Imerzijski plućni edem je stanje iznenadnog nakupljanja tekućine u plućima koje se obično javlja rano tijekom ronjenja ili plivanja, osobito u hladnoj vodi. To stanje može se svrstati u disbarične ronilačke bolesti, ali nije povezano s barotraumom pluća ili dekompresijskom bolešću, iako može tako izgledati. Čini se da su neke osobe predisponirane za razvoj IPE. Hladna voda, povišeni krvni tlak i drugi kardiovaskularni poremećaji glavni su čimbenici rizika nastanka ovog opasnog stanja.
Smatra se da imerzijski plućni edem nastaje povećanjem pritiska u plućnim krvnim žilama naglim dotokom veće količine krvi iz ekstremiteta i trbuha zbog povećanog hidrostatskog opterećenja (pritiska vode) uzrokujući isticanje plazme u alveole (plućno tkivo ispunjeno zrakom u kojem se odvija razmjena plinova tijekom disanja). Uobičajeno se događa na površini kod plivača natjecatelja u otvorenim vodama, spašavatelja na vodi (Swimming-Induced Pulmonary Edema, SIPE), ali se može dogoditi i kod ronilaca na dah i s aparatom za autonomno ronjenje (Scuba Divers Pulmonary Edema, SDPE).
Način (patofiziologija) nastanka IPE nije još uvijek u potpunosti razjašnjen. Ova pojava je rijetka, a vjerojatno još rjeđe prepoznata. Naime, posthumna obrada nastradalih ne daje specifične nalaze.
S obzirom na navedeno i pored provedenih i aktualnih istraživanja trenutno ne postoji način da se predvidi potencijalna osjetljivost na IPE. Stoga bi pregledom kod ronilačkog liječnika trebalo utvrditi postojanje mogućih provokacijskih stanja. Glavnim čimbenikom rizika nastanka ovog opasnog stanja smatra se hladna voda, ali se može javiti i kada voda nije hladna, niti je napor veliki, ali postoje zdravstveni rizici. Drugi mogući predisponirajući čimbenici rizika su prekomjerna hidracija, negativan inspiracijski tlak, astma, dijabetes, neki lijekovi (osobito beta-blokatori), kardiovaskularni poremećaji, fizički napor, prethodne epizode IPE te sistemska i plućna hipertenzija. Testiranja su pokazala da pojedinci koji su imali IPE pokazuju pretjerani vazokonstriktivni odgovor na hladnoću. No, kod testiranja u suhim uvjetima ronioci s anamnezom IPE ne pokazuju abnormalne testove plućnih funkcija, abnormalni kapacitet vježbanja ili abnormalni plućni arterijski tlak kao odgovor ili hipoksiju. Uredni su nalazi ehokardiografije, volumena pluća, spirometrije i difuzijskog kapaciteta pluća za ugljični dioksid, statusa hormona u plazmi koji utiču na širenje i skupljanje krvnih žila (epinefrin, norepinefrin ili kortizol) i drugo. To podržava stav da su fizički napor i uranjanje u vodu, osobito hladnu, glavni rizični čimbenici za nastanak IPE.
Plivači najčešće prve simptome osjete u prvih 10-tak minuta nakon početka intenzivnog plivanja. Kod ronilaca je početak stvaranja edema moguć bilo kada tijekom ronjenja, uz pogoršanje tijekom izrona. Pretpostavlja se da IPE počinje ishemijom srčanog mišića (miokarda) uslijed nedovoljne kompenzacije u naporu, što se kod ronilaca dodatno komplicira srčanom dekompenzacijom po izronu i prestanku djelovanja hidrostatskog pritiska. Ronioci obično najprije osjete otežano, ubrzano plitko disanje (dispneja), radi čega brzo izranjaju uz rizik da tada naknadno nastane još i dekompresijska bolest zbog neobavljene predviđene dekompresije, i/ili barotrauma pluća ako u panici zaustave disanje. Tipičan simptom je kašalj s pjenastim i sukrvavim ispljuvkom (hemoptiza), a saturacija (razina kisika u krvi) je vrlo niska (izražena je hipoksija) s tendencijom daljeg pogoršanja i mogućim smrtnim ishodom, intenzivan je osjećaj ekstremnog umora i “mokrih pluća”, krvni tlak je povišen.
Načelno bi ronilac koji osjeti navedene simptome trebao izroniti uz pratnju i pomoć drugih što je prije moguće, ali ne narušavajući sigurnosne procedure dekompresijskog režima, uz kontinuirano disanje i slično. Nakon što se nađe na sigurnom mjestu izvan vode, potrebno je ograničiti napor. Uklanjanjem iz vode i polaganim zagrijavanjem raširit će se krvne žile odvodeći višak krvi iz pluća i srca. Ako stanje nastradaloga dopušta, poželjno ga je postaviti u položaj s uzdignutim gornjim dijelom tijela.
Prva pomoć u ovim slučajevima je disanje 100% kisika na zahtjev uz pratnju vitalnog statusa te brzi transport u najbližu stacionarnu zdravstvenu ustanovu. Tamo će se dodatnim laboratorijskim i radiološkim pretragama i ehokardiografijom (ultrazvučnim pregledom srca) uz detaljnu anamnezu o eventualnom postojanju povišenog krvnog tlaka, poremećaja srčanih zalistaka, kronične kardiomiopatije (popuštanja srca) i bolesti pluća moći postaviti dijagnoza i započeti liječenje bez nepotrebnog gubljenja vremena za transport u rekompresijski centar. Naime, rekompresijsko liječenje u ovim slučajevima ne samo da nije indicirano, već ni preporučljivo i može dodatno pogoršati stanje, a liječenje kisikom, diureticima i drugom medikamentoznom potporom može se i treba neodložno primijeniti u svakoj bolnici. U daljem postupku bi se trebalo razmotriti eventualno postojanje nemanifestne (asimptomatske) koronarne bolesti. Kada se jednom dogodi, imerzijski plućni edem ima tendenciju ponovnog pojavljivanja kod rizičnih osoba te je potrebno pažljivo razmotriti njihovo dalje bavljenje ronjenjem ili natjecateljskim plivanjem.
Pravovremenim prepoznavanjem IPE, adekvatnom prvom pomoći i brzim transportom do najbliže bolnice, primjenom normobaričnog kisika, diuretika i drugih neophodnih lijekova izlječenje je potpuno nakon par dana. Još jednom napominjem da je liječenje rekompresijskom terapijom u barokomori kontraindicirano i pogoršava stanje. Kod otpusta treba naglasiti potrebu za neodložnim detaljnim pretragama (pregledi s odmakom zavarat će liječnika da je sve uredu i da nema prepreka za ronjenje) i obavezno sugerirati prekid ronjenja s obzirom na veliku šansu za recidiv koji je obično puno lošijeg tijeka i često smrtnog ishoda.
Više o imerzijskom plućnom edemu možete pročitati u Medicinskom priručniku za ronioce autora doktora Marija Franolića.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
