Ovaj pasus izgleda ne vrijedi za novu-mladu generaciju trećeg tisućljeća. Kada smo bili maleni, mladi, tek izrasli, ali nedorasli, često smo se čuvali mnogih stvari.
Glasne glazbe (da ne bi oglušili prije vremena), jakoga svjetla (ako smo imali osjetljive oči), teškog tereta (da ne dobijemo bruh), alkohola (da se ne obločemo i ne završimo u jarku), dosade (da se ne osjetimo beskorisni), ali i još desetak drugih stvari, ovisno o tome na što smo bili ‘slabi’. Danas, kada se sjetim toga, pomislim na generaciju oko svojih godina (‘pogodite’ i neke). Čuvaju li još zglobove da ih ne razlokaju, ili se možda ustežu od kretanja da se ne bi slučajno oznojili? Možda se troše u teretanama, ako imaju što potrošiti? Oni pametniji držali su kondiciju kroz sve ove godine i rekreativno skidali kilograme viška. Ali, do kada bi trebalo čuvati sve svoje sastavne dijelove? Pa nećemo valjda otići u penziju ili navršiti 100 godina a da nismo upotrijebili sve to što smo kroz ove godine sačuvali. Za što smo to čuvali? Pa vjerojatno za nešto što vrijedi? A roniti itekako vrijedi!!!
U sobi opet nema zraka, kolega pred penziju očito koristi dušik. A neki i inače troše više dušika, očito. Valjda ih zato često boli glava, ali nakon nekog vremena i ona odustane, kad vidi koliko su uporni u svojem nastojanju da potroše čim manje zraka. Jednoga dana će to sigurno biti unosan posao – prodavanje zraka (danas jedino magla dobro ide).
A zna se – svjetlost i zrak su jedna vrsta hrane. Ono što udišemo od davnina je bilo bez boje, okusa i mirisa. Potpuno isto kao i voda. Pa što to znači? Mi smo kroz godine dodavali zraku, ali i vodi golemu količinu primjesa – zraku mirise i smradove, zagađenja i kemikalije, a vodi okuse, boje, aditive, šećere. Ali tek danas polako počinjemo shvaćati da je izvorna definicija „bez boje, okusa i mirisa“, ona najbolja.
Dušik oko 78% i kisik 21% te još sitno nekih plinova poput argona, neona, helija i nešto ugljičnog dioksida. Da li prosječan čovjek zna što diše? Ne, nažalost ne. Ne zna što pije, jede, a kamoli što diše? Kad upitate prosječnog čovjeka (ne ronioca) čega uopće ima u zraku osim kisika, vrlo mali broj će to uopće znati, pa čak ni približno odnos kisika i drugih plinova. Ako ipak trebaju odgovoriti što je osim kisika (preostalih 79%) u zraku, odgovori će uglavnom biti:
ugljični dioksid
ugljični monoksid
vodik
a jedan mali broj njih ipak će reći dušik. No, na stranu sva imena, čovjek je svemu i tako nadjenuo ime koje ga asocira na nešto. Dušik valjda jer se lako u njemu zagušiti. Zato ljudi ne znaju da i kisik može postati otrovan.
Na ronjenjima sam sretao mnogo interesantnih ljudi, koji su razvili i još razvijaju svoju strast i radost prema življenju. U tome im je svakako pomoglo i ronjenje. Ako ikada budete imali prilike, razgovarajte s roniocima, letačima ili putnicima, onima koji pod krinkom crnih odijela sakrivaju sjaj svojih očiju koje su vidjele mnoga malena ili velika čuda ove planete. Taj sjaj je zarazan, ali taj sjaj je, vjerujte, jedina bolest za koju vam neće biti žao, ako je dobijete!
Koliko god kažu da se zvukovi brže šire pod morem, ne mogu se oteti dojmu da je to širenje zvukova izrazito izobličeno. Imam osjećaj da kada bih pod morem na neki način viknuo – JEDAN, da bi se zvuk toliko izobličio da bi onaj drugi čuo kako sam rekao – DVA. Svaki put, koliko god se naprežem čuti neki čisti zvuk pod morem, uvijek su to neka grgljanja, lupetanja, krckanja. Tko zna, možda naše uši nisu prilagođene za slušanje pod morem. Valjda treba više vježbati da bi se pod morem napokon začule podmorske arije, pjevanje riba ili solističke dionice kornjača i hobotnica.
