Pijete kavu ujutro? Možda nešto žestoko? Ili čaj, bijelu kavu? Pijete sok, mlijeko, nešto slatko, gorko, slano?
Ne možete se bez toga razbuditi? Treba vam neki stimulans? Nekima ne treba baš ništa (kao meni). Možda ih smatrate čudnima? Zašto? Jedino bez čega ne možemo je – zrak. I navodno voda. Roniocima je dovoljna i slana, navodno.
Koje su prednosti ronjenja. Ronjenje je ujedno i kondicijski trening, ali i zabava, ronjenje omogućava fotografiranje neobičnih i prekrasnih morskih organizama, ali i rekreaciju, ronjenje je opuštanje, ali i vrhunsko uživanje. Nema niti jedne aktivnosti koja to može pružiti, osim putovanja u Svemir i putovanja na razne destinacije. Naravno da treba uložiti ponekad više, a ponekad manje truda i napora. Kod ronjenja se javlja i pitanje novca. Ipak nije besplatno. A vi želite više ronjati? Uštedjet ćete si dio novca ako se učlanite u neki ronilački klub. Idite na paket ronjenja. Uvijek je bolje ako možete uzastopno po tjedan dana roniti. Idite i na ronilačke akcije. Čistite podmorje, rijeke, jezera. Družite se s roniocima, uvijek će se pojaviti neka povoljna prilika.
Kod ronjenja je sve stvar sitnih, postepenih koračića. Zato nemojte ni od ronjenja očekivati odmah velike rezultate. Idite polagano i što je najvažnije – uočavajte, učite, zaključujte. Svaka faza ronjenja je važna. Kod oblačenja i provjeravanje opreme vidjet ćete što vam smeta, nedostaje, što vas žulja, što bi se još moglo poboljšati. Kod ulaženja u more/vodu gledajte što bi se moglo poboljšati da taj prijelaz bude čim lakši. Često dolazi do nagutavanja vode na površini. Faza zarona je posebna jer predstavlja sudar dvaju svjetova, dva trenutka življenja u jednome tijelu. U sekundi privikavamo se, prelazimo u taj drugi svijet, pod njegova pravila, u njegovo tijelo koje nas okružuje. Taj trenutak je za neke zastrašujuć, a za druge božanstven. Uglavnom, suviše kratko traje. Kada se tijelo privikne, kada svi signali koji nam prispiju budu u „zelenom“ tada duboko udahnemo i počinjemo ponirati. Faza poniranja je divna jer uočavamo desetke novih stvari pri tome pazeći na tehniku ronjenja, tehniku koja nas okružuje te sve okolne objekte i ronioce. Faza kruženja i faza dna su opet faze iz kojih mnogo učimo, naravno i vrlo mnogo o sebi. Zatim slijedi faza izrona i izlaženja. Važno je uočiti koliki nam je potrošak energije nakon što smo skinuli odijelo i svu opremu. Opet možemo provjeravati što nam od opreme predstavlja najslabiju kariku, koji dio bismo trebali nadomjestiti ili prilagoditi. A kada smo napokon na suhom i toplom, slijedi lagodno razmišljanje o prošlim trenucima. Koliko god mislili da su to beznačajni trenuci ili smo se godinama navikli na njih pa im ne pridajemo pozornost, vjerujte, mozak radi 300 na sat i vrijedi pokloniti pozornost mislima. Mnoga sjećanja tada izlaze na površinu svijesti i ne valja ih odbaciti. Možda će nam već na sljedećem zaronu biti od presudnog značaja. Nešto trebamo ispraviti? Nešto kod opreme provjeriti? Neku pogrešku trebamo shvatiti?
Možda su ronioci samo fanatici koji imaju želju više se umoriti kako bi se iza toga mogli više odmoriti. U svakome slučaju, vjerujte da doživljavaju izuzetne zgode, susrete i sagledavaju ovaj naš svijet s neke druge strane (odozdo), ali možda ne znajući – i iznutra. Ako se umirimo i osluhnemo, shvatit ćemo kako se u našim mislima, u našem razmišljanju sakrivenom u tim trenucima kriju neke osnovne životne vrijednosti, neki prapočeci kojima se tek sada vraćamo da bi ih ponovno proživjeli i preživjeli. U tišini svojih misli pronaći ćemo možda i odgovore na neka pitanja. Nije sve u knjigama, već je u nama samima. Mi samo ne osluškujemo sami sebe, jer nemamo za to vremena.
