Da Hrvatski ronilački savez uništava ronjenje u Hrvatskoj mišljenje je većine ronilaca koji su na bilo koji način imali kontakt s tom krovnom ronilačkom institucijom u Hrvatskoj. Mišljenje većine je da sadašnje vodstvo HRS-a godinama zloupotrebljava svoj položaj ne radeći ništa za ronjenje i ronioce u Hrvatskoj, već isključivo u vlastitom interesu raznim manipulacijama održavaju svoje položaje na čelu te institucije.
Dr. sc. Ivan Drviš ogorčen tom situacijom koja već godinama traje u Hrvatskoj uputio je javni poziv svim roniocima te svim dionicima ronilačke scene u Hrvatskoj. Inače, radi se o najtrofejnijem treneru ronjenja na dah na svijetu te dugogodišnjem treneru hrvatske reprezentacije ronjenja na dah. Dr. sc. Ivan Drviš predavač je na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
Javni poziv ronilačkoj zajednici u Hrvatskoj
Vjerujem da se budućnost hrvatskog ronjenja trenutno nalazi u neizvjesnosti koja, ovisno o reakciji ronilačke zajednice ili njenom izostanku, posljedično može imati dva krajnje suprotna ishoda.
Onaj povoljan i, uvjetno rečeno, vrlo izgledan epilog koji očekujem i priželjkujem s ushitom bi trebao imati za posljedicu pozicioniranje naše prekrasne zemlje kao svjetskog centra ronilačke izvrsnosti u sportskoj, znanstvenoj, edukacijskoj, kongresnoj i turističkoj domeni. Zaista postoje realne pretpostavke da bi se to sve uskoro moglo obistiniti jer je činjenica da se dio takve vizije već pomalo ostvaruje.
U sportskom segmentu, zbog impresivnih rezultata koje svake godine kontinuirano postižu hrvatski reprezentativci raznih ronilačkih sportova, već predstavljamo svjetsku velesilu u natjecateljskom ronjenju. Kod nas su se počela održavati i velika sportska događanja pa je tako riječki tim vrhunskih freedivera uspio na Krku organizirati dva vrlo posjećena svjetska kupa u dubinskom ronjenju na dah. Ovakav uspjeh dodatno veseli s obzirom na to da se sve odvijalo u vrijeme pandemije COVID-a 19 kada je bilo najteže upriličiti takve priredbe.
Nadalje, u Hrvatskoj imamo relativno dobro razvijeno arheološko i biotehnološko znanstveno ronjenje. U sferi znanstveno-istraživačkog rada na polju proučavanja ronilačke apneje te SCUBA ronjenja s aspekta kineziologije, integrativne fiziologije i medicine već tradicionalno okupljamo najeminentnije svjetske znanstvenike. Pod vodstvom prof. dr. sc. Željka Dujića na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu provode se najzahtjevnije, često i invazivne eksperimentalne studije u kojima se primjenjuje inovativni pristup istraživanju. Kombiniranjem smjernica za postavljanje hipoteza studija koje su potaknute opservacijom iskustava preživljavanja vrhunskih ronilaca u ekstremnim uvjetima sa širokim rasponom znanja kojim raspolaže međunarodni tim različito specijaliziranih istraživača nastaju vrlo originalni eksperimentalni protokoli. Pri tom se koristi najsuvremenija medicinska tehnologija kojom, primjerice, raspolaže Njemački svemirski centar (Deutsches Zentrum für Luft- und Raumfahrt – DLR) s kojim splitski međunarodni tim profesora Dujića ima odličnu suradnju. Rezultati takvih istraživanja se već godinama kontinuirano objavljuju u prestižnim znanstvenim časopisima. Zbog izuzetno dobre reputacije splitskog tima i odličnih referenci te velike citiranosti objavljenih radova ova jezgra znanstvenog okupljanja sve više jača i razvija se u instituciju koja bi se uskoro trebala i službeno nazivati centrom svjetske ronilačke znanstveno-istraživačke izvrsnosti. Osim provedbe znanstvenih studija, uz ovu grupaciju se veže i razvoj te validacija novih medicinskih instrumenata koji će imati vrlo korisnu ulogu u ronilačkoj, eksperimentalnoj te općoj dijagnostičkoj i kliničkoj praksi.
