Došao je jedan od najtežih i najzanimljivijih dana. Ronjenje na olupini broda Thistlegorm.
Brzi bijeli brod kojim smo krenuli bijaše stvarno golem. Gornji dio nismo ni koristili. Spustili smo se odmah u donje prostorije gdje je u pramcu bila velika soba s tepisima, jastucima i mekim ležajima uz obod broda. Popadali smo po ležajevima i po podu jer nas je tog jutra pokosilo rano ustajanje, već oko tri ujutro. Nije dugo trajalo a već su se odozgo “začuli” mirisi hrane. Pohrlili smo još bunovni do šanka u prizemlju. Tvrdo kuhana jaja, šunke i sir, čaj, kava, namazi, lepinje.
Gledajući pramac u rano jutro dok se sunce uzdiže kroz prozor kabine i držeći odgriznuto tvrdo kuhano jaje koje se polako dimi, uz verziju pjesme: Buddha bar: “Wish you were here”, doživio sam viziju smirene napetosti. Kao da je jedan dio mene utonuo u to toplo jaje i sada ga odgrizam polako i temeljito, nestajući u utrobi samoga sebe. Nema straha, samo lagana napetost radi svjesnosti da živim u prvome licu. Nisam pred televizorom, nisam u snu. Proživljavam duboke otkucaje jednog dijela svog života koji će mi se često vraćati u snove, jer je odživljen puninom osjeta i divotom osjećaja.
Bio je to neki novi doživljaj, iskustvo koje se pamti, sklepano od neuobičajenih dojmova. Dakle, da razdvojimo pa spojimo, ponovno: lagana uspavanost radi ustajanja u tri ujutro, glad koja se širi, ljuljanje na valovima dok promatram pramac koji reže površinu mora iz čijih grudiju se pomalja svjetlost novoga dana, miris tvrdo kuhanog jajeta koje se puši pred nosom, glazba kao nadnaravna pjesma što se širi iz ambisa mora. Sve to preliveno kremom od jutarnje neizvjesnosti nadolazeće avanture, ukrašeno šlagom osmijeha osoblja broda.
Uz zvuke egipatske glazbe ponovno se spuštamo u podrum broda pa se predajemo snu. Netko utrne svjetlo, lagano ljuljanje broda niti ne osjećam. Hrkanje se pretvara u brundanje motora. Crna zavjesa pada.
Olupina od 100 milijuna dolara
Skačem i pogađam štrik od prve, hvatam se. Dihalica radi savršeno, jako sam zadovoljan, nisam je uzalud nosio iz Zagreba. Promatram lelujanje crnoglavih ronilaca moje grupe. Sad su gore, sad ih nema. Nema vremena, valovi smetaju. Idemo u ambis. Izbacujem zrak iz jacketa. Uzalud. Još plutam. Poput sam čepa u boci mošta koji vrije. Morat ću opet naglavačke, nemam izbora. Izbrojim do jedan i pol pa se bacam u smjeru Ahmeda. Zatim duboko udahnem. Ali neee, to nije zrak! Suviše je slano. Izronim. Kašljem pljujući more kojega sam se nagutao. Krajičkom svijesti shvatim da sam zaronio s dihalicom. Stavljam regulator i smijući se zaronim opet. A kad dolje…
Mir, tišina bez valova i odjednom obris nekog broda. Ma ne mogu vjerovati. Već na par metara vidi se neka olupina.
…
Klizeći uz rub broda dolazimo iznenada do krme i dva velika protuavionska topa, jedan od 40 mm, a drugi od 119 mm. Savršeno su vidljivi. Snimam. Ribe i topovi pod prigušenim svjetlom plavičaste boje. Nestvarno nebo, nebo procvjetalih topova obraslih koraljima. Topovi strše i polako padaju na dno, na mene. Izvlačim se spretnim manevrom i za tren su topovi poda mnom. Otvara se paluba. Lebdim iznad nje, dok razne ribetine lepršaju naokolo. U trenu kamera snima veliku ribu što ulovi manju i proždire ju. Očito je olupina ipak još uvijek bojno polje, gdje se ribe ganjaju i jedu međusobno.
