Sloboda? Što je to sloboda u doba kvazi demokracije, kvazi pravde, kvazi istine, kvazi politike, kvazi svašta-nešto-ništa?
Koliko se priroda može danas boriti s tim kvazi čovjekom koji luta planetom? Želimo li ostati ovdje ili otići u legendu?
Atlantida. Potonuli grad, bez sjećanja na tadašnje ljude, legenda bez tragova. Je li to naša sudbina?
Mislim da bi u trenutku otkrivanja Atlantide, roneći nad izgubljenim rajem u našim umovima, sve postalo suvišno. Možda baš sve. I ovaj naš kvazi napredak i ovo naše kvazi tehnološko društvo, društvo kvazi sreće, kvazi blagostanja, kvazi jednakosti i kvazi slobode.
Možda je još jedina preostala sloboda visoko gore i duboko dolje. I ponegdje u debeloj šumi. Možda oni koji ne odu gore ili dolje, postanu opet Partizani. Tko će ga znati. Odgledali smo milijune filmova i svi scenariji su napisani; makar znam, naš snenarij sigurno još nitko nije napisao. Njega ćemo napisati sami. Uskoro ili ne, sigurno je da neće vječno čekati u ladici Nebeskog. A do tada, odoh na ronjenje. Ne zovite me na mobitel, ne pišite mi po zidu jer neću odgovoriti. Napišite mi poneki SMS, e-mail ili post na mojoj web stranici. A ako me nikada više ne pronađete, sjetite se da sam se sigurno otopio u moru poput maloga sapuna…
Moru – toj vječnosti kojoj predajem i misli…
Postoje tolike trivijalnosti u životu koje ga ne razlikuju od životarenja da je ponekad teško pronaći neke ljudske djelatnosti koje su vrijedne pažnje. Da li samo radi raznolikosti, možda zbog kompliciranosti ili latentne opasnosti, ronjenje je jedna od takvih djelatnosti zbog kojih život dobiva dodatni smisao.
I ako već moramo potrošiti tisuće sati na čekanje, spavanje, rad na bezgraničnoj količini sitnica, jalovom planiranju i nadama, neostvarenim željama i još tisućama sati nezadovoljstava, pospanosti, boleština i uzaludnih očekivanja, moraju postojati barem neke sekunde, minute ili sati kada možemo uživati u punini života. Svakako, to su putovanja. Tko od vas nije poželio svojim očima pogledati Machu Picchu ili osjetiti lude ritmove u Havani na Kubi, tko nije poželio prošetati bos plažom Copacabana ili čuvenom Ipanemom u Rio de Janeiru, tko nije poželio stajati na Keopsovoj piramidi ili uživati u crvenome vinu dok pred vama plešu Tango u restoranu u Argentini? Tko nije poželio pogledati čuveni zalazak sunca u Casablanci u Maroku? A ipak, takva sloboda je skupa. Ali ako je ne planirate, teško će se ostvariti. Zacrtati, zapisati, sanjariti, planirati, trenirati tijelo, vršiti pripreme. Svaki dan. Baš svaki dan. Jer možda sutra je polazak za Galapagos, ronjenje i putovanje koje se pamti.
Stres kojem su danas izloženi zaposlenici raznih poduzeća, izuzetno je velik. A vjerujte, taj stres negdje mora izići, poput vulkana koji mora eruptirati. Pogodit će najosjetljiviji dio vašega tijela. Možda oči, zube, želudac, kralježnicu, srce. Možda će izazvati tumor. Zato – treba se unaprijed boriti. Treba stres rezati u korijenu. A poznato je da baš ronjenje otpušta nagomilani stres. Osim raznih sportova, hobija, tehnika opuštanja, plivanja, kretanja, planinarenja – tu je i ronjenje.
Gledam ronioce koji se upravo sređuju, razmjenjuju, pregledavaju, s divljenjem provjeravaju svoju opremu. O toj opremi im i život ovisi. Izgledaju kao astronauti u njoj. Unatoč težini i nespretnosti u njoj (što je sve još potencirano pačjim hodom na kopnu), radi golemih peraja, a s čime astronauti brigu ne muče. Zbog tih peraja koje tako smetaju na kopnu, čini se da će se svaki čas stropoštati na nos. Ali kada uđu u vodu-more, postaju poput riba. Tihi i pomireni s okolinom dok opušteno lelujaju zajedno s jatima riba oko koraljnih grebena.
“Sve je lako kad si mlad“
Neki ljudi nikada ne poprime izgled sredovječnih, nabijenih i snažnih muškaraca, ponešto raširenih, ali stabilnih i sposobnih za nošenje boca, olova i raznog tereta. Naravno, i ponekih drugih stvari. Neki se iz mladosti odmah pretvore u oblik, odnosno odljevak fotelje ili velikog plišanog medvjedića sposobnog samo za sjedenje ili ležanje. Neki nikada ne ostvare mogućnost tjelesnog putovanja kroz prostranstva mašte i dječačkih snova, nego putem daljinskog TV komandera nastoje kompenzirati nemoguće. Naporno putovanje gdje se dnevno spava samo po nekoliko sati, naporno pješači i proučava nove kulture, za njih je predodređeno na TV komanderu broj 18 – National Geographic. Letenje vjerojatno na kanalu broj 13 – Extreme, ronjenje možda na kanalu 16 – Animal planet. “Sve je lako kad si mlad“ – sigurno vole tu pjesmu, jer svoju su mladost prodali za 127 centimetara LED televizor i fotelju XXXL od zlatno-zelene karirane presvlake, dok nose mucaste papuče u obliku medvjedića i žicaju da im netko donese pivu. O da, oni su naporno radili za ovo što sada imaju. Naporno su roštiljali godinama na friškom zraku, posjećujući restorane brze hrane ili možda jedući kao Gremlini iza ponoći, cijedeći zadnje mrvice hrane i kapi sokova iz frižidera koji je nekako čudno, postajao mršaviji od njih. Ili je to samo tako izgledalo, iz tuđe, zlobne perspektive.
