Sama pomisao na putovanje u Sudan izaziva nevjericu pa nije ni čudo da ovu destinaciju posjećuju rijetki i vrlo mali broj ronilaca (iz cijeloga svijeta) ima priliku zaroniti na nekim od najpoznatijih svjetskih ronilačkih lokacija koje su, upravo zbog slabe posjećenosti, stekle gotovo kultni status.
U ronilačkim krugovima izraz “Crveno more” već odavno je postao sinonim za uživanje u na ronilačkim lokacijama Egipta. No, van granica Egipta situacija se mijenja pa je broj ljudi koji može reći da je ronio u Crvenom moru, a da to nije bilo u Egiptu, drastično manji. Crveno more je zemljopisno mnogo širi pojam pa seže još daleko na jug te oplakuje obale Sudana, Eritreje i Etiopije, a na istočnoj strani Jemena, Saudijske Arabije te Jordana i Izraela na samom sjeveroistočnom rubu. Već i površna analiza ubrzo će razotkriti zašto je Egipat i dalje neprikosnovena destinacija ove regije. U preskupom Izraelu nalazi se samo jedna spomena vrijedna lokacija, ona oko grada Eilata, a cijene u Izraelu su gotovo duplo veće nego u Egiptu. Jordan je pak s druge strane nedovoljno atraktivan. Turističko ronjenje u Saudijskoj Arabiji i Jemenu je još uvijek u povojima, a politička nestabilnost u ostalim zemljama na afričkoj strani (Sudan, Eritreja i Etiopija) je daleko od sigurne.
Ipak, do ronilaca polako dopiru priče o izvanserijskim ronilačkim lokacijama na jugu Crvenog mora pa ste možda načuli za Dahlak arhipelag u Eritreji ili Cousteauovu fascinaciju podmorjem Sudana gdje je u mladosti provodio duže vrijeme i čak pokušavao izvoditi nekakve zanimljive futurističke eksperimente. Ako malo pročačkate po “mreži svih mreža” ubrzo ćete naići na intrigantne podatke o sudanskim ronilačkim krstarenjima ili pokojem centru u Eritreji, ali odmah potom će vas “ohladiti” i cijene i nedostupnost, a o nesigurnosti da i ne govorimo. Brzo ćete i samo doći do zaključka da je Egipat i dalje vrlo lagan izbor za bilo kakav pravi ronilački doživljaj, čak i ako dolazite opetovano. Nimalo nevažan faktor je i cijena koja danas za Egipat dosiže i stupanj “bagatelne” u odnosu na dobiveno, a i u odnosu na sve druge svjetske ronilačke lokacije.
No, preko SCUBAlifea imate mogućnost saznati nešto više o ostalim dijelovima Crvenog mora, za ovu priliku barem Sudana iz prve ruke. Najvažnija stvar za odlazak na ronjenje u Sudan je apsolutno pouzdan ronilački touroperator koji je u stanju organizirati vrlo komplicirana ronilačka krstarenja. Već nekoliko godina takva krstarenja organizira mađarska agencija “Cassiopeia safari” preko koje ronioci iz cijelog svijeta (pa čak i iz SAD) dolaze u Sudan.
Da vam što bolje dočaramo situaciju i načine dolaska u Sudan najbolje je započeti nekim bizarnim podacima (koji onda imaju i financijsku posljedicu) pa ćete vidjeti zašto je Sudan tako nedostupan. Prvi od njih je da je sudanska viza – jednokratna sedmodnevna viza, i to samo za područje luke Port Sudan te za guvernarat Crveno more, košta nestvarnih 250 eura (s uključenim troškovima agenta koji će vam ju osigurati). Još bizarnije zvuči da viza za cjelokupni teritorij Sudana košta oko 370 eura. Sudan je islamska zemlja u kojoj vladaju šerijatski zakoni (poput Saudijske Arabije) i turizam kao takav ih ne interesira kao potencijalna ekonomska grana pa dijelom i u tim činjenicama treba tražiti razloge ovakvim taksama.