…
Svjetlost se prigušuje, pa nestaje. Mrkli mrak. Palim reflektore iznad fotoaparata. Napokon – dan. Sve se odlično vidi. Poda mnom deseci kamiona pretovarenih motorkotačima raznih vrsta spavaju svoj morski san, snopovi pušaka spojenih po šest u uredne okvire, dijelovi aviona od kojih se vide poklopci motora i krila, golemi transportni džipovi, gume za vozila, mnogi rezervni dijelovi. Između svega plivaju jata staklenih riba i nekih manjih crvenih, buljookih s golemim očima. Ulazimo sve dublje u brod. Pazim da se ne bih izgubio kao zadnji puta, zato žurim za crncima ispred sebe. Naravno, niti žurba nije dobra. Uskoro shvaćam da sam dostigao i upao u drugu grupu koji vodi Ahmed otac. No dobro, glavno da se nisam potpuno izgubio. Prostorije su velike, ali prilično niske. Treba paziti na bocu i glavu. Mnogo pregrada kroz koje prolazimo su oštrih rubova. Provlačimo se. Tu i tamo bljesne koja slaba svjetlost nečije ručne lampe, a potom sve prekrije sjaj mojih reflektora. Uživanje u pogledu pod nama tako brzo se skraćuje jer je sve usporeno. Guram fotoaparat kroz prozor kamiona. Radim mnoštvo kratkih filmova. Pokušavam uhvatiti dio prošlosti u svoj vidokrug. Stvarno je odlična vidljivost. Kamioni kao da su prekriveni sitnom, smeđom prašinom. Mnogi od njih još imaju cijela stakla. Motorkotači proviruju svojim gumama s grubim profilom namijenjenim za pijesak pustinje kao da će tren kasnije, kada mi prođemo i oni poći za nama u novi život. Suviše dugo su ležali nepomično na dnu. Dobro se vide svi njihovi dijelovi ipak slijepljeni i kao okamenjeni. Gume svih vozila su odlično očuvane, one se očito ne raspadaju.
Na trenutak sklapam oči. I u tom treptaju odvrti se cijeli film iz prošlosti. Neki snažni britanski vojnik nateže debelu sajlu preko pet kamiona u nizu dodatno učvršćujući motore u njima. Narednik mu viče neka se požuri, jer konvoj kreće. Sve je ukrcano, dvije lokomotive isto tako koliko se moglo, možda nešto slabije od vagona. Dogodio se i problem s projektilima pa su morali ukrcati nešto starije godište, granate iz 1929. Valjda će i to biti dobro za dečke u Africi. Zapovjednik broda William Ellis daje signal i brod se otiskuje na svoj daleki put.
Pola sata nakon ponoći, usidreni Thistlegorm je poput duha spavao. Nitko se nije ni pokušao obraniti. Dva njemačka aviona Heinkel HE 111 …
Povijest je na dnu
Krici metala i posade slili su se u jedan vrisak. Brod je potonuo za nekoliko minuta. Dok je tonuo, čulo se glasno pucanje oplate, prigušena zvonjava zvona i klokotanje mora koje je halapljivo gutalo svoju novu žrtvu. Škripa je dugo trajala dok se truplo smirivalo na pješčanom dnu. Zatim je uslijedila tišina, a onda nekoliko snažnih praskova i eksplozija granata, kotrljanje dijelova po oplati broda pa muk. Jarbol je poput prsta ostao stršati samo nekoliko metara ispod površine mora dok su se na mjestu potonuća batrgali preživjeli mornari ostavljajući razorenog čeličnog diva i njegovu sudbinu daleko u svojim uspomenama. Bio je to neslavan kraj cjelokupne ratne opreme vrijedne sto milijuna dolara.