SMS-ovi:
„Na noćno ću valjda ići za tjedan dana, sad mi je bilo previše rano. Rekao mi je kolega da je prilično teže za oblačenje, ostalo ne znam, al’ budem ti rekao. Da, ronjenje bez obzira na napore i zahtjevnost spada čak u penzionerske sportove, jer čim se nađeš u moru sve je tako jednostavno, lako, prirodno. Uživancija. Najveći broj udesa kod ronjenja događa se upravo profesionalcima, koji izgube strah, a strah i respekt uvijek treba sačuvati.
Da, pričao nam je danas instruktor, koji ima preko 5000 zarona, da je na dubini od oko 30 metara zapeo ulazeći u usku pećinu i nije mogao ni naprijed ni natrag. Nije ga svladala panika i uspio se izvući. A jednom prilikom se u pećini izgubio i da bi izišao, morao je pod morem skinuti bocu i jacket i izišao je kroz sporedni izlaz. Četvorica su ga čekala na glavnom ulazu, a njemu ni traga, on im se iznenada pojavio iza leđa. Ostali su šokirani, jer je to navodno bio jedini ulaz u pećinu, a oni su znali da je on unutra.“
Što bih ukratko mogao reći o iskustvima podvodnog fotografiranja?
moraš mnogo više razmišljati prije samog zarona i nakon njega
moraš se brinuti za opremu, prije, za vrijeme i nakon zarona
moraš dodatno, osim ronjenja i parametara ronjenja, pratiti objekte i gumbe na kućištu fotoaparata i pritiskati ih u određenom redosljedu na najbolji mogući način
moraš ganjat objekte fotografiranja, isto kao i ronioce u grupi: uglavnom stalno nešto trebaš ganjati pod morem
moraš se boriti s dodatnom težinom i glomaznošću (ako je fotić veći) na suhome i pod morem
trebaš očekivati da će ti se zabava ronjenja uvećati dvostruko (kako pripreme, zaron, tako i postprodukcija)
trebaš očekivati i znatno uvećane troškove ako se odlučiš za „malo jače“ bavljenje podvodnom fotografijom
i na kraju, dodatne „komplikacije“ prilikom ronjenja s fotoaparatom stvorit će ti ovisnost o njemu samome, tako da će ti ronjenje bez njega biti prazno, nepotpuno i suviše jednostavno
Tijekom nekoliko zarona primijetio sam čudnovate billjke životinje-organizme ili što god to bilo, zanimljivog koncentričnog oblika, a bili su priljubljeni uz stijenu. Svi stariji ronioci su me uvjeravali kako je to neki tvrdi koralj. Kada sam imao prilike popipao sam tu formaciju. Bila je kožasta, glatko sluzava i mekana, a kada sam malo pregledao po knjigama, ali i pogledao makro fotografije, vidio sam da su to nakupine jaja – puževa golaća.
Kod ronjenja mi je jedino žao što ga nisam počeo ranije upražnjavati. A budući da se može već od osam godina starosti, trebam sada nadoknaditi taj mali zaostatak.
Na kraju, razmišljajući o svemu što se dobiva ronjenjem, možemo reći da su ronioci izuzetno povlašteni dio populacije. Jer mogućnost, sposobnost i njihova želja osiguravaju im svakako jednu novu dimenziju života, onoga koji se može mjeriti s istraživanjem drugih planeta i života nevjerojatnih oblika, boja i vrsta.
Nekada smo bili lijepi i mladi. A onda obukosmo ronilačka odijela, pa smo sad ujednačeno grdi. Nitko nas više ne gleda u lice, ronioca pod morem gledamo pretežno u bocu, peraje i ruke. Nestala je opsesija gestama, držanjem, vladanjem, gotovo nezamjetnim treptajem oka, migovima. Nestao je strah od ružnoće. Pod morem sigurno ima i ružnijih od nas. U tom sveopćem skrivanju i prikrivanju organizama pod morem i mi kao u nekom golemom maskenbalu uzimamo svoj komadić privatnosti. Ne želimo biti razotkriveni od drugih.