Nadalje, putovanje do Sudana može se nerijetko pretvoriti u noćnu moru, gotovo nepojmljivu današnjem vremenu. Na sreću, za potrebe ronilaca treba se “dočepati” aerodroma u Port Sudanu gdje je i luka odakle kreću krstarenja. Tamo možete stići samo i isključivo letom iz Dubaija (i što je ne manje važno, “FlyDubai” aviokompanijom). Postoji još poprilično nesigurna ruta iz Caira koja se često odgađa te apsolutno nepouzdana i za turizam neprihvatljiva linija iz glavnog grada Sudana, Khartouma. Ni u kojim okolnostima se ne bi smjelo desiti da u Port Sudan morate stići preko Khartouma. Kao prvo, taj let ne možete bukirati preko interneta, već na blagajni u Khartoumu. Kao drugo, nema nikakve garancije da ćete poletjeti (red letenja ne postoji), a kao treće, niti da ćete sletjeti, jer avioni izgledaju otprilike kao da su dospjeli donacijom s početka prošlog stoljeća. Cijena leta će također predstavljati problem pa zaboravite onu na koju ste navikli za letove u Egipat. Naravno, visoka cijena leta u Sudan povezana je s visokim sigurnosnim rizikom.
Sudan je zemlja i danas rastrzana raznim građanskim sukobima, iako ne spada u krug zemalja koje podržavaju terorizam te za sada nema poznatih zloglasnih “ćelija” Al Quaede ili ISIL-a. Situaciju dodatno pogoršava činjenica da država Sudan ima stalne diplomatske prijepore sa svim državama koje ju okružuju pa je stanje nemirno. Primjera radi, još ni danas ne postoji cesta kojom iz Egipta automobilom možete stići u Sudan, a Egipat i Sudan su u relativno dobrim odnosima. O ostalim zemljama bolje da ni ne govorimo.
Na sreću, sve te napetosti se ipak ne osjećaju u Port Sudanu, najvećoj luci na afričkoj obali Crvenog mora, što zahvaljujemo činjenici da je Sudan teritorijalno vrlo velik (jedna od najvećih država Afrike, uz Alžir i DR Kongo), a obalni dio je ujedno i najmirniji. To pak ne znači da se prosječni turist (a oni su uglavnom ronioci) neće nemalo iznenaditi kada shvati da je pista aerodroma u Port Sudanu okružena mnogim vojnim položajima na kojima se nalaze deseci protuavionskih topova s posadama na njima. Nimalo ugodna dobrodošlica. Slijedi stroga kontrola putovnica te pregled prtljage. Apsolutno je zabranjen unos bilo kakvog alkohola, a o pornografskom materijalu da ni ne govorimo. Aerodromska zgrada izgleda otprilike kao napuštena tvornička hala, a daleko najveći “hit” je prostorija takozvanog “duty free shopa” u kojoj se može kupiti samo deterdžent!
Ronjenje u Sudanu
Grad Port Sudan je solidno razvijen jer je ova luka početak “žile kucavice” opskrbe mnogih gravitirajućih zemalja. To znači da u centru postoji čak i hotel te je relativno sigurno (za nas Europljane) prošetati glavnom obalnom ulicom pa i popiti kavu. Obalom prevladavaju golemi tovarni kranovi te brodovi – grdosije svih namjena. Za lokalno stanovništvo ne možemo reći da je srdačno, ali ponašaju se neutralno u odnosu na nas uljeze. Rijetki govore engleski pa je komunikacija dosta teška, ali općeniti dojam je da nas lokalno stanovništvo doživljava kao nužno zlo. Već i nekoliko sekundi gledanja nekoga u oči se doživljava kao znak agresije, a i samo pogledavanje rijetkih žena zavijenih u burke može izazvati incident. Na svakom koraku se vidi da je upotreba fotoaparata u najmanju ruku nepoželjna.
U jednom dijelu luke ukotvljeno je četiri-pet luksuznijih brodova, to su turistički brodovi koji se bave isključivo ronilačkim krstarenjima. Baš svi kreću na krstarenje utorkom (ponedjeljkom se stiže iz Dubaija) te se u nedjelju popodne vraćaju u luku da bi iskrcali ronioce opet za povratni let u ponedjeljak. Brodovi su slični onima koje susrećemo u Egiptu, a uglavnom i krstare po Egiptu, osim u proljeće. Dakle, radi se o luksuznim četrdesetmetarskim krstaricama koje primaju do dvadesetak putnika. Posada je prevladavajuće egipatska, uz pokojeg Sudanca. Zbog strogih sudanskih zakona čak i na brodu je zabranjeno ispijanje alkohola dok se nalazi u luci (opskrba pivom i limitiranom količinom vina stiže također iz Egipta, i to poluneformalno).
