Što biste rekli da vam netko kaže kako postoji čovjek koji nakon jutarnjeg trčanja i vježbanja svoje vrijeme dijeli na ono u kojem se bavi ozbiljnim znanstvenim istraživanjem i borbom protiv krivolovaca?
Čovjek koji je obučavao američke specijalce ronilačkim borbenim tehnikama, a zatim se posvetio borbi za očuvanje morskih pasa i pomorskog života općenito? Vjerojatno biste pomislili da se radi o nekom crtanom strip junaku. Ali pogriješili biste. Taj čovjek zaista postoji, njegovo lice znate s TV ekrana – zove se Scott Cassell.
Biografija Scotta Cassella
Zemljanin, a ne Amerikanac
Svoju bogatu biografiju ronioca istraživača podmorja Scott Cassell počeo je davne 1977. godine. Danas je ovaj pedesetogodišnjak na čelu organizacije Undersea explorer, a u 34 godine ronjenja nakupio je nevjerojatnih 13.000 sati ispod površine. Prvi je uspio snimiti divovsku lignju, o čemu je History Channel snimio dobro poznatu epizodu serije Monster Quest. Cassell je certificirani kapetan trgovačke mornarice, ima dozvolu Američke obalne straže za upravljanje podmornicom. Za sebe kaže da mu je više stalo do životinja nego do ljudi. Kaže i da se više osjeća Zemljaninom nego Amerikancem. Preko 20 godina roni koristeći rebreathere, a osim snimanja i istraživanja podvodnog života, bavio se snimanjem i vađenjem potonulih olupina.
Iskustvo s rekordima
Cassell drži svjetski rekord za najveću udaljenost prevaljenu ronjenjem u jednom komadu. U devet i pol sati saturacijskog ronjenja, uz pomoć teglja preronio je čak 52 kilometra. O kakvom se podvigu radi, najbolje se vidi iz nedavnog pokušaja hrvatskog ronioca Kristijana Curavića. On nije uspio ni mirovati u vodi više od sedam sati. Zanimljivo je da je rekord došao sasvim slučajno, tijekom ispitivanja teglja koji je Cassell smislio kako bi u jednom danu snimio što više otvorenoga mora. Usput je uspio prikupiti novac za jednu karitativnu ustanovu namijenjenu djeci.
Istraživačka karijera
Kao istraživač, najveći je svjetski autoritet za Humboldtove lignje (Dosidicus gigas) koje je ponajviše proučavao u Kalifornijskom zaljevu posljednjih petnaestak godina. Prvi i jedini uspio je montirati kameru na živu Humboldtovu lignju pa je prikupio spektakularne snimke udvaranja, ali i kanibalizma rasprostranjenog među ovim agresivnim predatorima. Endoskopom je prvi snimio unutarnje organe lignje, otkrivajući kako rade njezina tri srca, kako u škrgama prikuplja kisik i šalje ga tijelom putem svoje plave krvi.
Uz sve to, on je jedan od ukupno deset instruktora za napredni stupanj medicinskog tehničara u ronjenju, instruktor je ronjenja po organizaciji PADI te instruktor tehničarima hiperbarične medicine. Po klasifikaciji američke mornarice, on je Diving supervisor. Služio je u američkoj mornarici i kopnenoj vojsci, a posljednji vojni zadatak bio mu je onaj instruktora helikopterskim posadama koje se bave izvlačenjem ranjenika.
SL: Zašto ste osnovali Sea wolves, organizaciju koja se neuobičajenim metodama bori protiv krivolova?
S. Cassell: Ionako ne volim ljude, ali krivolovce osobito mrzim. Bio sam 15 godina u američkim oružanim snagama i odradio tri borbena terena. Čuvao sam ljude od narko kartela i od terorista. Smatram da još jače moram štititi ocean, jer je on manje zaštićen od ljudi. Mnogo je zakona koji ga štite, ali slabo se provode. U stanju sam tim krivolovcima svašta napraviti, ali ne ide mi se u zatvor. Zato se trudim ne kršiti zakon kada štitim životinje.