Usto, u Zagrebu je pomalo krenulo i s postavljanjem sportsko-edukacijskog sustava koji je do sad dao dvije generacije s tridesetak i više trenera ronilačkih sportova. U Splitu postoje materijalno-tehnički i kadrovski uvjeti koji čine neke planove osnivanja suvremenog međunarodnog edukacijskog centra s ponudom raznih sportskih ronilačkih obrazovnih programa realnim. Na sreću, sve više raste interes za takva školovanja odraslih osoba – potencijalnih polaznika iz cijeloga svijeta.
Također, u zadnje dvije godine bili smo svjedoci uspješne inicijative organiziranja ozbiljnih, tematski sveobuhvatnih i vrlo uspješno odrađenih ronilačkih kongresa u Zagrebu i Rijeci, što će izgleda prerasti u tradiciju. U nekakvom logičnom tranzicijskom slijedu ništa ne stoji na putu da nakupljanjem organizacijskih iskustava takva kongresna baština poprimi međunarodni karakter.
O potencijalu ronilačkog turizma za produljenje turističke sezone i privlačenje platežno jače klijentele gostiju ne treba ni govoriti. Na tom segmentu ronilaštva već predugo podbacujemo, odnosno nedovoljno koristimo postojeće mogućnosti i resurse.
Nažalost, nasuprot ove vedre prognoze i otvorenih mogućnosti, na paralelnom kolosijeku u nekom drugom predlošku kreiranja sudbine razvoja hrvatskog ronjenja događa se neželjeni i manje optimističan scenarij. On je posljedica otužne i depresivne hrvatske realnosti koja je duboko ogrezla u korupciju i nepotizam te posljedičnog gušenja mnogih dobronamjernih inicijativa. Njegovo bi se daljnje ostvarivanje uskoro moglo očitovati kroz jedva dostatnu održivost i prosječnost, a još vjerojatnije kao manifestacija silaznog trenda svih pozitivnih postignuća i aktivnosti iz područja raznih ronilačkih djelatnosti. Nikako mi nije namjera plašiti čitatelje ovoga teksta najavom moguće crne prognoze koja se izražava stagnacijom ili slabljenjem hrvatskog ronjenja. Nasuprot tome, ovakvo moje upozoravajuće obraćanje treba isključivo shvatiti kao proročanstvo koje se stvarno može obistiniti, ali čija je jedina svrha spominjanja preventivno djelovanje da se ono uistinu i ne dogodi.
No, koja je to velika prijetnja ili ugroza koja bi potencijalno mogla toliko naškoditi našoj ronilačkoj zajednici? Ako ona zaista i postoji, zar ju se njenom detekcijom ne može i lako otkloniti? U ljudskoj su psihi vrlo relativni pojmovi što je to lako, a što teško, ovisno o tome koliko je svaki pojedinac spreman uložiti truda u određenoj situaciji. Kako je u sustavima parlamentarne demokracije najvećim dijelom svatko gospodar svoje sudbine, tako će u ovom konkretnom slučaju i perspektiva razvoja hrvatskog ronjenja ovisiti isključivo o nama samima. Ključna su pitanja imamo li viziju pozitivne preobrazbe (u što ne sumnjam) i koliko smo se spremni zauzeti za njeno ostvarenje. Ako je odgovor na drugo pitanje negativan, tada to znači da ćemo svoju sudbinu prepustiti tuđem odlučivanju. Problem poprima opasne razmjere kada ostanu aktivni samo oni čiji je jedini motiv ostvarivanje osobnih interesa bez obzira na štetu koja pri tom može biti učinjena zbog blokade općekorisnih procesa razvoja. Poznato je da se ljudi moraju udruživati u razne saveze, udruge i ostale organizacijske oblike koji su jedini mogući legitimni okvir njihovog djelovanja u svrhu zaštite zajedničkih interesa. Ako toga okvira nema, tada je svaki pojedinac prepušten sam sebi. Samostalno, pojedinačno konkretno djelovanje nema dobre izglede za postizanje značajnijih rezultata u društvenim procesima jer se glas pojedinca slabo ili nikako ne čuje.
