Mravci su me upravo napali u trenutku dok ovo pišem. Naravno, oni nisu veliki, nego golemi. Ti mravci (srsi, trnci, žmarci, gricule) su radi toga jer…
Možete li zamisliti pisanje ove priče u jezeru? Baš unutar samoga jezera! E da, upravo ronim u jezeru 1,5 x 0,8 metara, a s rubova jezera pada gusta, bogata pjena koja izaziva te goleme mravce (ako niste shvatili – to jezero se zove Kada 2). Naravno da su trenuci opuštanja nemjerljivo ugodniji nakon većih napora.
Tog proljetnog dana (19.05.2012.) veliki broj male, velike i najveće djece pohodio je Maksimirsko jezero broj pet u namjeri da učini nešto ne samo za sebe. Sadnja cvijeća uz rub jezera, čišćenje okoliša, granja, čišćenje otpadaka iz okoline jezera i iz jezera, vađenje kamenja s ruba jezera kako bi se popravio kameni zidić te mnogi drugi sitni poslovi od kojih im nije pala kruna s glave. Ipak, najteži dio tereta (olova i željeza) na leđima ponovno su ponijeli ronioci kluba “Roniti se mora” koji su zajedno s National Geographic-om Hrvatska organizirali ovu akciju. Osim toga tu su bili i ronioci jednostavnog imena već čuvene kratice DDISKF-a (mogli bismo im smisliti pamtljivije ime – recimo DISKIĆI), zatim ronioci iz KPA Krk i KPA Vodomar.
Mnoštvo djece i srednjoškolaca, studenata i učenika uljepšalo je ovu sunčanu subotu, jednu od rijetkih ovoga proljeća. Smjestili smo se na rubu jezera podno desetak stabala hrasta, a ključni punktovi koje su osmislile sve grupacije sudionika bili su: edukativni panoi vezani uz park prirode Maksimir i časopis National Geographic, reklamni panoi sponzora (National Geographic, Klara, Franck, Aviokarte-hr, ScubaLife, Dragorlux….), golemi kotao za fiš, stolovi i stolci za goste, šankovi Klare (razni senviči, kao-kao, Mufin), Franka (kava, kaveni napitci), Pan pivo i Somersby, Studena vode, punkt za majice, kape, časopise, balone, reklamni materijal od Ine, National Geographica, ScubaLife magazina i drugih.
Treba spomenuti da nitko tko je došao nije otišao gladan niti žedan, jer su se za to osim fiša lokalnih ribiča izdašno pobrinuli Klara, Franck, Studena i Pan.
Prva očajnički izrečena rečenica je glasila:
– Ništa ne možemo bez riđovke!
Druga, još očajnija rečenica je glasila:
– Ne mogu ih uloviti, ne mogu ih uloviti!!!
Na moje čuđenje (uvijek je zgodna, pozitivna i poželjna doza tajnovitosti, iščekivanja, čuđenja i šale) tek kasnije sam shvatio te ključne rečenice. Naravno, Zuky je tu nenadmašan. Čak i kada ga nema među nama, njegove šale ipak nastaju same od sebe. Pitate se kako? Jednostavno! On nas je zarazio. Osim zaraze ronjenjem, to je još jedna zaraza koju poželite dobiti.
Objašnjenje tih rečenica nećete trebati čekati do desete stranice ovog teksta, srećom. Smilovat ću vam se sada. Dakle, riđovka je riđa žena, točnije i detaljnije jedan od naših gotovo endema u ovim krajevima. Ona je Ranger ili čuvar prirode – parka Maksimir. Jedan jedini čuvar na cijelom kompleksu, a zove se Lana, buduća zaljubljenica u svijet ronjenja. Ne sumnjam da će uskoro sva jezera u Maksimiru detaljno preroniti i kartirati. U svakom slučaju, nemojte bacati smeće ili činiti štogod gore u parku Maksimir, nemojte joj se zamjeriti jer će vas oboriti svojim osmijehom koji je snažniji od svake šake (u čelo).
