Svi mi imamo nekih nedostataka, neku slabu točku. Kada se suočimo i pomirimo s time, puno je lakše to prihvaćati, ali i uživati u svemu, pogotovo ako zaključimo da nam taj nedostatak ne smeta suviše u onome što smo poželjeli. To mogu biti problemi s vidom, sluhom, fobije, loša iskustva, strahovi, operacije, prijašnji lomovi, bolovi ili nešto drugo.
Trebamo se naučiti nositi s time i biti oprezni, ali i odvažni. Često puta odvažniji i uspješniji su oni s nedostacima baš zato jer ulažu cijeloga sebe.
Kada sam napokon odlučio pokušati roniti, nisam bio siguran hoću li uspjeti. U stvari bio sam vrlo pesimističan. Jedna od prvih stvari koje su me smetale bila je hladnoća mora. Ulazak u more koje ima temperaturu oko 20 ili manje stupnjeva užasavalo me svake godine sve više. Nikako ući. Uđem do pasa pa nakon toga se žderem jer je previše hladno. Druga je stvar kada je more ugodnih 29 do 32 stupnja kao na Kubi ili u Egiptu. A tek predivnih 35 stupnjeva. Ali ne! Osjećao bih se kao tvrdo kuhano jaje nakon nekog vremena. Ipak, problem zbog ulaska i hladnoga mora odmah se u početku raspršio. Ronilačko odijelo je savršena druga koža. Ne vjerujem da ću se ikada više ići kupati kad je hladnije od 20 stupnjeva bez barem nekog kratkog, tankoga odijela.
Drugi problem su bili sinusi. Mnogi imaju s njima probleme, često vrlo velike. Začudo, nisam imao baš nikakvih problema. Tako sam i uočio da je ronjenje izuzetno dobro za njih. Svako prvo ronjenje zapljuvam si masku kao puž balavac i raščistim sinuse tako da imam osjećaj kako mi je glava skroznaskroz šuplja. Ipak, valjda se nešto-nečega i zadrži za stijenke nakon ispuhavanja.
Treće (i zadnje) su bile kontaktne leće. Ali ni one nisu bile problem. Savršeno! Sposoban sam za ronjenje, rekoh sebi. Unatoč svemu, tijelo je još sposobno. To je predivno saznanje, koje se tek samo po sebi podrazumijeva u studentskim danima. Ali, danas čak niti godine ne jamče zdravlje u grubom smislu riječi, jer način života se u posljednjih 50 godina jako promijenio. Nešto je bolje, a nešto i lošije, ovisno što se i kako gleda. Brza hrana, mnogo šećera, slaba fizička aktivnost, stres. Ali sve to znate i sami, pitanje je samo kako se sa svim time borite. Rezultat da se niste dobro borili je obično da ste nesposobni za ronjenje, jer ono je uvijek dobar pokazatelj stanja organizma. Danas i mnogi mlađi od mene, radi svog nezdravog života onemogućuju sebi mnoge divne stvari u životu, uskraćujući si tako i zadovoljstva poput ronjenja.
Tijekom godina učimo kako izbjeći ispit, kako markirati s nastave, kako dobiti nezasluženu ocjenu, kako izbjeći trčanje četiri ili više kilometra u krugu dvorišta na tjelesnom, kako se brzo razboljeti, kako da vam u trenutku krene pjena na usta, kako da se onesvijestite. Ne, neću vam ovdje sada napisati te recepte. Ipak, te stvari smo svi mi više ili manje činili. Ali, u stvarnosti, one nisu bile opasne za okolinu.
Postoji i jedna istinita priča o budućem kirurgu. Dakle, on je cijelo vrijeme svog školovanja na raznorazne zamislive i nezamislive načine bojkotirao i izbjegavao nastavu, ispite i vježbe. Činio je to naočigled svih svojih kolega koji su mu na tome zavidjeli i naočigled svih profesora kojima su rasle sijede dlake na glavi.
Ponekad su to bile intervencije liječnika, prijatelja na položajima, ponekad stričeva-baba-ujaka i koga sve ne. Nije se libio da radi provlačenja na ispitu iskoristi čak i izgovore kako je pomagao putniku u tramvaju kojemu je pozlilo, izmišljajući svaki puta sve nevjerojatnije isprike.
U ovoj priči postoji i jedan od profesora koji ga je je isto tako morao propuštati kroz prste i to bez njegovog truda, radi njegovih veza, poznanstava i prepredenosti. Grizlo ga je to danima, tjednima, mjesecima, godinama, ali nije mogao ništa učiniti. Olakšanje je stiglo kada je taj student napokon završio školovanje, diplomirao i otišao. Bilo je to za mnoge na fakultetu kao da je netko uklonio golem kamen o koji su se stalno spoticali.
