo što vrijedno, dodajući da, doduše, može zadržati sve što je povezano s brodom ili njihovim prijašnjim vlasnicima, ali ne i imovinu koja je pripadala putnicima, ponavljajući da mu je jedini cilj otkriti je li Lusitania ipak prevozila oružje. “Lusitania je mnogo veća priča od Titanica koji je bio više romantične prirode, jer je u pitanju borba čovjeka protiv prirode. U slučaju Lusitanie imate uklučene elemente politike, rata, intriga i užasne nesreće. Riječ je dakle, o ljudskoj borbi protiv čovječnosti”, kaže Bemis.
Druga teorija kaže da je hladno more nakon udara torpeda stvorilo jak pritisak u ogromnim kotlovima koji su nakon toga eksplodirali. Titanicu je trebalo dva i pol sata da potone, dok je Lusitania, koja se također smatrala nepotopivom, potonula za 18 minuta što priču čini još intrigantijom.
Bemis je suvlasnik olupine postao je 1968. godine, a 1982. je vodio proces kako bi vratio svoja vlasnička prava koja je pokušala ograničiti država. Pokušali su ga ograničiti Zakonom o nacionalnim spomenicima, ali to odlukom suda nije uspjelo te je dobio dozvolu da može slobodno roniti oko Lusitanije čime je postao njezin potpuni vlasnik, iako je Irska uspjela nametnuti neka ograničenja. Više o Lusitaniji mogli ste pročitati u dossieru drugog broja SCUBAlife magazina.
