Ova mala hrid dužine kojih stotinjak metara nalazi se u lastovskom akvatoriju, na otprilike pola puta između Lastova i Sušca, dakle zapadno od Lastova. Gledano s južne i sa sjeverne strane izgleda poput trokuta bijele boje (čistih vapnenačkih stijena – otud mu i ime), blagog pada prema Lastovu, a oštrog, gotovo okomitog, prema Sušcu.
Kurioziteta radi, između Lastova i Kopišta postoji slična hrid koja se naziva Crnac, koja je stvarno crno – sive boje stijena. Od morfoloških značajki Bijelca svakako se ističe jedinstvena podvodna raspuklina koja tvori kanjon kojim se može roniti “kroz” otočić, a prostire se smjerom sjever – jug. nalazi se na zapadnoj strani, gotovo pri kraju hridi. Nejasan je njen nastanak pa se vjerojatno radi o lokalnom rasjedanju u nekom neodređenom geološkom razdoblju. Kanjon je teško uočljiv s površine, tek se može nazrijeti na južnoj strani hridi gdje se uočava udubina u inače pravilnom južnom zidu. Čak i sa sjeverne (“kopnene” ili “korčulanske”) strane nazire se neobična morfološka forma naglim i oštrim zakretanjem stijenskog masiva pod gotovo pravim kutem, ali niti ona ne otkriva o čemu se ovdje zapravo radi. Kao što i pretpostavljate, Bijelac se nalazi unutar akvatorija Parka prirode “Lastovsko otočje” te se nalazi u zaštićenoj zoni pa je individualno ronjenje zabranjeno, odnosno moguće je preko ovlaštenih ronilačkih centara na Lastovu kojih ima dva, “Ankora” u Zaklopatici i “Ronilački raj” u Pasaduru u sklopu hotela Solitudo.
Na Bijelcu se nesumnjivo ronilo još u doba Jugoslavije, no vrlo rijetko. Turizam na Lastovu zbog strateškog značaja JNA baze gotovo da nije niti postojao, a i rijetki su bili tadašnji ronioci koji bi se upućivali na ovako daleku lokaciju bez gotovo ikakve infrastrukture potrebne i za najjednostavnije ronjenje. S druge strane, Lastovcima je Bijelac oduvijek bio poznat kao ribarska “pošta” s mogućnošću obilnog ulova pa se do Bijelca oduvijek plovilo i lovilo i jastoge i sardinu i gofove, ovisno o sezoni. Tek razvojem ronilačkog turizma na Lastovu, početkom ovog tisućljeća, Bijelac polako postaje nedaleko poznata i tražena ronilačka destinacija pa se sve više ljudi odlučuje na daleku turu, bilo odabirom Lastova kao svoje privremene ronilačke “baze”, bilo preko ronilačkih krstarenja koja se uglavnom organiziraju iz Splita. Inače je popularnost Bijelca tolika da ga svi relevantni izvori smatraju jednom od “top tri” hrvatske ronilačke lokacije, a nerijetko se nalazi na prvom mjestu.
Velika većina ronilaca je čula i želi posjetiti ono po čemu je Bijelac najpoznatiji, legendarni kanjon, ali Bijelac nudi još toliko jedinstvenih većih i manjih detalja koje ne možete obići u samo jednom ronjenju pa za Bijelac s punim pravom možemo izreći onu univerzalnu maksimu – “jedno ronjenje na Bijelcu jest kao nijedno”. Zbog toga se bez iznimke ronjenje na Bijelcu treba organizirati kao popularni “full day”, cjelodnevno ronjenje s dva, ali ako mogućnosti dopuštaju čak i tri ronjenja. Jasno, jedan od bitnih faktora pri planiranju ronjenja na Bijelcu su i vremenske prilike pa je mirno vrijeme više nego poželjno jer su mogućnosti sidrenja ronilačkih brodova (pa čak i manjih gumenjaka) poprilično ograničene. Već more jačine tri će gotovo potpuno onemogućiti i pristup, a kamoli sidrenje na Bijelcu, a za mora jačine dva će na brodu (ili manjoj brodici) morati ostati vrlo iskusni kapetan. Sidrenje je moguće na malom platou na sjevernoj strani, za veće brodove isključivo po mirnom moru, ili na obližnjoj siki koja je udaljena pedesetak metara od same hridi u smjeru Lastova.