U Sudanu se roni tijekom tri proljetna mjeseca pa je realna procjena da godišnje zaroni maksimalno oko tisuću ljudi. No, i to je velika brojka s obzirom na sve (uglavnom nepovoljne) okolnosti. Usporedbe radi, to je brojka ljudi koju u mjesec ili dva može opslužiti malo bolji ronilački centar u Egiptu.
Za ronioce je položaj Port Sudana sretna okolnost jer omogućuje obilazak svih onih spektakularnih lokacija u relativno kratkom vremenu. Postoje i neki brodovi koji posjećuju sudanske lokacije iz Egipta (krećući iz najjužnije egipatske luke Port Berenice), ali moraju izgubiti barem dva dana na plovidbu (i povratak) do sudanskih lokacija pa nisu baš za preporuku. Iako je konfiguracija podmorja Egipta i Sudana donekle slična, ronjenja su bitno različita.
Ronjenja na četrdeset i više metara su ovdje standardna, roni se četiri puta dnevno zajedno s noćnim ronjenjima, ali noću se roni samo u zaštićenim lagunama radi realne opasnosti od morskih pasa. Zbog toga noćna ronjenja nisu previše cijenjena, otprilike kao da zaronite ispred hotelskog resorta u Sharm el Sheikhu. Prevladavaju oveći atoli i grebeni uglavnom dosta udaljeni od kopna. Zone ronjenja se ugrubo mogu podijeliti u onu sjevernu, zatim južnu te najjužniju (deep south).
Najčešće se roni u sjevernoj i južnoj zoni koje su već uvjetno rečeno podosta istražene, a deep south je rezerviran za (vrlo rijetka) dvotjedna krstarenja, gotovo do eritrejske granice. Da ne bude zabune, pregled kojim ćemo obuhvatiti zone sjever i jug opisujemo po zemljopisnom kriteriju, idući od sjevera prema jugu, a ne prateći rutu broda koja se često mora mijenjati radi vremenskih (ne)prilika.
Angarosh reef
Legendarni austrijski velikan Hans Hass je “otac” ove lokacije, tamo je zaronio još daleke 1949. godine. Uz pomoć lokalnih ribara nekako je dospio do ovog osamljenog grebena kojeg domicilno stanovništvo naziva “Om Grush”, u prijevodu “majka morskih pasa”.
Angarosh se nalazi na pučini, na sjevernoj koraljnoj barijeri, a najbliže naseljeno mjesto je Mohammad Qol, ribarska lučica na obali Sudana. Kružni koraljni greben dopire do površine u obliku pješčane nakupine, a sa svih strana se spušta duboko u ambis.
Za ronjenje je najzanimljiviji istočni sustav platoa, na 35 i 45 metara na kojima neprestano obitavaju morski psi. Prevladavaju sivi grebenski psi koji patroliraju uzduž platoa, a u neposrednom plavetnilu su česta jata mlatova ili čekićara (hammerhead shark). Ronjenje na Angaroshu je tipičnog profila za gotovo sve sudanske lokacije. Uroni na 40 i više metara su gotovo standardni, s čestim ulascima u dekompresiju te ronjenjem u strujama i u “plavom”, naravno ako vam je cilj vidjeti čekićare.
Abington reef
U neposrednoj blizini Angarosha, koju milju sjevernije, nalazi se Abington reef. Lako ga je spaziti i s veće udaljenosti jer se na pješčanoj siki nalazi zdanje čeličnog svjetionika. Slično kao i na Angaroshu, roni se na istočnom platou koji je nešto plići, na 25 metara dubine. I ovdje su morski psi uobičajeni, a naići ćete i na velike plove barakuda. Čekićare treba očekivati i ovdje, pogotovo u proljetno doba (kada se uobičajeno i roni u Sudanu).
“Tehnika” pronalaska je slična kao i na Angaroshu. Treba se odmaknuti od grebena u plavetnilo i uglavnom ih tražiti na većoj dubini, uz čekanja i po desetak minuta. Čak i ako nemate sreće da spazite pojedine jedinke na dvadesetak ili tridesetak metara, vrlo često možete vidjeti jata “ispod sebe” na 50 – 60 metara dubine. Jasno je da su ronjenja vrlo zahtjevna pa nisu pogodna za početnike, ali niti za neiskusne ronioce “naprednih” kategorija.