Institucionalni instrument okupljanja ronilačke populacije i njenog djelovanja je, logično, Hrvatski ronilački savez (HRS) koji najvećim dijelom objedinjava sportski i tehnički aspekt ronjenja. On bi trebao biti naše krovno tijelo koje brine o razvoju hrvatskog ronjenja, a unutar toga i o prosperitetu, interesu i zaštiti svakog pojedinca koji je sudionik našeg udruživanja.
Ako sagledamo situaciju stanja hrvatskog ronjenja s raznih kuteva gledišta u obliku jedne male inventure rada HRS-a u okviru njegove nadležnosti, možemo konstatirati sljedeće:
U sportskom segmentu imamo hrvatsku reprezentaciju u ronjenju na dah koja je u zadnjih petnaestak godina jedna od najuspješnijih u svijetu i ujedno najtrofejnija hrvatska reprezentacija. Ostali ronilački sportovi kao što su to podvodna fotografija, plivanje perajama i podvodna orijentacija su isto vrlo uspješni na međunarodnim natjecanjima. I oni imaju osvajače najsjajnijih odličja. Nažalost, ti sportski uspjesi nisu plod zajedničkoga timskog rada s dužnosnicima HRS-a koji bi trebali voditi brigu o sportu, nego su isključivo odraz truda i entuzijazma sportaša i pojedinih trenera. Čak što više, može se konstatirati da su prestižni sportski uspjesi postignuti unatoč odmaganju čelnih ljudi Saveza. Zbog njihovog neodgovornog ponašanja, nesposobnosti, nestručnosti, nezainteresiranosti, osobnog koristoljublja i sabotaže, svake je godine sve upitnije hoće li natjecatelji odustati od svojih natjecateljskih karijera. Ovih dana smo svjedoci medijski dobro popraćenog javnog apela reprezentativaca u ronjenju na dah upućenog svim nadležnim za poduzimanje neophodnih koraka za spas ronilačkih sportova. U tome ih javno podržavaju baš svi sportski klubovi, natjecatelji i treneri drugih ronilačkih sportova te većina ostalih aktivnih članica HRS-a. Vrlo je opširan popis negativnosti i frustracija izazvanih nedjelotvornošću Saveza koji navode sportaši svih ronilačkih sportova, od nemarnosti u rješavanju njihove problematike i izvlačenja novca u privatne džepove temeljem njihovih postignuća, do sabotaže čime im je čak ugrožena i životna sigurnost.
Ukratko, u ronilačkim sportovima postoje odlični potencijali, ali i katastrofalno loše, neprofesionalno upravljanje takvim resursima od strane upravljačke strukture HRS-a.
Iz aspekta tehničke kulture, nekih drugih područja djelovanja i općenitog upravljanja hrvatskim potencijalima u ronjenju od strane HRS-a nije ništa bolje. HRS već godinama ne prati tehnološki, znanstveni, edukacijski i inovacijski razvoj ronjenja u svijetu. U tom smislu standardi hrvatske ronilačke škole, edukacijski i nastavni materijali HRS-a nisu ni izbliza primjereni današnjem vremenu, zastarjeli su najmanje dvadesetak godina. Osim neadekvatnog sadržaja takvih materijala ne postoje nikakve forme u digitalnom obliku. Edukacija u HRS-u daleko zaostaje za drugim međunarodnim ronilačkim asocijacijama prisutnim u RH, premda je HRS-CMAS do početka devedesetih bio vodeća organizacija u školovanju ronilaca na prostorima bivše države i nekih susjednih zemalja.
