Iako se na prvi pogled čini da Danijela Frku nije potrebno posebno predstavljati, postoji još mnogo neispričanih detalja iz njegove biografije koji su itekako zanimljivi.
Danijel je od samog početka SCUBAlifea član našeg uredničkog savjeta i baš zato nam je posebno zadovoljstvo otkriti vam još poneke crtice iz njegovog života. Vidjet ćete, više nego zanimljive su…
SL: Danijele, za početak će sve naše čitatelje zanimati tvoji počeci u ronjenju koji vjerojatno sežu u “davna“ vremena. Kako si se uopće odlučio za ronjenje? Vjerojatno si tečajeve polagao u domicilnom klubu “Adria“ iz Kraljevice?
FRKA: Pa, strast za ronjenjem zaista me drži od ranih dječačkih dana. Jednim dijelom je to zasluga mojega oca koji je cijelog života bio pomorac, plovio po svim morima svijeta, preživio savezničke konvoje… koji je silno volio more i koji bi poslije povratka s dugog putovanja sjedao u našu drvenu barku jedva čekajući da se opet otisne na more pa makar i samo do prve uvale pogodne za kupanje. Moja mama je podržavala tu ljubav i nikada mu nije prigovarala, nego je i ona uživala na barci. Još kao 10-ogodišnji klinac krstario sam s roditeljima po Jadranu sve do Kornata i to mi se trajno urezalo u sjećanje. Svake ljetne sezone bismo s našom “Vegom“, šestmetarskom pasarom izrađenom od mahagonija kojega je otac dovezao brodom još davnih šezdesetih godina iz Ghane, kretali na dvotjedno ili trotjedno krstarenje iz Kraljevice i tako oplovili cijeli sjeverni i srednji Jadran. Naravno, moj stariji brat i ja bismo pri tome, gdje god smo mogli, ronili na dah s maskom i perajama koje nam je kupio otac, a ponekad i pokušavali loviti ribe pomoću praćke i harpuna izrađenog od žice starog kišobrana.
Kad sam navršio nekih četrnaest godina brat mi je za rođendan poklonio podvodnu pušku na komprimirani zrak (Cressi Sub “Jaguar“) i mojem veselju nije bilo kraja. Ali u moru sam se uglavnom smrzavao pa sam sanjao o ronilačkom odijelu kojega mi mama nije htjela kupiti jer se bojala ronjenja. No, već sljedeće sezone kao srednjoškolac sam se za vrijeme ljetnih praznika zaposlio u hotelskom naselju Uvala Scott kao nosač kofera i sam zaradio prve vlastite novce u životu i tako si ostvario svoj san – kupio sam prvo ronilačko odijelo kakva je proizvodila domaća tvornica “RIS“ Zagreb po licenci poznate francuske tvrtke La Spitorechnique. Iako je bilo relativno slabe kvalitete (već prve sezone je puklo ispod oba pazuha tako da sam uvijek pri ronjenju imao neugodan “propuh“ hladne vode pri svakom zamahu rukama), ono mi je ipak pružalo zaštitu i omogućilo moje prve skromne ribolovne “pothvate“.
Prvi pravi korak prema autonomnom ronjenju uslijedio je negdje 1973. godine kad mi je jedan sportski ronilac, inače “gastarbajter“ porijeklom iz Kraljevice, baš na stijenama ispod Uvale Scott ponudio da probam zaroniti s ronilačkim aparatom. Tada sam prvi puta uopće vidio iz blizine kako izgleda ronilačka boca i regulator, stavio sve to na leđa, pričvrstio remenje, poslušao kratke upute mojeg samoukog mentora i zaronio glavom pod vodu i počeo disati pod vodom! Zamah perajama i već sam bio na par metara dubine među šargima i fratrima koji su me začuđeno promatrali. Vau! Jeeeee! To je bilo ono pravo! To je bilo ono o čemu sam maštao! Nažalost (ili na sreću?), zrak u boci je bio pri kraju i ja sam ubrzo izronio. Pun dojmova odlučio sam da ću kad-tad upisati tečaj ronjenja.