Kada sam ponovno otvorio oči, preda mnom je stršala cijev puške ciljajući u razbijeno prozorsko staklo kamiona. Izgledalo je kao da je kamion ubijen tada, davno, ali do današnjega dana mjesto zločina je ostalo okamenjeno, ukočeno, nedirnuto. Dotakao sam prošlost dlanom svoje ruke, kao da joj želim ostaviti poruku sjećanja iz nekih novih vremena. Jer svi mi sazdani smo od istih lutajućih atoma. Svi smo mi istovremeno i prah i kamen i meso i krv i zahrđala puška i neeksplodirana granata. Svi smo sada uhvaćeni u jednome svom nepromjenljivom trenutku, jedne vrste obličja koga ćemo jednoga dana zauvijek izgubiti. Bacih posljednji bljesak reflektora na ukočenu prošlost što leži u beskonačnim nizovima oružja koje nikada nije stiglo posijati tuđu smrt. Staško je poslije drugog zarona pričao: ”Ulazimo unutar broda u mrklu tamu, kad najednom – Marakana! Igrači istrčavaju na teren, suci fućkaju, publika skandira. Pogledam oko sebe kad ono – samo je Din upalio reflektore. One koje smo za sedam eura iznajmili, mogli smo odmah ugasiti.”
Slijedio je ukusan i obilan ručak na brodu. Rižoto od liganja, pečena piletina, ukusni prilozi, grah, salate, krumpir u saftu, tjestenina. Slijedio je trosatni put natrag u središte našeg hotela.
Blue hole
Stigavši u neposrednu blizinu Blue hole-a, smjestili smo se u hladu na jastucima jednog drvenog odmorišta. Činilo se da nas ništa ne može trgnuti iz blaženoga mira i opuštenosti. Na tren sam pomislio da smo obični turisti, a ne ronioci željni napora kako bi se po svaku cijenu domogli malene jezgre ukusnog središta uživanja. Tako u jednome trenutku promatram ronioce natovarene opremom kako se naprežu i znoje penjući se duž uskoga puta pored ploča poginulih kolega. Počinjem žaliti ove prve koji se još muče. U crnim, uskim odijelima nose na sebi brdo opreme, razne cijevi im strše na sve strane. Neki u drugoj ruci nose teške fotoaparate, poneki su teži od desetak kilograma. Dakle, sveukupno na sebi imaju oko 60 kilograma opreme. Kreću se uskom stazom uzbrdo, a zatim slijedi spust do oštrih stijena, sveukupno stotinjak metara dok sunce prži odozgo.
Neočekivano, i sam se zatičem u grupi ronilaca koji tegle sami sebe pod punom opremom. Ni sam ne vjerujem što me je snašlo. Dok s naporom držim ravnotežu na oštrim stijenama, tražim neki zgodan kamen na koji bih se sjeo i pričekao nekoliko sati dok mi znoj prestane probijati kroz uski okovratnik odijela. Bilo je to najteže opterećenje do sada.
Osjećaj ronjenja u Blue hole-u je na trenutke zastrašujuć, kad razmisliš smireno. Okomita stijena koja te okružuje u širokome luku ruši se do 120 metara. Ona iščezava polako u tamu, a i ti iščezavaš u tu istu tamu ako počneš tonuti naniže. Sama želja da pođeš niže od svoje grupe izaziva žmarce i adrenalin te počinje magično privlačiti tvoj pogled. Kako toneš polako, promatraš stijenu koja istovremeno ide gore. Život ostaje gore, a izazov avanture ide s tobom dolje. Nemaš svjetiljku? Jedan razlog više da se zaustaviš u polaganom propadanju. Počinješ shvaćati zašto je toliko ronilaca htjelo ići dublje od 50 metara kako bi prošlo ispod sedla. Tako je jednostavno povući jabučicu ventila i ispustiti zrak. Mjehurići pobjegnu prema svjetlu, a ti lebdiš, zatim propadaš u ambis raširenih udova, poput padobranca koji je iskočio iz aviona. Padobranac se ne može više zaustaviti u svome letu. A ti??? Hvataš crijevo i naglo pritisneš gumb za napuhavanje. Kao da te nevidljiva nit zaustavlja usred propadanja. Ostaješ ukočen, raširenih nogu i ruku iznad tamne modrine goleme rupe. Promatraš stijenu pored sebe. Život na njoj te gleda i kao da pita: ”Onda? Usudiš li se dublje?! Ili ideš na svjetlo dana (kamo i pripadaš)?”
Nakon nekoliko dugih, gluhih i zastrašujućih sekundi, Ego odrađuje ono što mora. Pritišće gumb ponovno i ti se polagano, uz tiho škripanje nečega u uhu podižeš gore. Još ronjenja čeka ovo tijelo.