Većina ronilaca ima naviku pozitivnog sadomazohizma naslijeđenu iz učeničkih, studentskih ili prvih radnih godina kada se znojio/znojila na fitnesima, aerobicima, u teretanama, na biciklima, na nogometu, tenisu ili negdje drugdje. Ta navika neprimjetno ostaje tijekom cijeloga života, a ronjenje je možda jedan od najugodnijih i najzanimljivijih njenih manifestacija. Potreba za naporom, znojenjem, da bi poslije uslijedio ugodan toplo-hladan tuš. Kod ronjenja je istina sve ispremiješano. Em se istovremeno znojiš i kupaš, em se istovremeno naprežeš i uživaš. Kad malo razmislim/razmislimo to je stvarno jedna nevjerojatna kombinacija sadomazohizma, koja je toliko dobra da se jako brzo navučemo na nju. Sudjeluje li u tom i težina tih 17 komadićaka opreme? Ili je to samo način svladavanja svih neugodnosti i problema kojima smo tijekom ronjenja izloženi. Nekima i svladavanje tih jednostavnih problema može uzrokovati problem. Relativna hladnoća okoline, relativna skučenost u ronilačkom odijelu, relativno stezanje maske, relativna nesigurnost i sputanost pokreta, smanjenost vidnog polja, otežano disanje, nešto hladniji zrak kojega udišemo, povremeni problemi s ulaženjem more u masku i/ili gutanje mora kroz usta ili nos. Svako od tih nabrojenih savladavanja neugodnosti predstavlja jednu našu pobjedu. Mislim da to tako treba shvatiti, a ne kao neku nepremostivu prepreku.
Ronioci su atlete. Prvenstveno u glavi. Vjerujem da bi iz skupine prosječnih ljudi u najboljim godinama više od 50% odustalo od ronjenja samo zbog neugodnosti nošenja opreme, težine i klaustrofobičnog osjećaja kod oblačenja ronilačkog odijela. Još jedan dio bi otpao zbog straha od dubine.
Kada nekome kažem da ronim osjetim u njegovom pogledu stav koji nastaje u tom trenutku. On bi se mogao opisati jednom od ovih pet rečenica:
1. To me uopće ne zanima!
2. Eh, da bar nemam tu boleštinu, mogao bih i ja.
3. Da se bar i ja usudim, baš zavidim.
4. To je preteško, preskupo, previše opasno.
5. Samo luđaci to čine.
Možda će se budući ronioci jednoga dana snebivati kako smo mi sadašnji ronioci uopće smjeli primirisati podmorje bez najosnovnije radio komunikacijske opreme. Isto će tako možda i hodanje ulicama biti zabranjeno bez zaštitnog BIO odijela.
Jedino, opasnosti nad morem mi sami stvaramo, a pod morem opasnosti prilagođavamo sebi, kako ne bismo (nekim ljudskim zakonima) spriječili sami sebe u npr. ronjenju. Profit prije svega, drugovi. Evo vam oprema, evo vam dozvole, idite sad ronjati. Nemate telefona pod morem? Ne piše u zakonu. Nemate barokomore? Nije obavezno svuda. Nemate liječnike, helikoptere, službe? Pa morate malo i riskirati, za vaše uživanje. Pa i prelazak zebre je jako opasan, a nema hitne pomoći sa svake strane zebre da vas dočeka. Neke se opasnosti moraju relativizirati. Relativno je sigurno da ronite. Relativno je opasno da pušite cigarete. A ako pušite, pijete i ronite onda ste relativno nesigurni.
Treba znati da nismo savršeni i tako pristupati svakom ronjenju i okruženju u kojem ronimo, poštujući pravila do potrebne mjere sigurnosti, odnosno do razine našeg znanja, nastojeći se u svakom zaronu nadograditi kao ronilac, ali i kao čovjek.
Osim mreža, vrša, parangala, udica, mamaca, olova nađe se u podmorju i razna druga oprema. Možda bi se dolje (ili gore) mogao otvoriti i second hand shop. Na dosadašnjim ronjenjima pronašao sam-pronašli smo: fotoaparat, ronilačku masku, podvodnu bateriju (još funkcionalnu), ronilačka olova. Trenutno tražim malo bolje peraje, pojas s dodatnim džepovima, a dobro bi došao i neki jacket. Sve to posiju Nesavršeni ronioci (sram ih bilo). Oni obični ljudi (koji ne rone), ostavljaju manje vrijedne stvari: boce, kutije konzervi, plastičnu ambalažu, automobilske gume. Tako more na nekim mjestima polako počinje ličiti na skladište, možda kao neki podvodni Hrelić. Gledajući kako se potapaju kipovi, olupine i razni drugi artefakti, ponekad mi dođe da potopim i ja nešto. Možda neki priručnik, knjigu ili možda fotografije riba našeg podmorja. Možda bi tako ronioci češće i lakše mogli vidjeti što su sve mogli vidjeti nekada u našem podmorju, dok ga nismo izlovili.
Hoćemo li u budućnosti u svojim morskim akvarijima čuvati raznolikosti podmorja? U Zagrebu, u Avenue mall-u na najgornjem katu postoji kafić s takvim podmorskim akvarijem. Ovdje je on stvarno prilično velik. Napokon su riješili problem stvaranja morske vode. Ispod samog akvarija se nalazi cijela tvornica kemikalija i postrojenje koje se brine za to. Tako se već i za po doma mogu kupiti takvi akvariji. U prilogu je nekoliko fotografija iz jednog takvog akvarija.
Dobro vam podmorje !
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o tome zašto roniti, o postupnom privikavanju (isto kao što se postupno privikavamo na život), o danima koji u našem životu naliče jedni drugima kada uđemo u kolotečinu ili kada nas civilizacija obgrli svojim pipcima. Zatim nešto o tome kako roniti te koji su glavni dobici kod ronjenja. A za kraj – dovršetak Dnevnika broj 2 – spuštanje na novootkrivenu potopljenu podmornicu.
SCUBAlife