Na ostvarenje te želje nije trebalo previše dugo čekati. U rano ljeto 1975. godine čuo sam da Darko Lipovac, mladi inženjer iz brodogradilišta u Kraljevici i sportski ronilac, osniva ronilačku sekciju pri lokalnom ribolovnom društvu “SRD Škarpina“ pa sam se upisao i na jesen je nas desetoro odabranih krenulo u Kostreni na tečaj sportskog ronjenja. Instruktori su nam bili Tino Dobrila i Miljenko Kuzele, poznat tada kao vrhunski podvodni ribolovac. Ronili smo s jednostupanjskim regulatorima tipa Mistral Standard s kojima smo se doslovce davili pod vodom pri obavljanju vježbi raspremanja i opremanja na dnu. Ali nije nam nikome bilo na kraj pameti da odustanemo, tako da smo svi završili tečaj i postali sportski ronioci.
Nismo imali gotovo nikakve ronilačke opreme pa je brodogradilište u Kraljevici u sklopu programa teritorijalnih jedinica sustava općenarodne obrane u proljeće 1976. nabavilo 12 kompleta ronilačke opreme. Međutim, nismo imali kompresor za punjenje boca pa smo tijekom ljetne sezone svakog jutra ronili u akvatoriju Kraljevice, a poslije podne bismo vozili sve boce u 10 kilometara udaljenu Kostrenu gdje smo ih punili u Centru tehničke kulture. No, naredne godine brodogradilište je nabavilo dva kompresora tako da smo napokon krenuli s normalnim radom ronilačke sekcije u Kraljevici. Tu sam stekao i nova prijateljstva od kojih su neka ostala čvrsta i danas.
Moje daljnje napredovanje u ronilačkim kategorijama bilo je manje-više redovito, tako da sam u narednih desetak godina dospio do zvanja mlađeg instruktora ronjenja. Početkom devedesetih u sklopu novoosnovanog Hrvatskog ronilačkog saveza prošao sam tečaj za instruktora tri zvjezdice i tako stekao kategoriju koju imam i danas.
SL: Za tvoju strast prema podvodnoj fotografiji znaju mnogi. Je li ona bila uvjetovana prijašnjom ljubavlju prema “zemaljskoj“ fotografiji ili?
FRKA: Iako sam se pomalo bavio fotografijom i u vrijeme osnovne i srednje škole, moja fotografska karijera započela je zapravo s ronjenjem i podvodnom fotografijom. U to sam vrijeme već bio student i među prvim ulaganjima bila je zajednička investicija nas nekolicine novopečenih ronilaca u jednostavan podvodni fotoaparat “Kodak Instamatic“ u plastičnom podvodnom kućištu “Mares“. Njime smo napravili naše prve podvodne fotografije koje i danas čuvam kao uspomenu na moj ulazak u svijet podvodne fotografije. Tada je moj prijatelj Boris Dubravica kao pomorac kupio prvi pravi podvodni fotoaparat “Nikonos III” kojim smo zajednički počeli snimati tehnički kvalitetne podvodne fotografije.
Negdje oko 1982. godine moj otac mi je kupio “Nikonos IV-A” s TTL podvodnom bljeskalicom SB-101 i tada sam počeo s intenzivnim podvodnim fotkanjem. Naravno, to je bilo vrijeme filma i od starijih fotografa sam naučio da je umjesto negativ filma potrebno koristiti dijapozitive, i to po mogućnosti Kodachrome 25 ili Ektachrome 64, tada najbolje filmove za podvodnu fotografiju na tržištu. Sjećam se da sam bio oduševljen dinamičkim rasponom i zasićenošću bojama kakvu danas imaju samo najbolji digitalni fotoaparati.