Prije izlaska vidjeli smo skupinu ronilaca bez opreme okupljenih oko debele špage u središtu rupe. Možda su se oni na dah spuštali u rupu? Navodno postaneš pravi ronilac (iz domene ronilačkih priča po uzoru na ribičke priče) tek kada zaroniš u Blue hole. Znam da tih plavih rupa ima još ponegdje na svijetu. Jedna je u državi Belize (srednja Amerika), druga na Bahamima pored Kube (isto srednja Amerika), treća kod otoka Guam na zapadu Tihog oceana što pripada SAD-u, četvrta kod Australije u području kod velikog koraljnog grebena, a peta kod Dahaba. Ipak, ova kod Dahaba je najpoznatija.
Pustinja Sinaj
Dan bez ronjenja, dan opuštanja. Idemo u pustinju Sinaj. Zamislite kako bjesomučno jurite na devama i ljuljate se pustinjom u quad-ovima. U stvari obrnuto.
Vozili smo se u redu, svi propisno odjeveni s naočalama dok su oko nas kružili egipatski čuvari na bržim vozilima noseći u rukama pastirske štapove za stoku sitnog zuba. Pazili su na nas kao nezaštićene ovce. To nam je smetalo, htjeli smo biti samostalniji u vožnji. No, nekoliko manjih skretanja pojedinih ovaca dovodilo je obično do zaglavljivanja u dubok i meki pijesak. Bilo je sigurnije po utabanom putu.
Dahab
Kad smo se riješili onih krpa, takozvanih turbana za turiste, skinuli naočale, od sunčanih do onih za varenje, iskašljali desetak dekagrama zgrušane pustinje i protegnuli noge, prošetali smo duž trgovačkog dijela Dahaba uz more kamo su nas doveli domaćini tog popodneva. Iza ručka otisnuh se u još jednu, možda posljednju pustolovinu šopinga za Zuky-jem i Ahmedom-sinom. Ahmed-sin odlično govori engleski, talijanski, a i arapski. U stvarnosti mi ne bismo razlikovali niti da govori marsovski, toliko nam je taj jezik nerazumljiv i čudan. S obzirom da još studira i roni izuzetno je perspektivan i obrazovan egipatski kadar.
Doveo nas je prvo na štand jednog prodavača koji je bio pljunuti, ali prerušeni Ibn al Saed el Alamo del Butrobama, znan i po nadimku Bin Laden ili to bijaše možda tipičan Židov, guste crnosive brade u crnoj togi. Načas mi se učini kao živopisan lik nekog filma iz povijesti, jer u stvarnosti nismo navikli na takva lica. On je prodavao kljove, u našem podmorskom žargonu – zube od morskih cucaka. Dečki su se na štandu zadržali svih pola sata koliko smo još imali vremena do polaska autobusa. Ništa zato. Preostalih pola sata i još nekih 20 minuta više potrošili smo u obilasku ronilačkih dućana (čak i ronilice rijetko gledaju krpice po dućanima, nego radije regulatore i jackete). Bilo je tu dosta jeftinijih stvari nego u Sharmu, a reklamirali su se i izleti do Petre, Jeruzalema, Ras Mohameda, obojanog kanjona, avanture u Jeep safariju i dvadesetak drugih interesantnih lokacija.
Cjenkanje
Nakon povratka doista mi je došlo da se cjenkam s prodavačima i ovdje, na tržnici, u trgovinama, jer cjenkanje uđe u krv. Evo primjera cjenkanja u Egiptu:
Prilaziš polici i uzimaš devu (plišanu). Pogledaš prodavača od glave do pete na sekundu i pitaš ga: ”Kol’ko košta ova krpa? (How much?)” Čovječuljak kaže 100 majmuna. (100 egipatskih funti). ”Što?!!!”, zabezeknuto pitaš praveći lice od kamena, gotovo potpuno nezainteresirano. Pri tom prevrćeš po drugim suvenirima kao da tražiš zrnce pijeska ili prašine pod njima.
Pitaš opet: ”Zar 100 majmuna za ovog devca?!!” Klimaš glavom, vrtiš devu u ruci i kažeš: ”10 majmuna!”
Sad on vrti glavom. Kaže 70.
Onda ti vrtiš i kažeš 20.
On pristaje na 50 – kao, to mu je zadnja cijena. Ne može više sniziti. Već postaje krotkiji i samilosno te gleda.