Ronjenje na Bijelcu itekako je primamljivo i izvedivo i za početne kategorije ronilaca sa samo malo više iskustva. Vrlo vjerojatno će ronjenje započeti s plićeg platoa na sredini sjeverne strane. Plato dužine pedesetak metara blago pada u dubinu, ali vi na ronjenje krećete u smjeru zapada, prema Sušcu, paralelno uz obalu. Na kraju platoa započinje neobičan zid do kojih 25 – 30 metara dubine s naglim skretanjem ulijevo, nakon čega ronjenje treba nastaviti dubinom od 15 metara. Roneći tako kojih tridesetak metara nailazite na omaleni vertikalni procjep (i dalje na okomitom zidu) širine jedva metar, na dubini od četrnaest do šesnaest metara. To je početak našeg legendarnog kanjona! Sukladno dogovoru i “briefingu” kojeg ste vjerojatno napravili već na brodu, u procjep se ulazi jedan po jedan jer je, naprosto, preuzak. Vidjet ćete da vas konfiguracija i dalje “drži” na tih petnaestak metara dubine. Važno je napomenuti da procjep nije nimalo klaustrofobičan niti težak za ronjenje (iako je uzak), već na samom ulazu u njega se vidi svjetlo s druge strane tako da baš nikome nije problem niti neugoda zavući se u njega. A nakon kojih desetak metara ronjenja pred vama se polako otvara prekrasan i veliki kanjon koji završava na drugoj strani otoka.
U svojem punom opsegu taj kanjon je dubine (ili “visine”, kako hoćete”) od nula pa do 50 metara, dužine je kojih pedesetak metara također, a širina mu varira od četiri do pet metara na početku (odmah nakon procijepa) pa do desetak i više metara na “ustima” na južnoj strani Bijelca. Dakle, i dalje nema nikakve neugode prilikom ronjenja, cijeli kanjon je prekrasno osvijetljen, a ako ste imali samo malo sreće da je sunčan dan, onda ćete nesumnjivo uživati već i u samoj igri svjetla kako se krećete prema izlazu iz njega.
Važno je, zbog ronilaca početnika, osvrnuti se na dubinu kanjona, na samom izlasku iz procijepa ona doseže do 25 metara, a zatim pada prema južnom izlazu do prije spomenutih pedesetak. Dakle, “open wateri” ili “jedna zvjezdica” u kanjonu obratite pažnju na dubinu i držite se negdje na sredini! Ako vam je dno vrlo blizu, pogotovo na kraju kanjona, u ozbiljnom ste problemu!
Sam kanjon je prelijep i slijedi najvažnija napomena. Ostanite u njemu barem desetak minuta, nemojte napraviti grešku da samo projurite kroz njega, što možete u pola minute. Nekoliko stvari je zanimljivo. Kao prvo, gomila gorgonija. Već na dvadesetak metara zapažaju se manje crvene gorgonije koje prema izlazu i prema dubini bivaju sve gušće i sve veće. Što je posebno interesantno, crvene gorgonije prevladavaju na “lijevom” zidu kanjona (u opisanom smjeru kretanja), a one žute su u većini na “desnom zidu”. Zanimljiv kontrast. Osim toga, kanjon je prepun većih i manjih kaverni i rupa (u neke se možete oprezno i zavući) i nemoguće je da nećete pronaći pokoju murinu, škarpinu ili pak manje jato fratara.