Koliko vrijedi “jedan Egipat“?
Za uživanje u životu svakako se treba i potruditi, uložiti dodatne napore. A koliko vrijedi tjedan dana ronjenja u Egiptu, na primjer?
Došli ste u rano jutro, pred sam izlazak sunca na neku “novu planetu“ gdje vam nosnice draži miris egzotične hrane, a oči se još privikavaju na jarke boje. Pokušavate vjerovati onome što vidite, dok vam trnci prolaze tijelom. Shvaćate polako, polako da ipak postoji i drugačiji život od vašega, kojega ste vodili u svakodnevnom ritmu jutra-podneva-večeri. Shvaćate da ovaj život koji sada živite ima veću vrijednost. Ipak postoje razlike, ipak se može živjeti punije, potpunije. Nije život stvoren za neprekidno čekanje prolaska neugodnih ili trivijalnih događaja. Koliko puniji osjećaj dok dišete duboko, polako, dok jedete, dok zaranjate, dok se trudite zapaziti svaki oblik i boju.
Zapazit ćete napokon i paradoks vremena. Neće vam možda biti jasna ta zakrivljenost i protok događaja u jedinici vremena, ali postat ćete svjesni da dani više ne teku istovjetno kao oni od prije putovanja. Zato jer na kraju dana više nećete moći ocijeniti da li je prošao jedan dan ili možda pet dana. Množina događaja tijekom jednoga dana učinit će da mislite kako je u jednome proteklo već desetak pa i više dana. Prepustit ćete se napokon tom novom ritmu, upijati svaki trenutak, razmjenjivati iskustva i biti nasmijani. Biti nasmijani kao rijetko kada – izvana i iznutra. Važno je ono iznutra, unutar tijela – taj osjećaj je kraljevski. Živjet ćete tijelom, potpuno i sveobuhvatno, gomilajući u sebi brojne sitne i značajne dogodovštine tijekom dana. Na kraju dana možda nećete moći zaspati od treperenja tijela koje je bilo tako dugo izloženo svakovrsnom vatrometu podražaja. Na kraju krajeva, sigurno ćete se pitati – pa kako već odavno niste to učinili i darovali si put u središte uživanja. I vjerujem da će se nešto u vama prelomiti ili barem zacrtati, kao silna želja da promijenite nešto u svome životu. Jer toliko silni doživljaji nikada ne ostaju sami, nikada ne ostaju otoci u onima koji imaju volje da učine promjenu kojoj su barem jednom okusili draž.
I dok se polako pripremamo za Egipat znajući već djelomično što će biti (zbog prošlogodišnjeg putovanja na isto mjesto), adrenalin nam dodatno priprema tijelo za slatke napore. Pomisao na ukusnu hranu nakon zarona, na večeri ludih ritmova glazbe i gipkih tijela nakon dana provedenog u šarenilu podmorja, prekrasnih zalazaka i izlazaka sunca u hladu palmi, ludih vožnji vozilima po pustinji i u društvu deva, možda posjetu piramidama, jedinom preostalom starovijekom čudu svijeta – mi osjećamo da živimo. I u tim trenucima priprema, ali i dugo nakon što od putovanja ostanu samo odjeci avanture. Jer, mjereći život po osobnim avanturama mi postajemo moćniji tijelom i duhom za najteže prepreke u životu. A tako nešto nema cijenu. Spoznat ćete to onoga trenutka kada s nama zaronite pod pokrivač nekog tropskog mora, ususret nevjerojatnim oblicima i bojama, ususret avanturi na potonulome brodu, ususret svojim skrivenim snovima…
Ekološko-humanitarna akcija “ ‘Think Green – Jarun 2012“
U organizaciji ronilačkog kluba ‘Roniti se mora’ i ‘National Geographic Hrvatska’ 27. listopada 2012. održana je velika huminatrna i ekološka akcija ‘Think Green – Jarun 2012’ .
Ronilački klub ‘Roniti se mora’ osnovan je 2011., a kako je rekao predsjednik kluba Damir Zurub, od samog osnutka njihova je misija uz populariziranje ronilačkih aktivnosti i briga o čistoći zagrebačkih jezera. Međutim, osim ekološkog karaktera, klub djeluje i humanitarno pa su se kod jezera Jarun uz regatnu stazu i most Univerzijade prikupljala i sredstva za Centar za rehabilitaciju Orlovac.
Tijekom trajanja cijele akcije sponzori su osigurali svoje proizvode: Zagrebačke pekare Klara, Franck i Pan pivo, a KUD Dragutin Domjanić Vugrovec je uz tamburice i pjesmu predstavio svoju tradicionalnu nošnju.
Za prikupljanje sredstava za Centar za rehabilitaciju prodavao se SCUBAlife magazin, National Geographic Hrvatska, podvodne fotografije, majice i drugo.
Čišćenje jezera Jarun bilo je kod regatne staze i mosta Univerzijade, zatim okolice oko jezera uz sadnju drveća.
Mnogi ronioci koji se odazivaju na ove akcije često su iz svih naših krajeva, a neki dolaze i izvan granica naše države, budući da su vjerni prijatelji ronilačkog kluba “Roniti se mora”.
Dobro vam podmorje !
Din
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o ovisnostima (porocima), o roniocima i sadomazohizmu te onima koji (još) ne rone. Zatim što se sve može pronaći na dnu podmorja te o morskim akvarijima u vašemu domu.