Sha´ab Suedi
“Sha´ab” predstavlja izraz za koraljni greben većih dimenzija kakvih ima podosta u Sudanu. Suedi se nalazi već podosta južnije, kojih četrdesetak milja sjeverno od Port Sudana. Iako je velikih dimenzija pa bi se roniti moglo na nekoliko lokacija, Suedi je ipak najpoznatiji po olupini “Blue Bell”, teretnom brodu koji je potonuo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Teret broda bila su i “Toyota” vozila pa se olupina popularno naziva i “Toyota wreckom”. Olupina leži na koraljnoj padini od 18 do sedamdeset metara pa se obilazi samo njen gornji dio. Ostaci automobila i kamiona također leže razbacani po dnu.
Olupine su idealno zaklonište za brojne riblje vrste pa nailazimo na kompletan hranidbeni lanac, od glass ribica, lion fisheva, papigača, jackova pa sve do pojedinih sivih grebenskih morskih pasa. Olupina je obrasla velikim lepezama mekih koralja svakakvih boja.
Sha´ab Rumi
Rumi (ili “rimski” greben) je vjerojatno najpoznatiji koraljni greben u Sudanu. Smješten je na pučini desetak milja od kopna nešto sjevernije od Port Sudana. Veličina grebena izduženog oblika po nekim mjerenjima dosiže i do pet milja. Na sjevernom dijelu unutar grebena nalazi se velika laguna. Prilikom svojih istraživanja u šezdesetim godinama prošlog stoljeća Cousteau je dinamitom naprosto odvalio dio grebena kako bi svojim brodovljem mogao ući u zaštićenu lagunu.
Kontroverzni postupak ipak ide u korist i današnjim roniocima omogućivši sigurno utočište za brodove, ali mnogo značajnija posljedica je bila realizacija intrigantnog znanstvenog eksperimenta. Naime, 1963. godine Cousteau je osmislio i proveo projekt dugotrajnog boravka pod vodom izgradivši seriju podvodnih nastambi pod imenom “Conshelf II” odmah pored ulaza u lagunu (lokalitet se nalazi na zapadnom obodu grebena). Na površini se nalazio opskrbni brod i priručni molo, a na platou na desetak metara dubine su bile nastamba za pristajanje mini podmornice (današnja “glavica luka”), zatim nastamba za boravak posade i znanstvenika (“starfish house”), potopljeni hangari za raznu opremu, a na zidu grebena na 26 metara dubine se nalazila “duboka kabina” u kojoj su vršeni pokusi boravka čovjeka u saturaciji.
Postojao je i “shark cage” gdje je promatrano ponašanje morskih pasa te još neki manji dijelovi kompleksa. Istraživanja su napuštena nakon nekoliko godina, a danas imate priliku zaroniti među ostacima ovih struktura koje izazivaju duboki sentiment kod svakog ronioca. Danas su jasno prepoznatljivi tek “glavica luka” i hangar za opremu, a u dubini se vide ostaci kaveza za morske pse te na dnu, već na 45 metara ostaci dijela konstrukcije nastambe “morske zvijezde”.
No, Sha´ab Rumi ustvari roniocima nudi još jednu mnogo zanimljiviju opciju za ronjenje, a to je južni plato. Uobičajeno je da se na ovoj lokaciji roni barem dva do tri puta u različita doba dana. Južni plato je direktno izložen poprečnim strujanjima što garantira veliku količinu ribe te nepregledna polja koralja. Ovdje su susreti s čekićarima gotovo garantirani, a uobičajena su i velika jata barakuda te jack fisheva. Kao nagradu za kraj, na zastancima uz sami rub grebena će vas vjerojatno iznenaditi velike grboglave papigače (bumphead parrotfish) koje u Egiptu gotovo da nije moguće vidjeti i koje su općenito izuzetno rijetke.
Sanganeb
Dolazimo do najpoznatijeg i najfotogeničnijeg sudanskog svjetionika, onog na grebenu Sanganeb. Sada smo već u blizini Port Sudana. Zdanje svjetionika smješteno je na južnom rubu grebena, a izgradili su ga Britanci još 1906. godine (dok je Sudan bio pod britanskom upravom) u formi čeličnog tornja, a zatim je izgrađen od betona. Visina mu je 55 metara, a posjet svjetioniku i penjanje spiralnim stepenicama do vrha predstavlja nezaobilaznu stanicu u pauzama između ronjenja. Pogled na sam greben u panoramskoj formi je nezaboravan.