Druga rečenica potekla je od Matka koji je bjesomučno lovio obadva organizatora skupa kako bi otvaranje počelo. Naravno da kad je ulovio jednoga, onda mu je drugi pobjegao, kad je ulovio drugog, onda mu je prvi pobjegao. Drugi put će od Rangerice morati posuditi laso da ih sveže na kratki razmak.
Oko 11 sati, uz prisustvo barem dvadesetak foto-video kutija otvoreno je ovo druženje i akcija uz prigodne govore glavnog urednika National Geographic Hrvatska g. Hrvoja Prćića te Damira Zuruba, predsjednika Ronilačkog kluba Roniti se mora.
Odmah iza toga prionuli smo svi poslu. Ronioci su se podijelili u četiri skupine i krenuli utapati, kuhari se nisu htjeli miješati, nego su odmah počeli miješati fiš, djeca i učenici su sadili cvijeće, oni veći pomagali su roniocima u prihvatu smeća i čistili okoliš.
Tko je mislio da neće biti govora o ronjenju? Evo, čim napunim kadu toplom vodom, ova se ohladila.
Dakle, jezero pet, sivomaslinaste do tamnozelene boje je prilično veliko, ali nije dublje od osam metara. Po njemu plivaju patke s pačićima, barske kornjače, a danas su i crne, šutljive spodobe narušile podjezerje i njegov prilično debeo sloj mulja. Mjestimično koliko sam vidio (osjetio) i dublji od metar. Tko je rekao da ima pet metara? To je zastrašujući broj, sjetio sam se toga pola sata kasnije kad mi se opet dogodilo jedno nesvakidašnje događanje. Zar opet?!
No dobro, nakrcao sam (nakrcali smo) tih 40-tak kilograma opreme na sebe, povezao se cijevima i žicama i krenuo ka jezeru praćen samilosno-začuđenim pogledima nekih koji su ronioce prvi puta vidjeli u živo. Moram priznati da se i ja sâm sebi začudim (kad se pogledam-onaj dio tijela kojeg vidim do trbuha) jer još ne vjerujem da ronim. No dobro, još sam početnik, pa mi to možete oprostiti. No dakle, gledajući kolege do mene koji imaju manje zarona od mene, kako se muče s pakiranjem sebe u te crnomanjaste oklope, postalo mi ih je jako žao. Zato sam i rekao Zuky-ju da smo u vodi tek za 10-15 minuta. Druga smjena. Nadam se da akcija neće završiti prije nego uđemo. Zaboravih reći da sam zlo-upotrijebio priliku za prijenos ronilačke opreme. Budući da smo bili okruženi sa šestero učenika i učenica koji su se dosađivali čekajući da se mi sklopimo za ronjenje, nadošla mi je inspiracija pa sam rekao:
– Hajde, idemo malo raditi…
I podijelio zadatke. U stvari opremu koju mi je trebalo prenijeti tridesetak metara dalje. To je njih šestero prenijelo u dva puta za tili čas. Tri paketa olova, BC, bocu, peraje, masku, rukavice i kapuljaču, cipele i regulator. Kako je dobro imati uza sebe takvu pomoć!
Našavši se u vodi primijetio sam da je začudo vrlo bistro, čak vidljivo oko tri metra. Na dnu je bilo mnoštvo lišća, granja i nešto kamenja. Ništa drugo, osim par malih ribica nisam vidio. Prvi dio vremena utrošio sam za izbacivanje kamenja sa zidića, koji se urušio, natrag na obalu, drugi dio za sakupljanje smeća (konzerve, staklenke, boce, plastika), a treći da napravim kratak obilazak dijela jezera (u principu to ću ubuduće uvijek raditi – treba odlučiti prije svakog zarona što činiti kako bi se to reklo kolegama s kojima se roni, za svaki slučaj i radi sigurnosti).