SL: Odakle takva strast i ratobornost u zanimanju? Ljude koji štite prirodu doživljavamo kao pacifiste?
S. Cassell: Obučen sam za protuterorističke operacije. Na posljednjem “terenu” u vojsci, dobio sam ubodnu ranu u leđa od koje mi se djelomice paralizirala lijeva noga. Dok sam se oporavljao, odlučio sam se baviti nečim smislenijim od rata i odlučio sam svoja znanja prenijeti u zaštitu oceana. Sve što sam naučio kao vojni ronilac, koristim da iznenadim krivolovce, dokumentiram njihova zlodjela. Zovem to rECOn misije, kombinacija izviđanja i ekologije. Snimam ih noćnim i termalnim kamerama, sakrivam se tehnikama koje sam naučio kao snajperist. Informacije ostavljam policiji. Ubijaju delfine, morske pse i mnoge zaštićene vrste poput kornjača. Bijesan sam i najradije bih im potopio brodove, ali ne želim ići u zatvor. Sea wolves organizacija strpala je 14 ljudi u zatvor, a još ih je više na suđenju. Strpao sam u zatvor više ljudi od Greenpeacea i Sea shepparda.
SL: Zašto ste se posvetili zaštiti morskih pasa?
S. Cassell: Službeno se govori o 73 milijuna ubijenih morskih pasa godišnje, ali pitanje je koliko ih ubiju. I kažem ubiju, a ne ulove jer je to ubojstvo. Kultura ubijanja morskih pasa da bi im se odrezala peraja je ubojstvo i tako na to treba gledati. Ta kultura mora umrijeti i mi se svi zajedno možemo pobrinuti za to.
SL: Što je opasnije, morski psi ili divovske lignje?
S. Cassell: Lignje, bez konkurencije. One ne traže sukob, ne ispituju i ne procjenjuju. Jednostavno vas žele jesti, uopće ih ne zanima jeste li pritom živi ili mrtvi. Nevjerojatno su proždrljive i agresivne. Lignje su bića sposobna rješavati problem. Morski pas će te promatrati, kružiti oko tebe i pokušati te napasti da vidi koliko se jako možeš braniti. Lignja ide ravno na tebe bez razmišljanja, pokušat će ti otkinuti komad mesa i, kad ga proguta, vratit će se po još.
SL: Kako ste počeli roniti s lignjama?
S. Cassell: Pa htio sam to još otkad sam u šestom razredu pročitao knjigu Julesa Vernea 20.000 milja ispod mora. Tek kasnije saznao sam da zaista postoje lignje koje su veće od čovjeka. Dvije sam godine proučavao te Humboldtove lignje. Pronašao sam meksičke ribare u Kalifornijskom zaljevu koji su govorili o legendarnom Crvenom vragu, velikim lignjama koje su ubijale ribare. Kasnije sam prvi snimio divovske lignje, koje su još veće od Humboldtovih. Doduše, snimio sam je kamerom na daljinsko upravljanje jer su jako duboko. A što se tiče Humboldtovih liganja -jedan meksički ribar odveo me na mjesto gdje ih je bilo. Kad sam se obukao u ronilačku opremu, gledao me kao luđaka koji će uskoro biti mrtav.
SL: Jeste li se bojali?
S. Cassell: Ne, mislio sam da pretjeruju. Uostalom, bio sam vezan konopom za brod i imao sam lančani oklop. Čim sam sišao, privukao ih je zvuk mog ulaska u vodu. Njih desetak, dugih oko dva metra, zaletjelo se prema meni bljeskajući i mijenjajući boje iz bijele u ružičastu, do jarkocrvene, pa natrag do bijele.
Odjednom mi je jedna prišla s lijeve strane, snažno me udarila u rebra da sam izgubio zrak i krenula mi prema kameri. Dok sam je pokušavao skinuti, iščašila mi je rame i tako me brzo povukla s 15 metara na 25 metara dubine da mi je puknuo bubnjić.
SL: Kakav je osjećaj boriti se s njima?