Na Sanganebu se nalaze dvije ronilačke lokacije koje su zanimljive gotovo kao na Sha´ab Rumiju. Sjeverni plato ima zanimljivu konfiguraciju jer se na samom rubu platoa prema plavetnilu nalazi velika koraljna formacija koja podsjeća na brdo pa se roni oko njenog vrha na dvadesetak metara. Zatim se smjerom prema grebenu “spustite” na plato koji dosiže do tridesetak metara dubine. Vidjet ćete pokojeg psa pa i dupina te mnoga jata barakuda. Na petnaestak metara dubine, već prema samom rubu grebena, nalazi se popularno “minsko polje”, područje koraljnog vrta u kojem obitavaju mnoge “trigger fish” koje ovdje legu jaja. Te agresivne ribe brane svoj teritorij i bez ustezanja će vas napasti i neopreznom roniocu nanijeti ozbiljan ugriz.
U neposrednoj blizini svjetionika, na samom jugozapadnom rubu grebena nalazi se još jedan plato koji je nezaobilazan, opet s mnogim jatima barakuda i jackova. Ovdje se mogu fotografirati i neke od najbujnijih formacija mekih koralja koje su izrasle zahvaljujući jakim strujama. Za ronioce to znači oprez, struje vas lako mogu odvući u plavetnilo. U tom slučaju jedino rješenje je prekid ronjenja i odlazak na površinu uz upotrebu sigurnosne bove – kobasice, kako bi vas posada na čamcima što prije locirala.
Umbria
Olupina talijanskog ratnog teretnjaka “Umbria” nalazi se na Wingate reefu u neposrednoj blizini Port Sudana. Ova grdosija od 155 metara dužine za vrijeme početka Drugog svjetskog rata plovila je rutom duž Crvenog mora prema Etiopiji radi opskrbe tamošnjih talijanskih vojnih snaga. Umbria je izgrađena 1911. godine u Hamburgu, a u lipnju 1940. godine našla se ispred Port Sudana prisiljena na ukotvljavanje od strane Britanskih snaga. Britanci su znali da Umbria nosi značajne količine ratnog materijala, prvenstveno 360.000 raznih granata. Upravo tog dana, 10. lipnja 1940., Britanija je proglasila rat Italiji čime je Umbria postala legitimna vojna meta i predmet potencijalnog zarobljavanja. Talijanski kapetan je reagirao munjevito i donio naredbu o potapanju vlastitog broda, učinivši time uslugu budućim ronilačkim zanesenjacima.
Da bi se u potpunosti preronilo olupinu potrebna su barem dva ronjenja, jedno u unutrašnjosti, a drugo “izvana”. Olupina leži ukošena uz rub grebena, a desni bok dopire gotovo do površine.
Maksimalna dubina je tridesetak metara. U pet velikih teretnih skladišta vidljive su velike količine još uvijek uredno poslaganih bombi i granata te ostale municije, a u jednom od njih se nalaze i tri automobila Fiat 1100.
Ne manje zanimljivo je i ronjenje “izvana” pri kojem se obilaze komandni most, prostorija restorana, veliki kranovi i koloturi te karakterističan pramac i krma. Desna elisa broda je impozantna, promjera barem oko četiri metra. Prava poslastica za ljubitelje olupina.
Sha´ab Jumna
Krećući se smjerom od Port Sudana prema jugu ulazi se u “južnu barijeru”, to jest južnu ronilačku rutu. Jumna greben je nezaobilazna stanica kojih tridesetak milja od Port Sudana. Jumna je oblika izduženog trokuta, a ronilačka lokacija je ustvari plavetnilo na istočnoj strani grebena. Uza sami greben pri zaranjanju se mogu istražiti pojedine manje špilje, ali prave stvari vas očekuju “u plavom”.
Potrebno je ponešto vještine i strpljivosti da se pozicionirate na četrdesetak metara dubine te da je masiv grebena još uvijek jedva vidljiv, a zatim čekati… Ubrzo će vam se ukazivati pojedini primjerci zaista velikih čekićara, a pravi doživljaj je u dubini. Neopisiv je doživljaj kada ravno pod sobom na šezdesetak metara dubine najprije nejasno, a zatim sve jasnije i jasnije shvatite da gledate u nepregledno jato ovih gracioznih stvorenja.
Ovo je nesumnjivo jedno od najljepših ronjenja u Sudanu, ali potreban je ekstreman oprez. Ne toliko zbog morskih pasa, jer oni ne napadaju i ustvari su vrlo plahi, već radi kontrole dubine, dekompresije, potrošnje zraka…
Više o ronjenju u ovoj nesigurnoj zemlji s prekrasnim ronilačkim lokacijama koje se isplati vidjeti pročitajte u SCUBAlife magazinu broj 20.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