I tako bi se sva priča vjerojatno i završila, da se nije nastavila na jedan drugačiji, ali očekivani način. Vrijeme je teklo, generacije novih studenata su dolazile i prolazile. I tako, jednoga dana, onom našem profesoru dogodio se neki problem sa zdravljem. Nakon obavljenih pretraga i posjeta specijalistima, zaključeno je da nema druge nego da će morati „pod nož“. I tako, on koji je školovao generacije kirurga, morat će nekom kirurgu na stol. Već pogađate? Kada se našao na operacijskom stolu i otvorio oči, ugledao je lice onog „našeg“ kirurga koji se cijelo vrijeme školovanja provlačio zahvaljujući lažima, intervencijama rodbine i prijatelja. Ne vjerujući svojim očima ukočeno je gledao lice i ruke svog bivšeg studenta koji će ga operirati. Lice mu se zacrvenilo, napelo i tada je puklo u njemu. On se podigao i izjurio iz operacijske dvorane, ne dozvolivši da bivši „vrli“ student isproba na njemu svoj skalpel.
U moru, kod ronjenja, ne možemo se više šlepati. Tu moramo upotrijebiti često i znanja za koja nismo niti svjesni da ih imamo. Svaki trenutak prije i poslije zarona često se koristi kako bismo prevrtjeli film i nešto poboljšali, proučili, pročitali poslije u knjigama ili na internetu, pitali nekoga. Oni koji se osjećaju kako su sigurni i neprikosnoveni u svojem praktičnom i teoretskom znanju svakako će se jednoga dana poskliznuti, jer teorija se može oprostiti, ali praksa često ne prašta.
A kada možemo pokazati što životno važno doista znamo u praksi? Jer – „Teorija je praksa nemoćnih.“ Carlos Ruiz Zafon.
Na prvome mjestu je rat, zatim slijede nesreće (prometne i druge) te prirodne nepogode (potresi, poplave, požari i drugo). Na kraju dolaze ekstremni sportovi, opasni sportovi, preživljavanja u prirodi, istraživanje u divljini i neistraženim područjima. A tu negdje spada i speleo ronjenje i ostalo ronjenje. Zašto?
Zato jer osim pouzdanja u svoje psihofizičke sposobnosti i znanja koja koristimo u praksi na najdirektniji način, kako bismo sačuvali svoj pa i nečiji drugi život, trebamo iskoristiti na najbolji način sve što je usađeno (vježbom, školovanjem, iskustvom) i nasađeno na naše tijelo kao produžetak naših sposobnosti. Isto tako mi trebamo i neprekidno poboljšavati svoje sposobnosti, jer to je jedna od ljudskih djelatnosti gdje ne smije biti potpunog opuštanja. Neke od njih su:
-orijentacija u prostoru
-usklađenost pokreta
-razmišljanje u skladu s promjenama situacije
-uočavanje osjetilima koja su ograničena (vid, sluh, opip)
-predikcija
-istovremena pažnja na više stvari
-duži period koncentracije
SMS-ovi:
„Položio navigaciju kompasom. Bilo čupavo, ali korisno, od sad nosim kompas. Danas prešao granicu od 40 metara dubine, dva zarona. Lijepa pećina, rimski mozaik, zgodni puževi, dosta riba. Vrijeme odlično. Interesantni ronioci sa svih strana svijeta. Puno pričam s njima. Testiram novu masku s ušima. Za sad je ok.’
Još jedan uobičajeni dan s dva zarona zapamćen po pjesčanom dnu punom ježeva, školjaka, više pećina kroz koje smo prolazili, rimskom mozaiku, većem broju ronilaca; Kanada, Njemacka, Engleska. Vrlo srdačni razgovori. Maska osim sprečavanja ulaska mora u uši smanjuje buku mjehurića.
33.zaron-položio ‘deep dive’. Iz velikog modrog na dubini od 45 metara izronila je poput golemog ribara=> dva metra široka limunžuta gorostasna gorgonija. Na dnu sam zatim rješavao na notesu matematičke zadatke koji nisu bili tako lagani. Tako su znali da me na 45 metara jos nije ulovilo dušično pijanstvo ili koja druga boleština. Maska super. Usao u deco prvi put! 10 minuta na dnu, slikao gorgoniju. Na izronu mi ponestalo zraka, koristio deco secure stop bocu. Koristio posudjen komp, nemam svoj.