S. Cassell: Gore je nego u kavanskoj tučnjavi, uvijek ih je mnogo i udaraju sa svih strana, a cijelo vrijeme pokušavaju te jesti. Nevjerojatno su snažne. Kada te dotaknu, imaš osjećaj da po tebi prolazi debela čelična armatura omotana baršunom. Mišići su im jedanaest puta snažniji nego u čovjeka.
Nekad te napadnu, a nekad te ni ne dodirnu. Ne shvaćam u čemu je razlika, sve mi to izgleda kao neka plemenska kultura. Neke su plove agresivnije, a neke ni približno toliko. Ne mogu to objasniti. Od dvije tisuće urona s njima, napale su me, valjda, tisuću puta.
SL: Je li oklop poput onog koji se koristi protiv morskih pasa dovoljan?
S. Cassell: Načelno je, ja sam ga doduše malo modificirao. Oklopio sam i osjetljivije dijelove rebreathera jer mi ga je jedna lignja pokidala kad me napala s leđa. Zato ću, i prilikom obaranja rekorda, sa sobom nositi malu bocu zraka Spair air. Podvodna komunikacija i komunikacija s brodom mi je važna. Ne uzimam opremu kojom me netko želi sponzorirati. Volim da mi je glava na ramenu pa biram samo opremu koja se tamo može održati.
SL: Kako biste nekom kolegi roniocu ukratko opisali s kim će imati posla pod morem ako zaroni s lignjama?
S. Cassell: Upozorio bih ga na njihovu agresivnost i proždrljivost. Znate li koliko su agresivne? Jednom sam vidio kako bježe pred morskim psom. Dok su bježale, jedna je usput dograbila nekakvu ribu koja joj se našla na putu i pojela je. Zamislite da gazela odluči malo pasti travu dok bježi od lava. Te lignje su nevjerojatno pohlepne. U dvije godine, koliko im treba da se sasvim razviju, pojedu 12 tona hrane.
SL: Kakve su težine ozljede nakon susreta s velikim lignjama?
S. Cassell: Uglavnom to budu hematomi, ali ima i razderotina. Iščašile su mi desno rame, pet puta lomile su mi zglob, a pucala su mi i rebra. Jedna mi je strgnula ronilačku kapu i ogulila mi kožu s glave. To je bila najgora glavobolja koju možete zamisliti. Nakon toga nije mi se dogodilo da među njih idem bez kacige.
Ali i dalje su me ranjavale. Jednu ranu na čeljusti sam zalijepio super ljepilom koje nosim na brodu. Znači, ako idete roniti s nasrtljivim lignjama, nosite superljepilo! Odmah se možete vratiti natrag. Najgore mi je što uvijek napadaju kameru, a obožavaju mi pokidati rasvjetu i odnijeti je u dubinu. Zato sada rasvjetna tijela na kameri dodatno osiguravam sajlom. Ne bojim se za sebe, bojim se da ću propustiti napraviti dobru snimku.
SL: Nije li malo mazohistički roniti s tako agresivnim bićima?
S. Cassell: Ronjenje s velikim lignjama daje mi sjajnu kombinaciju osjećaja straha, poštovanja i radoznalosti. Smatram se istraživačem, a malo ljudi zadovoljava kriterije da bi ih nazvali istraživačima. Svi mi dijelimo strah zbog kojeg smo na oprezu, ali i radoznalost koja je još veća od straha.
Ne znam imate li Vi u jeziku riječ koju jedinu mogu reći za taj osjećaj, ali na engleskom samo jedna riječ opisuje taj osjećaj – to je awesome!
Izgledaju poput izvanzemaljaca koji žive ovdje. Plava krv, tri srca. Kada te pogleda onim velikim očima, vidiš da razmišlja o tebi. Doduše razmišlja – kako da ovo pojedem – ali ipak razmišlja.
Još je jedna stvar zanimljiva, nitko ne zna koliko one zapravo žive. Puno je pretpostavki, neki kažu da žive dvije ili tri godine. Činjenica je da nemamo pojma o njima.
U jednom akvariju bio sam dio tima koji je pokušavao stvoriti uvjete za njihov život, ali nikako ih nismo mogli postići. Najdulje su preživjele samo 21 dan.