Sad ti malo vrtiš glavu, malo devu, gledaš na sat i kažeš: ”Moram ići, žurim, evo za 25 majmuna.”
On je već plačnoga lica, ali pristaje na 40.
”Hajde, može za 30!”, kažeš odrešito i polako se udaljavaš od police, noseći devu.
”Ne, nikako!”, on već rida, ne popušta.
Ti ostavljaš devu natrag na policu i okrećeš se.
On trči za tobom i viče da može za 30 majmuna.
”Može za eure?”, nonšalantno pitaš.
On plačnim licem govori: ”Može, može…”
Ti vadiš tri eura i tutneš mu u ruku govoreći: ”Evo, toliko imam!”, uzmeš devu i izlaziš.
On ostaje ukočen i zabezeknut s tri eura (tri eura je oko 20 egipatskih funti) u dlanu, vjerojatno se pitajući tko je u ovoj priči prefriganiji egipatski trgovac-gad. Dok mu se gubiš iz vida baciš još jedan pogled, gledajući ga ćelavog kako čupa zadnje vlasi iz svojih obrva. Baš nema sreće, očerupao ga kupac…
P.S.
Vraćam se natrag u kuteve sjećanja na dan prelaska iz 2012. u 2013. godinu pomoću pjesme “Wish You were here”. Pjesme nas vode kroz život i čine ga podnošljivijim, često ljepšim, ponekad divnim. A tišina? Tišina podmorja poput je ugođene pjesme naših usnulih gena. Ona nam svojom dubinom tonova i blagim podrhtavanjem čini najugodniju glazbu, najzvučniju tišinu, što sve u konačnici donosi spokoj. I zato tamo na dnu mora leže svi naši pokušaji da se vinemo suviše visoko. Od tuda tolika pomirenost sa sudbinom, ista ona koju donosi i hladan san što nas obgrli snježnim rukama. Usnuti, ali ipak proći kroz središte vječnoga spokoja. Roniti. Duboko i nježno. Kao da roniš kroz sebe, ostavljajući iza svoga tijela svu bol i tugu svijeta koji uništava samoga sebe. Izdvojiti se i postati riba koju neće nijedna udica civilizacije više dohvatiti. Kada sam ronio preko 40-tak metara ove godine osjetio sam nešto doista čudno. Što dublje sam išao, preko 30 metara srce bi brže i dublje tuklo, ali onda, iznenada kao da bi se odnekud pojavila neka ruka, neko biće koje daje sigurnost i u trenu je spokoj ovladao cijelim mojim bićem. Osjetio sam krhkost tog trenutka i moga tijela na toj dubini, koji može nestati, puknuti kao balon sapunice u trenu, ali sam prepustio svoj život nevidljivim rukama. Nije bilo euforije, samo sam želio osjetiti poruku iz dubine mora. Ono je šutnjom i vibracijom spokoja, jedino tim mogućim nečujnim riječima, dalo znak da se umirim i ne bojim, nego da zavirim u jedino svoje što posjedujem, u nutrinu svoje duše, u maglu svoga uma. Jedino što nam preostaje u tom miru na dnu smo mi sami, naše jezgre bića, sakrivene duboko pod površinom.
A ako se i vi jednoga dana budete nalazili duboko, duboko (neki će reći izvan svake pameti), nemojte propustiti tu vrlo rijetku priliku da osluhnete kristal svoje suštine, da bez riječi, a u nepojmljivim mislima i u iskrama dojmova dotaknete svoju srž osobnosti, ali možda i suštinu cjelokupne kreacije života koji kroz vas postoji. Prepustite se. Osluhnite, slušajte drugačije, ne samo ušima. Taj novi centar sluha nalazit će se negdje podno vašega srca.
A kada izronite imat ćete osjećaj kao da ste se ponovno rodili. Putujte tako kroz svaki vaš izazov u životu, kroz svaki zaron, svaki let, svaki san – s osjećajem sebe samoga. Osluškujte se. Jer – “Ne putuje tko putuje, nego tko doživljuje.” AGM
10.01.2013.
Cjelovitu verziju putopisa iz Sharm el Sheikha sa svim fotografijama možete pročitati na web stranici: www.dean-ganza.iz.hr