HRS kao krovna organizacija ronilaštva u Hrvatskoj uopće nije prepoznala ronjenje dublje od 40 metara kao granu tehničke kulture i sporta. Neke ronilačke asocijacije nisu prihvaćene kao partneri HRS-a jer, kako se to čini vodstvu Saveza, njihovi čelnici ne pokazuju dovoljno osobne naklonosti prema njima. HRS slabo ili nikako ne surađuje s ministarstvima, srodnim savezima i institucijama. Udruge – članice HRS-a nemaju gotovo nikakve koristi od Saveza. Zbog neznanja čelnika Saveza i pogodovanja privilegiranim interesnim članicama došlo je do banaliziranja pojma inače vrlo vrijednih i potrebnih ekoloških akcija koje su se u najvećem broju slučajeva pretvorile u manje vrijedno površno čišćenje podmorja. HRS ne organizira ronilačke kongrese, izuzev instruktorskih koje koristi za izvlačenje novca putem neprimjereno organiziranih specijalizacija što ugrožava sigurnost instruktora i njihovih tečajaca, a kada tematske kongrese organiziraju neke druge udruge, čelnici HRS-a im se protive i Savez ne sudjeluje na njima. HRS ne pokazuje nikakav interes za motiviranje novih i starijih isključenih ronilačkih klubova i centara za pristup ili ponovno primanje u njegovo članstvo. Novac Hrvatske zajednice tehničke kulture (HZTK) troši se netransparentno, a zbog osipanja članstva, to jest sve manjeg broja aktivnih članica prihodi od članarina su sve skromniji, što zajedno sve više ograničava sposobnost pokretanja nekih potrebnih inicijativa Saveza i tako dalje.
Već kratkim pogledom na organizacijsko ustrojstvo HRS-a može se konstatirati da je ono zastarjelo, neefikasno i namjenski, namjerno nepravedno u svojem unutarnjem konceptu. Cijelo vrijeme mandata sadašnjeg predsjednika Savez je ustrojen po centralistički neprihvatljivom principu “jedan klub – jedan glas”, što omogućava nepravednu situaciju da petnaestak klubova iz jednog dijela Hrvatske s ukupno pedesetak neaktivnih članova ima jednaku snagu odlučivanja kao isti broj klubova iz drugog područja s preko tisuću i petsto vrlo aktivnih članova u sportu i tehničkoj kulturi. Takav unutarnji izborni sustav je savršeni preduvjet za manipulacije izbornim inženjeringom. Da je on u HRS-u zaista zaživio, ili bolje rečeno da je već sada duboko ukorijenjen dokazuju brojne činjenice i nekoliko neuspjelih inicijativa realno većinskog broja aktivnih članica koje su pokretanjem izvanrednih skupština bezuspješno pokušavale zavesti red, rad i pravičnost. Drugim riječima, postojeća tijela HRS-a se mogu smatrati nelegitimnim jer su postavljena u nedemokratskoj i nezakonitoj proceduri izbornoga inženjeringa čiji je jedini motiv bio protupravno stjecanje pozicija vlasti radi osobnih interesa među koje spada i organiziranje kriminalnih radnji. Sistemom potpuno netransparentnog poslovanja, nedostupnosti zakonom zagarantirane javnosti podataka kao što su to uvid u Matičnu knjigu članica, Statut na koji su neraskidivo vezani određeni poslovnici i pravilnici, ključne dokumente Upravnog odbora i ostalih upravljačkih tijela Saveza te manipuliranjem uvrštavanja nevalidnih fiktivnih klubova na listu članica koje imaju pravo glasa i odabirom većini članica udaljenih mjesta održavanja izbornih skupština, sadašnji čelnici HRS-a već godinama zloupotrebljavaju svoj položaj i nepravedno održavaju poziciju vlasti. Da bi si to olakšali oni u upravljačka tijela HRS-a stavljaju samo pojedince od njihovog povjerenja koji gotovo svi dolaze iz klubova čija je jedina aktivnost imaginarno čišćenje podmorja.