SL: Svakako te možemo smatrati jednim od pionira podvodne fotografije u hrvatskoj pa i šire (a vjerojatno i najproduktivnijim podvodnim fotografom u regiji). Htjeli bismo čuti ponešto o počecima podvodne fotografije u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj (kakva je situacija bila prije 20 ili 30 godina) te kako ocjenjuješ današnju situaciju s obzirom na razvoj tehnologije i vidno omasovljenje podvodne fotografije?
FRKA: Nikako se ne mogu smatrati pionirom podvodne fotografije u Hrvatskoj. U vrijeme mojeg ulaska u svijet podvodne fotografije ona je na prostorima bivše Jugoslavije bila već poprilično razvijena. U tome su, kao uostalom i u drugim sportovima, prednjačili Slovenci koji su organizirali razna natjecanja u podvodnoj fotografiji na republičkoj i saveznoj razini. Oni su i na polju tehnike bili najnapredniji jer su prvi počeli koristiti refleksne fotoaparate s izmjenjivim objektivima pod vodom. Slovenci su podvodna kućišta za refleksne aparate izrađivali u samogradnji od plastičnih masa pa čak su izrađivali i kućišta za bljeskalice. Poznati riječki podvodni fotograf Aleksandar Adamec imao je tada za svoj refleksni fotoaparat vrhunsko švicarsko aluminijsko podvodno kućište i bljeskalicu te je slovio kao jedan od najboljih podvodnih fotografa tadašnje Jugoslavije, a posebno je bio dobar u snimanju podvodnog ambijenta. Čak je dosta eksperimentirao i s kreativnom fotografijom koristeći razne efekte, trik-leće i slično. Ja sam tada za svoj prvi refleksni fotoaparat Zenit TTL nabavio iz Amerike kućište Ikelite, što je predstavljalo bitan napredak u odnosu na moj Nikonos jer je imao mogućnost izoštravanja gledajući izravno kroz objektiv pa su i fotke u tehničkom smislu bile sve bolje.
Natjecanja su se tada održavala isključivo u kategoriji “Podvodni foto-lov“ koji je imao za cilj s jednim filmom od 36 snimaka fotografirati što više vrsta riba. Bilo je to vrlo zanimljivo i rezultiralo je time da se u časopisima i ostalim medijima počelo pojavljivati sve više podvodnih fotografija, čime se populariziralo i jadransko podmorje.
Međutim, značajan korak u razvoju hrvatske podvodne fotografije bio je u godinama nakon osamostaljenja Hrvatske, točnije koncem devedesetih godina kada se hrvatska reprezentacija počela natjecati na svjetskim prvenstvima u podvodnoj fotografiji koja je organizirao CMAS. Na prva dva svjetska prvenstva (Norveška 1998. i Egipat 2000. godine) hrvatski reprezentativci su bili Antun Gavranić i Branislav Danevski te su stečena iskustva počeli primjenjivati i kod nas.
SL: Osim fotografije, naširoko je poznato da gajiš velike afinitete prema pomorskoj povijesti i paralelno s njom istraživanju brodoloma pa danas sloviš kao najveći autoritet, ne samo u Hrvatskoj. No, malo ljudi zna što te vuče i otkuda potječe ta strast?
FRKA: Nekako u vrijeme kada sam prvi puta zaronio s posuđenom autonomnom ronilačkom opremom na televiziji se vrtio za ono vrijeme sjajan serijal “Tajne Jadrana“ s reportažama i potonulim brodovima. Taj serijal je za mene bio “zakon“, u njemu su bile objedinjene sve tajne podmorja koje sam od malena potajno želio otkriti i nisam propustio niti jednu epizodu. Pri tome su me posebno fascinirali potopljeni brodovi i to najviše oni željezni iz ne tako davne prošlosti. Zato smo nas nekolicina odmah po završenom tečaju ronjenja organizirali posjet olupini broda Peltastis kod Klimna na otoku Krku, međutim, to prvo ronjenje bio je čisti promašaj i veliko razočaranje jer olupinu nismo pronašli. Naime, zakazala je priprema jer je jedan stariji ronilac iz Crikvenice koji se ponudio pokazati nam poziciju olupine na nautičkoj karti u to vrijeme bio potpuno pijan, tako da je na našoj karti označio posve krivu uvalu.