Za one iskusnije, na lijevom zidu na dubini od prihvatljivih 43-45 metara u kavernama imate priliku vidjeti pokoje zdravo stabalce crvenog koralja, što je na ovakvim dubinama danas u Jadranu već prava rijetkost pa je to jedinstvena prilika da ugledate i njih. Mali podsjetnik; crveni koralj obično obitava na gornjim svodovima zamračenih kaverni i tako ćete ga najprije pronaći. Lampa je nužno potrebna jer tek njome će nedefinirana granata crna forma prekrivena čudnim bijelim pahuljama zasjati u prekrasnu jarkocrvenu boju koralja s bijelim polipima. Također, ako budete imali sreće, u kanjonu će vas dočekati i pokoje jato sardina ili molića koristeći tako prirodni zaklon. U tom slučaju budite mirni i bez naglih pokreta, smirite disanje i uživajte u igri velikog “organizma” sastavljenog od tisuću jedinki koje kruže oko vas.
Po izlasku iz kanjona “klasičnom” rutom skreće se ulijevo, prateći zaista duboki južni zid. Na samom izlasku se nalazi omanja špiljica na tridesetak metara, obično s jastozima unutar nje. Slijedi vam ronjenje uzduž zida koji je i dalje prepun gorgonija, a povremeno se isplati “prekontrolirati” i plavetnilo u potrazi za pelagičkim vrstama. Ronjenje se tako nastavlja do kraja istočnog ruba Bijelca kada zid, najprije lagano, a zatim sve oštrije zakreće ulijevo. Tada ćete doći do točke u kojoj zamjećujete da se zid još nastavlja prema istoku (u smjeru Lastova), ali i jasno vidite da jedan dio završava penjući se prema platou s kojeg ste započeli ronjenje, ali sa “stražnje” strane. Ukoliko ste detaljno ronili na kanjonu i zidu, vrijeme je za povratak na plato.
Nekada se (po skromnom mišljenju autora, na krivi način) ronjenje može nastaviti dalje po spomenutom zidu do obližnje sike, ali onda ćete vjerojatno morati propustiti mnoge ljepote koje ta sika krije pa bi ju trebalo ostaviti za drugi zaron. Opravdanje za ovakav način ronjenja se može naći jedino u varijanti da ste se odlučili za samo jedno ronjenje na Bijelcu. Dakle, vraćamo se na plato gdje nam je vjerojatno usidreno plovilo.
Plato je sam po sebi također vrlo lijep, s podosta zanimljivih stijena i vrlo neobičnim kamenim formacijama koje je stvorio pradavni sediment, kao da se radi o okamenjenim granama drveća. Sigurnosna stanka i fascinantno ronjenje na Bijelcu ovdje završava. U slučaju valova koji možda onemogućavaju sidrenje, voditelji ronjenja se uglavnom odlučuju za rutu kojom ronjenje započinje s južne strane otoka gdje vas brod samo “izbaci” u more pa se u kanjon ulazi s “krive” strane. Tada možete napraviti “obrnutu” turu.
Osim spomenute “klasične” rute, postoji i još jedna varijanta koja uključuje kanjon, a zahtijevat će nešto manje vremena koje “trošite” u samom kanjonu. Ronjenje započinje s istog mjesta na platou i istim smjerom se ulazi u kanjon, ali sada po izlasku skrećete desno prema Sušcu (zapadno). Ova varijanta je namijenjena samo iskusnijim roniocima jer dolazite na zakrenuti zid koji vas, prateći oblik hridi, ponovno vraća na procijep na sjevernoj strani. Kao da ronite uzduž plašta okomitog valjka. Ljepota ovog zida je također u velikoj količini gorgonija, a dubina doseže do, već u najmanju ruku diskutabilnih, osamdesetak metara. Oprez!
Vidljivost na Bijelcu je gotovo uvijek odlična i dubina vas vrlo lako može zavarati. Povratkom na procjep ponovno ulazite u kanjon pa sada izlazite na lijevoj strani nastavljajući ronjenje na prethodno opisani klasični način. Ovom varijantom ćete ustvari obići cijelu hrid putanjom svojevrsne petlje ili “osmice” pa ćete morati planirati nešto kraća, ali dva zadržavanja u kanjonu. Dobra ideja, ako želite iskušati “desni”, duboki zid i u dva prolaska kanjonom najprije je “prekontrolirati” žute gorgonije u kanjonu (sjetite se, na desnoj strani su) pa potom u drugom prolasku one crvene na lijevoj strani.