Nakon sagledavanja stanja u hrvatskom ronjenju i ove kratke inventure rada HRS-a postavlja se pitanje što treba učiniti za ostvarenje vizije o Hrvatskoj kao svjetskom centru ronilačke izvrsnosti?
Prvo treba u jednom poštenom, demokratskom procesu reizbora čelništva Saveza dovesti sposobne, kompetentne i poštene ljude kojima rad za opće dobro nije strani pojam. Pri tom više niti jedna članica ne smije ostati kod kuće u trenutku sazivanja Sabora (skupštine), bez obzira gdje god će se on održati. Nitko više ne smije ostati pasivan u rješavanju nagomilane problematike s kojom smo suočeni.
Zatim treba odmah napraviti potrebne strukturalne promjene sustava organizacije i upravljanja Savezom. To bi konkretno značilo da bi, kao i svi drugi savezi, HRS trebao prihvatiti županijski model ustroja. U takvom decentraliziranom sustavu vrlo je teško ostvariti uzurpaciju vlasti i provođenje samovolje od strane grupice organiziranih samodostatnih pojedinaca čiji je jedini motiv međusobnog udruživanja stjecanje osobne koristi bez ikakvog interesa za dobrobit populacije koju zastupaju. To podrazumijeva brojne statutarne promjene od kojih bih istaknuo nekoliko. Jedna je ukidanje potiho uvedene odredbe o “faraonskoj” ovlasti predsjednika za doživotno upravljanje Savezom. U suvremenom svijetu već i totalitarni režimi izbjegavaju takve klauzule. Druga bi trebala garantirati pravičan način izbornog vrednovanja članica kojim neće više biti izjednačen glas udruge sa stotinjak aktivnih članova i neke fiktivne članice na papiru. Ako u određenoj županiji nema dovoljno klubova za formiranje županijskog saveza, tada treba pravednom validacijom pojedinih članica omogućiti njihovo ravnopravno sudjelovanje i odlučivanje na skupštini HRS-a. Vjerujem da bi bilo dobro uvesti kategoriju probnoga statusa potencijalno novoga kluba kojim bi se u nekom razumnom vremenskom periodu provjeravala programska aktivnost, odnosno ozbiljnost i kompatibilnost udruge kandidata prije konačnog prijama u Savez. Kao prvo i najvažnije načelo, HRS mora postati servis svih svojih članica i biti im stalno na usluzi, a ne obrnuto, da članice služe čelnicima Saveza za davanje legitimiteta u ostvarivanju njihovih osobnih interesa.
Sportskim klubovima treba dati maksimalnu potporu u cilju omasovljavanja sporta, podržati edukaciju trenera i instruktora ronilačkih sportova, pomoći perspektivnim sportašima u smislu nabave potrebne opreme, organiziranja trenažnih priprema, pokrenuti razvojne programe za mlade sportaše, poticati i pomagati organizaciju domaćih i međunarodnih natjecanja, dovesti svjetska prvenstva u Hrvatsku…
Osim poboljšanja suradnje s HOO-om i HZTK-e treba pokrenuti i suradnju s drugim institucijama kao što su Ministarstvo turizma i sporta, Ministarstvo mora, Hrvatska turistička zajednica te srodne udruge kao što je to Hrvatski savez za sportski ribolov na moru, a u određenim situacijama i s jedinicama lokalne samouprave u cilju zajedničkih nastupa na određenim događajima i inicijativama.