Opet’deep dive’-40 metara bez decoa. Uspio slikati ljubičastog puža. Ronioci iz Sydneya, Švedske, Kalifornije. Bilo škarpina, mala murina, hobotnice, puno perjaničara. Još nekoliko zarona s golemim hobotnicama, metar velikom škarpinom. Bilo je i teških trenutaka, ali se isplatilo-‘Roniti se mora’.“
Život je postao tako kompliciran (ali sami smo ga tako uredili, s više ili manje truda i želje), da bih ponekad ostao dole, u podmorju, par katova niže, daleko od problema svakidašnjice. Tamo gdje su svi ljudski krikovi prigušeni do klokotanja, sva buka i svađe utišane do grgljanja, a sve sirene i zavijanja kao da su još neki pradavni šumovi iz kojih je tek kasnije, mnogo kasnije nastao neki zvuk. Evolucija je napredovala u svakom području, pa tako uvijek poželimo da neke stvari nisu evoluirale, a da druge jesu.
Navikli smo na prekidače pali/gasi (svjetla ili raznih upravljača), na jednu pilulu koja nas ozdravlja, na jednu tipku na PC-u koja rješava problem, na jedan razgovor s nekime i sve je riješeno, na samo jednu magičnu riječ i da se sve razriješi…
Ronjenje je sve samo ne jednostavnost u jednome koraku, ronjenje je veeelika skupina operacija na brojnim razinama. Zato je vjerojatno toliko odbojno mnogima. Za roniti trebaš se potruditi i raditi glavom i tijelom. Osim toga tu je mnogo predrasuda. Evo nekoliko tipičnih prvih rečenica nekih mojih poznanika (paušalno informiranih o ronjenju):
– ah, kod ronjenja dobiješ dubinsku bolest
– to je jako opasno
– možeš lako ostati bez zraka
– tu ima opasnih životinja
– to je jaako skupo
– mora se dugo roniti da to naučiš
Dodao bih još nekoliko mojih šala:
– tu ti uvijek netko može stati na nogu (pogotovo na morskom dnu), a on je teži za 50 kila od samoga sebe, pa to onda boliii
– pod morem možeš zaspati od tišine
– ako dugo ostaneš pod morem postoji opasnost da se rastopiš od ništavila
– stvarno pod morem ima nekih jako čudnih crnih čudovišta – zovu ih ronioci
Razni crvi (perjaničari i cjevaši) s brojnim dezenima (tko bi rekao da imaju takvu dobro krojenu odjeću) i biljoživotinje (crvene bradavičarke, žarnjaci, meki koralji i tko zna što sve još ne) koje se brzo mrdaju, za pojmove biljaka, a presporo ili ograničeno za pojmove životinja – predstavljaju malen dio života podmorja, ali su barem onaj dio koji ne bježi pred nama. Osim u rupu stijene ili dna. Da li se oni više preplaše kada osjete našu prisutnost ili mi kada se približivši polagano i pažljivo radi dobre fotografije, (šuljajući se pod morem – kako to smiješno zvuči) razočaramo stotinku sekunde prije pritiskanja okidača fotoaparata? Koliko puta sam se kao strujom zdrmao kad mi je pobjegao neki crv u svoju rupu, unatoč pažljivog šuljanja. A znao sam da neće opet tako brzo promoliti svoj lepršavi nos izvan svoje rupe.
Radi toga ponekad sanjam morska čudovišta. Jer doista je nevjerojatno što sve u podmorju izraste i izrodi se. Zato, ne treba ići na druge planete istraživati čudan i nevjerojatan vanzemaljski život, dovoljno je zaroniti. Tko zna koliko su od naših predodžbi vanzemaljaca udaljena razna morska bića podmorja? Možda su razlike vrlo male. U svakom slučaju, osjećaj kada ugledate neko novo biće u podmorju (jer na kopnu uglavnom nam je sve poznato, osim ako ne odemo u vrlo egzotične krajeve), je nevjerojatan. Strahopoštovanje i čuđenje često su prisutni i kada ugledate „običnog“ maloga morskog puža. Dijelom je to zahvaljujući i tome što ne možete na TV-u vidjeti baš sva ta živa bića i organizme podmorja, a dijelom zato jer je drugačiji osjećaj vidjeti ih u prirodnom okruženju, a ne u akvariju ili zoološkome vrtu.
Šteta je što ne možemo duže od sat-dva promatrati tu ljepotu podmorja i vibrantan život koji tu obitava. Samo se možemo nadati da će i poslije svega, poslije svih ljudskih brodoloma, kemikalija, havarija i prirodnih utjecaja, pa i kataklizmi – nešto od tog podmorskog carstva ipak preživjeti.
Dobro vam podmorje !
D.G.
P.S.
U sljedećem pismu nešto o kondiciji i debljini, zraku i kisiku, o jednoj teškoj zaraznoj bolesti koju biste htjeli dobiti, o zvukovima pod morem, o iskustvima fotkanja pod morem, o označavanju ronilaca te još nešto SMS-ova.
