Sve bolesti ronilaca nastale zbog promjene tlaka nazivaju se jednim imenom “disbarične ronilačke bolesti” (DRB) ili u medicinskom žargonu “disbarizam”. Dakle, kad nismo sigurni što se točno dogodilo na licu mjesta, nadležnim spasilačkim službama i rekompresijskom centru prijavljujemo događaj pod jednim od ovih termina.
Disbarizam se pojavljuje u formi dekompresijske bolesti (DB), barotraume i/ili barotraumatske plinske embolije (BPE). Ponekad je teško razlikovati ih čak i u kliničkim uvjetima, a česte su i mješovite (udružene) forme. Zajednička karakteristika im je da mjehuri plina u krvi začepljuju krvne žile, ali su ti mjehuri različitog mehanizma nastanka. Liječenje je vrlo slično – rekompresijski tretman po jednom od uobičajenih protokola jedini je pravi lijek, a treba ga provesti neodložno.
Barotrauma pluća (BP)
Barotrauma pluća (BP) je vrlo težak i opasan oblik disbarizma. Kada ronilac iz bilo kojih razloga tijekom izrona zadržava dah, zrak udahnut iz aparata za autonomno ronjenje ekspandira (širi se) i time prisiljava na širenje i pluća. Što je ronilac bliže površini, širenje je veće te je najveći rizik u zadnjih 10 metara do površine. Pri prebrzom izronu barotrauma nastaje zarobljavanjem zraka u plućima zbog prekida disanja tijekom smanjivanja dubine kada alveolarni tlak (tlak u plućima) preraste 80 do 100 mmHg pa dolazi do pucanja alveokapilarne membrane i ulaska zraka u pulmonalne vene kojima dospijeva u lijevo srce i odatle u sistemsku cirkulaciju dajući mnogobrojne kliničke simptome. Smanjenjem dubine povećava se opasnost, a najopasniji je zadnji dio pred izlazak na površinu. S promjenom dubine s 30 na 20 metara zapremina pluća povećava se 33%, a za istu razliku od 10 zadnjih metara zapremina poraste 100% neispuštanjem (ili nedovoljnim ispuštanjem) zraka. Zbog toga dolazi do pucanja plućnog tkiva.
Slikovito rečeno, balon (pluća) se širi dok na najslabijem mjestu ne pukne. Nastaju takozvana šokna pluća (ARDS). Javlja se jaka bol u prsima, kašalj uz sukrvavo iskašljavanje, a može doći i do udisanja vode. U slučaju većeg razaranja plućnog tkiva nastaje pneumotoraks (zrak unutar plućne maramice koji komprimira plućno krilo), pneumomedijastinum (pojava zraka u prsnoj šupljini) i potkožni emfizem (prodor zraka iz pluća u potkožno tkivo – pod kožu vrata, ramena i lica pa se pod prstima osjeća pucketanje poput škripanja snijega pod nogama), što su sve za život opasna stanja.
Barotraumatska plinska embolija
U najtežim slučajevima, kada razlika tlakova u alveolama i vanjskoj sredini (vodi ili barokomori) prijeđe 50 do 100 mmHg (3 – 5 fsw, 1 – 1.5 msw), slobodni plin može biti protisnut kroz fine alveolarne membrane u plućno tkivo, plućne kapilare ili plućnu maramicu (pleuru). Mjehuri slobodnog zraka tada se pojavljuju u krvnim žilama mozga, leđne moždine, ali i drugih organa. Ovakav se oblik naziva barotraumatska plinska embolija (BPE), a manifestira se manje ili više izraženim centralnim neurološkim simptomima i znakovima: omaglica, vrtoglavica, poremećen govor, nemogućnost stajanja i hoda, poremećaji svijesti uz mogući i brzi smrtni ishod. Dakle, simptomi se nimalo ne razlikuju od istih u cerebralnoj formi dekompresijske bolesti pa je nekad teško razlikovati neurološku formu DB od BPE. Pomaže detaljna anamneza jer se simptomi DB mogu razviti i do 72 sata nakon ronjenja, dok simptomi BPE nastaju odmah kod izranjanja, bez mogućnosti kasnijeg nastanka. Naravno, moguća je i kombinacija ove dvije bolesti uz koju obično ide i utapanje pa je smrtnost izuzetno visoka, a dostupnost barokomore u najkraćem roku je od ključne važnosti za preživljavanje.
Liječenje barotraume pluća i barotraumatske plinske embolije
Barotrauma pluća nastala je djelovanjem tlaka na plućno tkivo koje ne želimo dodatno izlagati povećanom tlaku u barokomori. No, ako se razvije BPE jedina pomoć u spašavanju života i liječenju neuroloških posljedica je rekompresijska terapija. Ona započinje brzim “zaronom” na 50 metara (u barokomori), nakon ukupno 30 minuta na zraku “izranja” se do dubine od 18 metara gdje se prelazi na T-6 USN. Ovakav protokol nazvan je T-6A USN i traje 350 minuta ili duže. Sama ova procedura vrlo je rizična za nastradalog ronioca te jako naporna i također ne bez rizika i za medicinsko osoblje u barokomori. Zato je važno jako pažljivo procijeniti radi li se o dekompresijskoj bolesti, barotraumatskoj plinskoj emboliji ili mješavini ova dva disbarična događaja. O toj procjeni ovisi hoće li biti primijenjen protokol T-6 ili T-6A USN.
Prije početka rekompresijskog tretmana potrebno je učiniti laboratorijske pretrage i rentgensko snimanje pluća, ako težina slučaja ne zahtijeva da se rekompresijsko liječenje u barokomori započne bez odgađanja. Ako je nastradali jako brzo stigao do najbližeg rekompresijskog centra, navedeni nalazi ne moraju biti specifični i neiskusne liječnike bolničkog hitnog prijema mogu navesti na krivi zaključak i odgađanje početka liječenja, a stanje pacijenta može se u sekundi promijeniti na gore. Dodatno se nakon prvog rekompresijskog tretmana može obaviti kompjutorizirana tomografija (CT) ili nuklearna magnetna rezonanca (NMR) mozga te ispitivanje funkcionalnosti perifernih živaca elekto-mio-neurografijom (EMNG). Rezultati pretraga i klinička slika, kao i subjektivni doživljaj poboljšanja odredit će tijek i dužinu liječenja.
Više o barotraumi i barotraumatskoj plinskoj emboliji možete pronaći u Medicinskom priručniku za ronioce.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