Nadalje, treba ispraznu, neistinitu, demagošku retoriku sadašnjeg čelništva HRS-a o 110 klubova članica i još 250 pridruženih komercijalnih članica pretvoriti u realno dohvatljivu stvarnost. Drugim riječima, potrebno je stvoriti uvjete da svi dionici koji obavljaju bilo kakvo organizirano ronjenje po bilo kojoj asocijaciji u Hrvatskoj budu stimulirani za neki vid udruživanja u Savez. Sasvim je realno da se broj sadašnjih aktivnih članica utrostruči kada HRS počne obavljati zadaće koje se od njega očekuju. To bi ujedno povećalo financijsku sposobnost. Mnoge pridružene komercijalne članice kao što su to ronilački centri našli bi svoj interes kada bi standardi hrvatske ronilačke škole po CMAS-u bili osuvremenjeni barem na razini drugih asocijacija. To konkretno znači u prvoj fazi izmjenu i dopunu zastarjelih materijala za školovanje ronilaca kategorija R1 i R2, izradu kvalitetnih materijala za kategoriju R3 i instruktore koji sada uopće ne postoje. U drugoj fazi bi bilo potrebno materijale digitalizirati i prevesti na strane jezike. Kroz izmjenu Standarda hrvatske ronilačke škole nužno je odvajanje ronilačkih kategorija ronilaca na dah od ronilaca s autonomnim aparatima i obuhvaćanje standardima pravila za ronioce na dah. Ne znam koliko su čelnici HRS-a uopće svjesni sigurnosne problematike za koju su izravno odgovorni potpisivanjem regulative koja trenutno daje pravo CMAS instruktorima voditi tečajeve ronjenja na dah, za što oni uopće nisu osposobljeni! Nadalje, treba izraditi novu web stranicu Saveza kao online servisa svim članicama koja bi, između ostaloga, omogućavala preuzimanje kupljenih edukativnih i drugih besplatnih digitalnih materijala, pregled i prijavu tečajeva, podnošenje završnog izvješća o položenom tečaju te automatsko dobivanje digitalnih breveta.
Potrebno je omogućiti online nazočnost na seminarima za instruktore i voditelje ronjenja kako bi edukacija bila dostupna i za klubove koji nemaju uvjete za financiranje troškova putovanja za fizičko sudjelovanje na seminaru.
Brojne su još druge zadaće HRS-a koje se trenutno ne obavljaju kao što su prepoznavanje dubokog tehničkog ronjenja u dekompresijskom režimu kao i ronjenje s plinskim mješavinama koja su detaljno razrađena u većini ronilačkih asocijacija te njihovo definiranje pravilnicima, preuzimanje i podržavanje organizacije domaćih i međunarodnih ronilačkih kongresa i edukacijskih programa, poticanje formiranja znanstveno-istraživačkih centara iz područja ronjenja (osobito onih koji se žele baviti unapređivanjem sigurnosti ronjenja), svojim konkretnim prijedlozima i formiranjem stručnog tima aktivno sudjelovanje u promjenama zakonske regulative vezane uz ronjenje, oglašavanjem ronilačkih lokacija i formiranjem konzultantskog tima za pristup europskim fondovima, poticanje komercijalnih ronilačkih centara na učlanjenje u HRS radi artikuliranog zajedničkog nastupa i još mnoge druge.
Zbog svega navedenog apeliram na sve pružatelje i korisnike ronilačkih usluga u Hrvatskoj da se okupe pod našim zajedničkim matičnim Hrvatskim ronilačkim savezom, tamo naprave reda i počnu ostvarivati realno dohvatljivi procvat svih ronilačkih aktivnosti.
Bez organizacije i usklađenog djelovanja svih dionika-sastavnica hrvatskog ronjenja koje se međusobno koordiniraju i pomažu svaki pojedinačni ronilac, sportski i tehnički ronilački klub ili pružatelj ronilačkih usluga osuđen je na bespotrebne probleme i teškoće, smanjen interes za potencijalne mogućnosti, upitnu sigurnost ronjenja i pusto preživljavanje.
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