U sljedećoj varijanti ronjenja dolazimo na siku koju smo već spomenuli. Obično se cjelodnevno ronjenje na Bijelcu odrađuje prvim zaronom u kanjonu pa drugim na ovoj siki. Međutim, i taj raspored se može mijenjati, ovisno o tome što želite “vidjeti”. Da sika postoji naslutili ste već na prvom zaronu kada ste se vraćali prema platou i jasno vidjeli zid koji se nastavlja prema Lastovu. Taj zid je ustvari južna strana ove sike čiji se vrh nalazi na petnaest metara dubine i udaljen je od istočnog rta Bijelca kojih pedesetak metara. Sika je ujedno i dobro mjesto za sidrenje nešto većih brodova jer je nešto udaljenija od obale u odnosu na ipak mali plato uz samu obalu Bijelca.
Bilo kako bilo, ronjenje na siki ima nekoliko značajki o kojima direktno ovisi organizacija ronjenja. Ako krećete s platoa, sada ronite u smjeru suprotnom od onoga kojim biste išli prema kanjonu. Po završetku platoa na desno vam se otvara početak južnog zida, ali vi nastavljate ravno prema Lastovu prateći rub zida koji čini južnu stranu sike. Na tom zidu se treba spustiti na tridesetak metara pa ćete ubrzo naići na uski okomiti otvor malene špilje u koju se oprezno možete zavući (jedan po jedan – ne previše ljudi). U špiljici obitava na tisuće jadranskih kozica (Lysmata seticaudata) prelijepe crveno – plave boje. Oprezno se krećite po okomitom svodu da se kozice naviknu na vas i imat ćete priliku uživati u njihovom fantastičnom plesu. Po izlasku nastavljate dalje krećući se zidom i ubrzo nakon špilje zid naglo završava u plavetnilu, kao da je odrezan nožem. Ustvari, naglo (pod pravim kutem) skreće prema sjeveru pa skrenite i vi. Dno se nalazi na već zavidnih pedesetak metara dubine i o vašem prethodnom planiranju ovisi kako ćete nastaviti ovo ronjenje. Odmah nakon zaokreta na samom pješčanom dnu smjestila se mala kolonija od tri velike lepezaste rožnjače ili gerardije (nazivaju se i “žutim gorgonijama”) koje vrijedi razgledati jer su zaista velike.
Cijeli ovaj zid je potpuno obrasao i crvenim gorgonijama, a u mnogim rupama kriju se primjerci velikih jastoga. Zid kojim ronite je nešto kraći pa će ubrzo završiti u kosom penjanju prema vrhu sike, kojem sada dolazite sa sjeverne strane. Ustvari ste napravili polukrug oko sike. Određeno vrijeme se isplati provesti i na samom vrhu jer je uvijek prepun ribljih vrsta, a odnedavno se ovdje mogu zapaziti i ponekad veća, a ponekad manja jata jadranskih barakuda, odnosno škarama.
Eto, time smo završili kompletnu sliku ronjenja na Bijelcu i dali mnogo opcija za razmišljanje što i kako kada se na njemu već jednom nađete. Sasvim je sigurno da se svatko oduševi ronjenjem na Bijelcu, ne samo radi kanjona, već i radi neobično bogatog živog svijeta. Rijetke su lokacije na kojima u “jednom potezu” možete sigurno vidjeti i koralje i gerardije i kozice pa i barakude uz malo sreće pa je i po tome Bijelac jedinstven u Jadranu. Zato, ako ste do sada samo maštali o njemu i opravdavali sami sebe da je sve to predaleko i teško za organizirati, izgovora više nema!
Još nešto više o ronjenju na Bijelcu možete pročitati u prvom broju SCUBAlife magazina (rujan 2010.), a veliku reportažu o Bijelcu u 22. broju SCUBAlife magazina (prosinac 2015.).
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
