Jezero Bourget najveće je prirodno jezero u Francuskoj, a opjevao ga je u 19. stoljeću slavni pjesnik Lamartine. Na obali jezera svoje mjesto našla je i gotička opatija Hautecombe iz 12. stoljeća s kapelicom i štagljem, a gotovo na samom jezera nalazi se aerodrom Lyon Bron.
Aerodrom Lyon Bron sagrađen je 1920. i ubrzo je postao međunarodni aerodrom s letovima za Ženevu. U Drugom svjetskom ratu područje Lyona bilo je dio neokupirane južne zone Francuske, takozvane Vichy Francuske sve do 1942. kada su nacističke snage okupirale čitavo područje i preuzele kontrolu nad aerodromom. Aerodrom je postao vojni i stanica radara čija je zadaća bila otkriti bombardere Kraljevskih zračnih snaga kako noću prelijetaju iznad okupirane Francuske. Godine 1944. aerodrom su napale zračne snage Sjedinjenih Američkih Država i nastavile se njime služiti kao potpora kopnenim snagama u južnoj Francuskoj.
Nijemci su aerodrom koristili za školu radio-navigacije Treće zračne flote Luftwaffe. Škola je obučavala radio-operatere bombarderskih eskadrila koristeći avione Focke Wulf 58. Inače, Focke Wulf 58 jedan je od najvažnijih komercijalnih aviona Luftwaffea. U početku, 1935. godine kada je sagrađen prvi takav model služio je kao transportni avion sa šest mjesta. Nakon toga su sagrađene brojne verzije. Između 1937. i 1942. oko 4500 primjeraka Focke Wulfa 58C isporučeno je njemačkim zračnim snagama od kojih je 2000 služilo kao zračne ambulante i za evakuaciju žrtava. Najviše aviona, često bombardera, bilo je za obučavanje novih pilota.
Vojni arhivi zabilježili su kako je 30. ožujka 1944. Treća zračna flota njemačkih zračnih snaga Luftwaffe objavila gubitak aviona tipa Focke Wulf 58 u “okolici grada Annecyja”. Bilo je 13 sati i 15 minuta tog ožujskog dana kada je Focke Wulf 58 serijskog broja 3652 uzletio s aerodroma Bron. Letio je u smjeru Alpa i nakon 40 minuta nadlijetanja iznad mjesta Chindrieux i Chatillon krenuo je u smjeru jezera Bourget. Običaj je bio da zadnjeg dana obuke piloti lete skroz nisko iznad jezera kako bi se zabavili. Iako je taj manevar bio zabranjen, pilot instruktor ađutant Ernst Chronz uzletio je sa svojim avionom iznad jezera i iz nepoznatog razloga lijevim krilom zakvačio površinu jezera te se survao u vodu. Dva člana posade poginula su na licu mjesta – pilot i instruktor Ernst Chronz i učenik Kurt Becker. Drugog učenika, Rudolpha Schierea i radio-vezista, desetnika Otta Steinbacha nekim čudom su spasili lokalni ribari. U to doba godine temperatura jezera nije prelazila tri stupnja Celzija. Zbog šoka i pothlađenosti ostali su nekoliko dana u jednoj francuskoj obitelji u mjestu Conjux te su poslije prevezeni u svoju bazu Bron. Mještani su bili ogorčeni na svoje sumještane koji su spasili njemačke vojnike, ali je na kraju priča završila na obostranu korist jer je u znak zahvalnosti obitelji koja je prihvatila pilote i mještanima zapovjednik baze zapovjedio oslobođenje četiri ratna zatvorenika iz mjesta Conjux.
Stanje olupine i ronjenje na njoj
Koncesiju za ronjenje na ovoj olupini u jezeru Bourget ima lokalni ronilački centar u koji se morate najaviti i dogovoriti termine i detalje ronjenja. U sklopu centra je i mali ronilački dućan, kompresornica s booster pumpom za kisik, bocama helija i sve drugo potrebno za tehničko ronjenje. Tehničkom ronjenju je podređen i asortiman u dućanu, prodaju se suha odijela, lampe, karabineri, dijelovi za rebreathere, dvobocnici i nešto vrlo malo opreme za sportsko ronjenje.
Ono što prvo upada u oči u ronilačkom centru/dućanu je velika slika potopljenog aviona s kukastim križem ucrtanim na krilu. Bez obzira na to što se radi o prvorazrednoj atrakciji za ronioce i što se vrlo rijetko mogu vidjeti predmeti pod vodom s tako očuvanim znakom kukastog križa, mjesto na slici gdje se nalazi križ djelomično je pokriveno crno bijelim točkama. Drugi svjetski rat je još uvijek bolna uspomena za Francuze.