Temperature, pH vrijednost…Sve smo pokušali, ali bez rezultata. Najčudnije je to što u prirodi preživljavaju ekstremne uvjete.
SL: Na što konkretno mislite?
S. Cassell: Žive na dubinama do tisuću metara. Već na 700 metara temperatura je jednaka onoj koju more ima na Arktiku. Zamislite kako one funkcioniraju. Iz te hladnoće za nekoliko minuta plivaju na površinu u tropskom toplom moru. Razlike temperature su i do 40 stupnjeva, a svi znamo da će vam zlatna ribica uginuti ako je stavite u akvarij kojem je temperature različita za stupanj ili dva. Ne treba ni spominjati da su razlike u tlaku nevjerojatne, a na 1000 metara kisika u vodi je vrlo malo, neusporedivo manje nego pri površini. Jako puno moramo učiti o njima. Osim toga, one su opasnost za oceane i samo ih dovoljno morskih pasa može držati na uzdi. Svaka Humboldtova lignja u reproduktivnom ciklusu može imati milijun potomaka. Nije ni čudo da ih ima svugdje.
Istrebljenjem morskih pasa, koji se sporo razmnožavaju, a uz kitove su glavni predatori hobotnica, njima se otvorio golem prostor.
Eksplozija Humboldtove lignje poprima nevjerojatne razmjere. Prije Drugoga svjetskog rata bile su rasprostranjene samo u Humboldtovoj struji, uz obale Perua.
Međutim, za vrijeme Drugoga svjetskog rata u SAD-u je počelo masovno izlovljavanje tuna i morskih pasa kako bi se prehranili vojnici i civili. Nakon toga Humboldtova lignja širi se do Aljaske i Rusije, a ove će godine obići Cape Horn i prijeći u Atlantik.
SL: Što vam je sljedeći cilj, nakon urona od 30 milja?
S. Cassell: Želim ponovno snimiti divovske lignje, u njihovoj punoj veličini. Želim to jer sam vidio goleme primjerke svojim očima. Jednom sam se strašno uplašio, iako ne mogu sa sigurnošću reći je li to bila lignja. U Kalifornijskom zaljevu snimao sam Humboldtove lignje. Bio je to noćni uron. Odjednom sam daleko dolje ispod sebe vidio bljesak nečega golemoga, ni sam ne mogu procijeniti koliko je to bilo veliko. Možda je to bio kit kojeg su osvijetlile manje lignje kroz koje je plivao, ni sam ne znam. Ali u tom času osjetio sam koliko sam malen i odmah sam izašao na deko stanku. Što god je bilo, prvi put u život osjetio sam strah u dubini srca. Zato konstruiram mini podmornicu koja će moći otići dovoljno duboko, daljinski upravljana, da snimim takve goleme lignje. To mi je sljedeća misija. Divovske lignje su vizualni predatori, moraju vidjeti što love. Ipak, teško ih je snimiti jer se boje svjetla. Stoga razvijamo sustav koji će nam omogućiti da ih osvijetlimo dijelom spektra koji one ne vide. Tek onda ćemo ih moći vidjeti u punoj veličini. Ta kamera koštat će nas oko 50 tisuća dolara. Uz malo sreće, iskušat ćemo je do Božića.
SL: Radite i na programu Undersea Voyager. O čemu se radi?
S. Cassell: Projekt je zamišljen kao misija u kojoj ćemo malom podmornicom s dvočlanom posadom oploviti Zemlju pod morem, dakle preroniti 27.000 kilometara na dubinama do 300 metara.
Cilj nam je proučavati ocean u njegovom dijelu koji je najznačajniji, a koji je najmanje istražen. Naime, svi uvijek istražuju ili površinu, ili samo dno. Ali najveći dio biomase u oceanu nalazi se na dubini od tristotinjak metara i upravo taj dio oceana me najviše zanima.
Želim omogućiti svima da vide što postoji pod morem i potaknuti neku novu generaciju istraživača.
Sada je vrijeme da mlađim generacijama kažemo da, ako umru oceani, izumrijet će i čovječanstvo. Utječemo na ravnotežu oceana, a ne razumijemo je.