I tako krenuh na dubini od oko tri metra u avanturu prema središtu jezera, da vidim koliko je duboko. Nigdje ni traga života. Pokoji list ili školjka napola prekrivena muljem. Ni traga ribama (što li ovi ribiči love?), nema niti kornjača. Temperatura vode je ugodnih 16 stupnjeva, vidljivost do dva metra. Neću vam priznati da sam bio pri kraju zraka u boci, ali to nije bilo tako važno, na tim dubinama zrak izgleda da se ne troši, kazaljka kao da je zalijepljena. Krećem se brzo prema središtu jezera, promiče mjesečev krajolik. Iznenada ulijećem u mutno područje na dubini od 6 metara. Nestaje mi i prst pred nosom, spušta se mrak, naglo zahladi. Zakolutam očima. Zar opet!? Opet se meni događa nešto nepredvidivo. Sve je uskovitlano. Osjećam se kao u nekom hladnom vrtlogu koji me uvlači u sebe. Da li sam blizu neke hrpe mulja ili je tu dubina veća? Osjećam kao da bih mogao propasti dublje. Ništa ne vidim. Baš ništa, tek površinu malo svjetliju. Jedino što vidim u mraku je sat koji pokazuje 5,8 metara. Ništa onda, rekoh u sebi s nekoliko mjehurića zraka što pobjegoše gore, na sigurno – ovo nije za šaliti se, a i zraka mi ponestaje. Idem gore, na površinu. Ali put do gore ovoga puta nekako je vrlo spor, kao da me nešto vuče na dolje. E sad stvarno, idem upotrijebiti peraje još jače. Napokon se pojavila površina. Sunce, obala, mnoštvo smijeha po obali jezera, a oni pojma nemaju da ja pojma nemam što mi se to događa. Srećom, prestalo se događati. I tada se spustim na dva metra, da ne rompam po površini, i krenem u smjeru obale. Perajam, perajam i nekako mi je čudno. Odem opet gore, izronim i pogledam. Kad tamo – idem u krivome smjeru. Zarotiralo me. Ništa više ne shvaćam. Zar mi je jedna noga kraća od zadnjeg ronjenja? Ili slabija? E sad idem po površini. Tako se dočepah obale i sve se završi u sunčanome danu pored tanjura fiša i dobroga društva.
Tajnu čudnovatog bermudskog trokuta u jezeru pet Maksimira možda ću još mjesecima otkrivati. A možda ovaj tekst pomogne ponešto u tome. Jer, pišući ovo, sjetio sam se nekih detalja, kao flasback-ova iz sna. Možda bi mi baš Riđovka sad pomogla u rješavanju enigme.
Slika, fragment filma, bljesak sunca, crno bijeli kadar, šum, mjehuri zraka. Smeđe, prečke, drveno. Što to vidim? Što se to vidi? Okreće se nešto. Vrtlog? Čemu to služi? Gledam u drvenu pravokutnu konstrukciju pri rubu jezera. Prolazeći pored nje pitam se – čemu to služi? To su neki pročistači, što li? Nije li me to vuklo? Jesam li otkrio enigmu ili će tajna bermudskog trokuta jezera 5 ostati zauvijek neotkrivena??
Bilo je sunčano, bilo je nešto novo (uvijek je novo), bilo je korisno (uvijek je korisno), bilo je ugodno i naporno i bilo je – dovoljno za sjećanje. Mi smo i tako na ovoj planeti njezini gosti koji trebaju nešto iskusiti, nešto učiniti i ponešto shvatiti. A u dobrome društvu to je dvostruko ugodnije.
Na kraju, evo jedne rečenice jedne od sudionica ove akcije, koja će se prepoznati. Ne rečenica, nego sudionica.
– Zemlja će ozdraviti, ona će se pobrinuti za sebe, čovjek je samo prolaznik na njoj.
Volio bih vjerovati da će barem dobre i lijepe misli, kao i djela preživjeti nakon nas, jednoga dana kada nam srce otplovi u modrinu mora ili u modrinu neba. Ako bih morao birati između te dvije modrine, jako teško bih se odlučio. Jer, letjeti je divota, ali – roniti se mora…