Ipak, u rukometu, pa čak i u vaterpolu igrači imaju neki broj da bi se lakše mogli raspoznavati. Vać ozbiljno mislim na stražnji donji dio leđa stavit neku žutu ili bijelu točku. Istina, svejedno koja je boja, dublje od dvadesetak metara to se ne vidi. Ali možda kada bi svaki ronilac imao neki amblem, grb, simbol, slovo, broj ili što god mu odgovara pa da si bijelom bojom stavi to na leđa junačka. Puno bi pomoglo u razaznavanju pod morem. Nitko se ne brine o svom raspoznavanju, ali mu je stalo da zna tko je pored njega. Ali ako se nitko ne brine za sebe, odnosno svoju oznaku, vrijeme je da netko započne. Evo, u skladu sa svojom zamisli, stavit ću na svoje odijelo neku prepoznatljivu oznaku. Tako će barem svi znati, kada ju ugledaju (slika u prilogu). Pa tako preporučam i drugima da nešto zgodno stave. Da ne bi svaki puta morali buljiti kao telci tko je to ispred, iza, pored, iznad. Pa nitko valjda nije zabranio osobne oznake na opremi za ronjenje, pogotovo kada se roni na velikom brodu sa stotinama ronilaca? A vjerujem da će se u budućnosti naći i vrlo, vrlo zgodnih oznaka, a ne samo one izlizane (Scubapro, Mares, Aqualung…), pa da moramo gledati – to je onaj ronilac koji ima poderani desni rukav uz oznaku „Scubapro“ ili to je sigurno taj i taj, jer jedini ima plave peraje, smeđu kapuljaču s rupom iznad desnog uha iz koje izlaze mjehurići i ima masku koja se zamagljuje.
Evo par napomena vezanih uz sigurnost ronjenja:
prije svakog ronjenja morate biti sigurni u svoje zdravlje, da se dobro osjećate i fizički i psihički
kad ste odredili lokaciju za ronjenje trebate upoznati uvjete ronjenja, vremenske prilike, podvodne struje
nikad prije ronjenja ne konzumirajte alkohol ili bilo kakve narkotike ni lijekove koji mogu utjecati na mentalno i fizičko stanje
dobro prekontrolirajte svoju opremu i svog partnera, te budite sigurni da je boca puna zraka i da imate ispravan manometar
prekontrolirajte svoju plovnost i ustanovite imate li dovoljno olovnih utega
pazite da na kraju ronjenja imate u boci minimalno 30 bara
dok ronite dišite polagano i kontinuirano bez zastoja
trošite što manje energije jer time udišete manje zraka, a također zrak za kompenzator plovnosti koristite što je moguće manje
dok izranjate dišite normalno, bez zadržavanja daha, a ako slučajno iz nekog razloga ostanete bez zraka u dubini i trebate naglo izroniti ispuštajte zrak iz pluća polagano dok izranjate
izranjajte uvijek polako, ne brže od 10 metara u minuti
ako osjetite bilo kakvu nelagodu prilikom ronjenja (umor, hladnoću, bol) prestanite sa ronjenjem i započnite izron
nastojte izbjeći paniku u bilo kakvoj situaciji
OČI – nemojte previše stiskat masku da vam očne špekule ne poispadaju (ako treba puhnite malo kroz nos u masku da smanjite pritisak).
UŠI – ne čačkajte ih granom ili štapićima za roštilj nego ih dobro osušite nakon ronjenja. Ako treba, za preventivu preporučam kapi OTOMAR, po 2 kapi u svako uho navečer iza ronjenja. Možete koristiti i masku „Proear“ koja ima poklopce za uši.
SINUSI – pritisak će učiniti svoje nakon prvog ronjenja, na vama je da samo uživate u raščišćenim sinusima. I izbjegavajte roniti ako ne možete niti na suhom izjednačiti pritisak u ušima, puhanjem u začepljeni nos.
ZUBI – ne bi čovjek rekao ali ako imate ponešto slomljenih ili pokvarenih zubiju neće vam to smetati kod običnog ronjenja. Ipak, probajte si ih složiti za drugo ronjenje. Svaka neugoda u moru smanjuje vam koncentraciju. Ronio sam s puknutim zubom i nije se baš ništa dogodilo, unatoč prisjećanju kako su govorili da ronioci moraju imati savršene zube. A što je s onima koji imaju gebis? Što ako to sve skupa ispadne zajedno s regulatorom i ostane tako zaglavljeno? No, pa zato su izmislili octopus. Ako ti je onemogućeno korištenje primarnog, uvijek imaš „žuti“ octopus.
Na kraju, s vremenom ćete se priviknuti na sve neugode koje čine ronjenje. Tada će preostati uživanje i sve veći prostor za relaksaciju i odmaranje od zahuktalog života na površini, prepunog suvišnih nepotrebnosti, odnosno nepotrebnih suvišnosti.
Dobro vam podmorje !
D.G.
P.S.
U sljedećem pismu nešto o životnim željama, o zvonjenju i zabranama fotografiranja, o mobitelima i o vikendici za odmor pod morem, o novoj vrsti zraka za ronjenje i o postavljanju ciljeva u životu.
