Teti kao da je namjerno potonuo da bude prvi izbor svih ronilaca koji pohode Vis – nudi za svakoga ponešto.
Teti je bio teretni parobrod koji je izgrađen 1883. godine u Americi u John Cockerill brodogradilištu u Hobokenu, New Jersey. Dužina broda bila je zavidnih sedamdeset i dva metra te je bio pogonjen snažnim parnim strojem koji je i danas jasno raspoznatljiv na olupini. Tijekom svojeg pedesetogodišnjeg vijeka Teti mijenja mnogo imena i vlasnika pa razdoblje između svjetskih ratova dočekuje pod talijanskom zastavom, a pripadao je kompaniji “Societa italiana Navigazione Trasporti e Armamenti” iz Ravenne na jadranskoj obali.
Teti je nastradao 23. svibnja 1930. godine, usprkos činjenici da se na njemu nalazila vrlo iskusna posada s mnogo preplovljenih milja. Za vrijeme jake proljetne oluje u izuzetno teškim uvjetima za plovidbu te po mrklom mraku, brod se zbog navigacijske pogreške nasukao na hridi otočića Barjak mali. Otočić se nalazi samo par stotina metara od obale Visa, sjeverozapadno od komiške uvale. Tonući brod oglašavao se zvižducima sirene za pomoć pa je spasilački leut punom snagom veslača isplovio iz Komiže. Plovidba je bila gotovo pogibeljna, ali iskusni pomorci se nisu dali smesti i nakon velikih napora doplovili su do gotovo tri milje udaljenog otočića na kojem se razabirala silueta broda o kojeg su se razbijali valovi. Brod se cijelim pramcem nasukao na podvodnu hrid uz samu obalu Barjaka, s njegove sjeverozapadne strane. Tako je spašena cjelokupna talijanska posada Tetija. Za ovu akciju je kapetan Pavao Frka primio pismo zahvale Kraljevine Italije.
U danima nakon havarije ustanovljeno je da se Teti nije mogao odsukati radi prevelikih oštećenja trupa. Tako je podrtina ostala prepuštena sudbini i ćudima mora. Još mjesecima je Teti odolijevao svakakvim vremenskim uvjetima, ali su ga zimske oluje mjesecima nakon havarije ipak toliko uništile da je napokon završio na morskom dnu. Četiri godine nakon nesreće poduzeto je vađenje tereta s olupine tako da se danas mogu vidjeti još samo ostaci u krmenim skladištima – granitne kocke koje su se koristile pri izgradnji cesta.
Današnje stanje olupine i ronjenje
Akvatorij oko Komiže je poznat po bistrom moru i obilju ribe, a to vrijedi i za područje oko Barjaka. Barjaci se nalaze pored najzapadnijeg rta Visa istoimenog naziva. Veli Barjak je gotovo spojen s obalom, a Mali je nešto udaljeniji. Danas se na Malom Barjaku nalazi svjetionik.
Nalaženje olupine je nadasve jednostavno, neposredno uz sjeverozapadnu obalu Malog Barjaka, a i već s brodice se jasno naziru rebra pramčanog dijela olupine. Zaron obično i počinje na tom dijelu, na platou dubine desetak metara. Olupina je na ovom dijelu već podosta uništena jer djelovanje valova dosiže i do te dubine. Jasno se prepoznaju samo rebra broda i dijelovi kobilice, dok se oko njih nalazi već nedefinirana gomila čeličnih oplatnih ploča. Sidara i sidrenih vitla nema, vjerojatno su već davno izvučena. No, već i u ovom plićem dijelu olupine sve vrvi životom.
Roneći prema središnjem dijelu broda pomalo se naziru dijelovi brodskih instalacija te pogonskog stroja. Ovim dijelom dominira veliki cilindar parnog stroja, a tu negdje je bilo i nisko nadgrađe s kapetanskim mostom od kojih više nema značajnijih tragova.
Roneći dublje prema krmenom dijelu trup broda i paluba su sve očuvaniji tako da se jasno raspoznaje grotlo krmenog teretnog prostora u kojeg se bez problema može ući. U skladištu se još uvijek nalaze mnogi komadi granitnih kocki. Kroz skladište se može doći do same krme i izaći na malom otvoru na palubi.
Preko palube leži srušeni krmeni jarbol (Teti je imao dva), a na pijesku uz lijevi bok broda leži dugačak uzak dimnjak. Najatraktivniji dio olupine je pomoćni kormilarski uređaj koji se nalazi na palubi na krmi, a vjerojatno najljepše kadrove Tetija možete doživjeti ako se pomaknete još dalje na pješčano dno, u nastavku iza krme. Tada se nalazite na već trideset i četiri metra dubine, ali vidljivost je gotovo uvijek odlična pa se vidi cijela olupina. Odavde se vide i ostaci lista kormila, ali brodskog vijka nema jer je vjerojatno izvađen još pri prvim pokušajima spašavanja tereta.
Velika atrakcija na olupini su i ugori koji ovdje obitavaju već barem tridesetak godina. Ugori i inače vole olupine u kojima redovno pronalaze mnoga udobna mjesta za život pa ni Teti nije iznimka. Ugore redovno možete pronaći unutar položenog dimnjaka, zatim u cijevima jarbola, ali i u krmenom teretnom prostoru. Ima i tabinja i murina. Nije rijetkost susresti više od pet – šest ugora u jednom ronjenju.
Zbog čestih ronjenja na olupini ugori su se potpuno navikli na prisustvo ljudi i gotovo da možemo reći da su pitomi. Usput, nije rijetkost da voditelji sa sobom ponesu koju sardelu, a oportunistički ugori ne propuštaju takvu priliku. Ako se već nađete u situaciji u kojoj netko hrani ugore, budite oprezni. Ugori će u potrazi za sljedećim zalogajem bez problema zagristi vaš prst kojeg će zamijeniti za komad ribe. No, uz malo pažnje, spektakl je zagarantiran. Ugori će krstariti svuda oko vas i pratiti vas čeprkajući vam po jacketu. Naravno da to neće trajati beskonačno, jer nakon što shvate da hrane više nema, povući će se u svoje rupe.
Više o olupini Teti možete pronaći u knjizi Ronilački vodič po Jadranu.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.