Naravno, grešku smo ispravili već narednih dana pribavivši podatke o točnoj lokaciji tako da sam uskoro zaronio na mojoj prvoj olupini.
SL: Jesam li u pravu kada konstatiram da ti je ljubav prema pomorskoj povijesti naprosto u genima? Ispričaj nam svoju poveznicu s brodolomom Teti pored Komiže!
FRKA: Moj djed bio je lučki kapetan u Komiži na otoku Visu u vrijeme kada se na otočić Mali Barjak 1930. godine po jednoj jakoj tramontani nasukao talijanski parobrod Teti. U olujnoj noći stigla je vijest o nasukanome brodu u nevolji i djed je odmah pokrenuo akciju spašavanja posade. Organizirao je na brzinu grupu snažnih ribara koja se ukrcala u jedan veliki leut koji je na vesla isplovio iz Komiže. Nakon vrlo napornog veslanja protiv vjetra i valova uspjeli su se približiti nasukanome brodu i poslije više pokušaja prebacili su konopac na pramac broda, a drugi su kraj privezali na otok. Talijanska posada se tada, uz pomoć spasitelja, jedan po jedan plivanjem prebacila do otoka držeći se za spasonosni konopac. Tako je spašena cjelokupna posada, a brod je poslije nekog vremena more posve razbilo i on je potonuo na mjestu gdje se njegovi ostaci nalaze i danas.
Za izvršeni podvig i požrtvovnost spasitelji su dobili brojne pohvale, a djed je čak dobio i talijansko odlikovanje.
SL: Željeli bismo čuti ponešto i o tvojim hobijima koji nemaju izravne veze s ronjenjem.
FRKA: Još od školskog doba bavim se zrakoplovnim i brodskim maketarstvom i tu sam ostvario neke vrhunske rezultate i na međunarodnom planu. Istraživanje povijesti zrakoplovstva i pomorstva na našim prostorima mi je još jedna strast koja me drži i danas.
Nadalje, moja dugogodišnja strast su i ilustracije koje su jedna vrsta slikarstva, a teme su pretežno zrakoplovi i brodovi.
Izradio sam sve ilustracije olupina za naše knjige “Tajne Jadrana“ i “Blago Jadrana“, a i većina podvodnih fotografija u tim knjigama je moja.
Prije par godina počeo sam letjeti i stekao dozvolu pilota parajedrilice (paraglidera), što me također jako veseli. Oduvijek sam želio samostalno letjeti, a paragliding je bio najjednostavniji i najjeftiniji način da si ostvarim taj san.
No, ronjenje je bio i ostao moj sport broj jedan i tako će biti i dalje.
SL: I u SCUBAlifeu si obradio temu iz područja “svetog grala“ ronilaca na olupinama, Truk lagune na Pacifiku. Je li to bio vrhunac tvoje strasti za istraživanjem i ima li još nekih mjesta koje želiš posjetiti (Scapa flow, Filipini, drugih)?
FRKA: Naravno da ima mjesta koje bih jako želio obići. Jedno od njih je otočje Bikini na Pacifiku, pa onda Palau…
Uh, ima još toliko povijesnih mjesta na svijetu koje bi valjalo obići, ako bude vremena za to, ha ha.
Cijeli intervju s Danijelom Frkom, proslavljenim podvodnim fotografom i autorom nekoliko poznatih knjiga o povijesnim olupinama Jadrana možete pročitati u dvadesetom broju SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