Na ploči za pisanje nacrtan je briefing za ronjenje na avionu. Olupina stoji gotovo uspravno na muljevitom dnu, na dubini od 109 metara. Vrh repa je na 90 metara, a nekoliko metara od olupine postavljen je blok od 80 kilograma za koji je privezan shot line s bovom na površini. Budući da shot line nije privezan za olupinu potreban je dodatan oprez da se prilikom zarona, zbog mraka u jezeru, ne izgubi orijentacija jer postoji mogućnost da promašite olupinu, što se već događalo, a svaka minuta traženja olupine na 109 metra je 10-ak minuta više na dekompresiji.
Jezero je prilično mračno, sunčevo svjetlo prodire do nekih 20-ak metara i daje mu tamnozelenu boju, a nakon toga počinje kompletna tama. Vidite samo ono što osvijetlite ronilačkom lampom i na trenutke imate veću sliku kad se upale bljeskalice na fotoaparatu.
Prilikom zaranjanja brzo se dođe u zonu kompletnog mraka i u kojem god smjeru se okrenete, vidite samo mrak i koliko god imali jaku svjetiljku, ništa ne pomaže, snop svjetlosti jednostavno se izgubi. Takva situacija vas natjera da se čvrsto držite za konop dok se spuštate u dubinu. Konop i ronilački kompjuter s osvijetljenim brojkama drže vas u stvarnosti. Uz sve to, jezu podiže tišina koja se može rezati snopom svjetiljke, što je totalna suprotnost od mora gdje sve vrvi od svjetlosti, života i zvukova.
Na kompjuteru se brojke brzo okreću, a zaustavljaju se dubini od 90 metra gdje pod svjetlima ronilačkih svjetiljki možete vidjeti rep aviona. Na prvi pogled je izgledao kao nov, dobro se vidi cijeli rep na kojem je tkanina s jasno vidljivim kukastim križem s lijeve i desne strane repa.
Na trupu više nema tkanine i vidi se kompletna konstrukcija, svaka metalna cijev je na svom mjestu. Vrlo je izvjesno da je tkanina otpala odmah pri udaru aviona u površinu jezera zbog rjeđe konstrukcije trupa. Po trupu se spušta do kabine na kojoj strši specifična okrugla antena. Vidljivost uz samo dno je lošija pa nekad nije moguće vidjeti upravljače i komande u cijelosti jer se nalaze samo nekoliko centimetara iznad muljevitog dna. Oko olupine se nalazi još nekoliko razbacanih predmeta na dnu.
Budućnost olupine Focke Wulf 58 još uvijek je neizvjesna. Trenutno služi tehničkim roniocima kao ekskluzivna ronilačka atrakcija, a bilo je govora i o vađenju olupine i restauraciji. Jedna američka fondacija je predložila restauraciju i transport olupine u SAD, no od 1994. ništa se značajno nije dogodilo.
Priča o avionu Focke Wulf 58 nije toliko intrigantna s obzirom na način potonuća, ali činjenica da se radi o posljednjem avionu tog tipa koji još postoji (i to na dubini od 109 metara), čini ga neodoljivim magnetom za ronilačko srce.
FOCKE WULF 58 – TEHNIČKI PODACI
Prototip: FW 58, 5888 i 58C
Porijeklo: Focke-Wulf Flugzeubau GmbH
Tip: višenamjenski avion za obuku pilota, transport, ambulantu i posebne zadatke
Motori: dva motora Argus As 10 C V-8 sa suprotnim hlađenjem zrakom od 240 CV-a
Dimenzije: raspon krila 21 m, dužina 13 m, visina 4,21 m
Težina: prazan 2400 kg, pun 3600 kg
Brzina: najviše 280 km/h
Uobičajeni domet letenja: 800 km
Više o ronjenju na ovoj spektakularnoj olupini na dubini od 109 metara u francuskom jezeru Bourget možete pronaći u šestom broju SCUBAlife magazina.
Dražen Gorički je jedan od pionira ronjenja s rebreatherom u Hrvatskoj, a danas i certificirani instruktor ronjenja sa zatvorenim krugom disanja. Zaljubljenik je u tehničko ronjenje, cave diving, olupine (s naglaskom na one duboke)..., a sudjelovao je u otkriću nekih olupina u Jadranu. Uvijek roni u suhom odijelu s rebreatherom, a kod dubokih ronjenja kameru stavlja na podvodni skuter.
