Ako se po jutru dan poznaje onda je u svibnju 2016. počela nova faza ronilačkog turizma u Hrvatskoj.
Događaj koji je široko odjeknuo i za kojega je do sada već svaki prosječno informirani ronilac čuo jest da je 22. svibnja 2016. spektakularno potopljen brod “Vis“ u svrhu ronilačkoga turizma na lokaciji poluotoka Premantura (u medulinskome akvatoriju).
Brod Vis izgrađen je u brodogradilištu “Uljanik“ u Puli 1956. godine i odmah ulazi u flotni sastav bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) kao pomoćni brod oznake PB Vis. U zadnjih nekoliko mjeseci prije potapanja Vis je u javnosti različito opisivan, čak i kao admiralski brod, a to je samo djelomice točno. Naime, na njemu se kao zapovjednik stvarno nalazio admiral pa se tako raširio pridjev “admiralski“. Nakon burnih devedesetih Vis završava u Crnoj Gori, a početkom tisućljeća (Crna Gora još uvijek nije bila neovisna država) Jugoslavenska mornarica oglašava prodaju viška brodovlja zainteresiranim kupcima. Privatnim kanalima za prodaju saznaje Arsen Brajković i vrlo brzo odlučuje se na kupnju plovila na kojem je proveo dio života služeći vojni rok u JRM-u.
Zanimljiva je činjenica da je Arsen kupio još “aktivni“ vojni brod koji je imao posadu pa je primopredaja u Crnoj Gori izgledala vrlo svečano – s oproštajnim ručkom u prisustvu časnika JRM i budućega vlasnika, spuštanjem zastave i oproštajnom muzikom… Nakon toga brod je prebačen do Pule gdje je stajao vezan na Muzilu čekajući daljnju sudbinu vezanu za poslovne planove Arsena Brajkovića. Arsen je imao nekoliko varijanti u glavi, a sve je nekako upućivalo na preuređenje u luksuznu jahtu za ekskluzivna krstarenja, čak su postojali i gotovi nacrti i projekti. Sve je išlo svojim tijekom, ali je došla 2007. godina i na svijet se srušila velika ekonomska kriza. Planovi su pali u vodu gotovo preko noći i sudbina Visa postala je neizvjesna s upitnom perspektivom i troškovima na vezu koji su samo rasli…
I tako nekako dolazimo do druge faze ove priče kada se pomalo stidljivo počinje rađati ideja o potapanju broda. Arsen u razgovorima s više prijatelja koji su vlasnici ronilačkih centara u Istri razvija ideju o potapanju Visa radi budućih ronjenja na njemu. Prvi razgovori s nadležnima u Ministarstvu pomorstva neslavno propadaju – u Hrvatskoj uopće nije postojala zakonska osnova za namjerno potapanje broda. No, Arsena to ne obeshrabruje nego počinje mukotrpnu borbu za realizaciju svoje ideje – stvaranje zakonske podloge za legalno potapanje brodova.
Uzgred da spomenemo, u Hrvatskoj su brodovi potapani i prije, o čemu smo ponešto već i pisali (samo podsjetnik na slučajeve putničkoga broda “Meje“ potopljenoga pored Mrduje ili broda JRM M 509 kod Gradca), ali pod nešto manje jasnim zakonskim okolnostima pa danas možemo reći da je Vis prvi potopljeni brod u svrhu ronilačkog turizma “po pravilima struke“. Mada je u svijetu potapanje isluženih brodova da bi se stvorile ronilačke atrakcije česta praksa, ovo je prvi takav slučaj u Hrvatskoj pa i na Jadranu.
Nakon ishođenja svih dozvola i određivanja lokacije potapanja pored uvale Polje na Premanturi započinje temeljito čišćenje broda da se spriječi bilo kakvo onečišćenje mora te uklanjanje nepotrebnih dijelova. Koncem ožujka 2016. godine za ronioce iz Italije, Slovenije i Hrvatske organizirano je razgledavanje buduće ronilačke atrakcije, a tada se u salonima još mogao vidjeti drveni namještaj i podovi u salonu u kojem je nekada boravio čak i Tito. Naravno, sve je to uklonjeno prije spuštanja broda na morsko dno uz obalu krajnjega juga Istre.
Potapanje admiralskog broda Vis
Potapanja broda bilo je 22. svibnja, a lokacija je nešto izvan uvale Polje na zapadnoj strani premanturskoga poluotoka, otprilike po sredini, a očekivana dubina je 32 metra. Lučka kapetanija i policija osiguravale su zonu plovidbe 100 metara oko broda, a spektakl se mogao nesmetano promatrati i s obale jer je lokacija potonuća na oko 250 metara od obale.
Nakon dvije odvojene serije kontroliranih eksplozija (koje su po mnogim snimkama svojom jačinom iznenadile i same minere jer su se toga trenutka još uvijek nalazili na brodu) brod vrlo brzo, rekli bismo i neočekivano brzo, nakon samo dvije minute nestaje pod površinom uz sirene okolnih brodica za posljednji pozdrav.
Sam čin potonuća odlično je dokumentiran mnogim snimkama, čak i dronovima, a i dvije GoPro kamere bile su pričvršćene i za samu konstrukciju broda.
Uglavnom, brod je “legao“ na 32 metra dubine u uspravnom položaju kako je i zamišljeno pa nije bilo prepreka da se na njega odmah počnu “spuštati“ prve organizirane ture ronilaca. Lokaciju mogu posjetiti čak i početnici jer se nadgrađe broda nalazi na dvadesetak metara dubine. Ukupna duljina broda je oko 58 metara, a širina nešto manje od devet.
Prva ronjenje na netom potopljenoj olupini Vis
Na novonastaloj olupini ronilo se gotovo odmah nakon potapanja (otac i sin Frka, Zdravko Vulinović) pa i u danima nakon toga dok se sediment polako slijegao, a ekipa SCUBAlifea zaronila je nakon tjedan dana.
Na lokalitetu su privezane dvije bove, na krmi i pramcu olupine, a udaljenost od obale je oko 250 metara. Teoretski se do olupine može i s obale, ali je mnogo efikasnije doći brodicom direktno na olupinu. U nekim boljim uvjetima bi još uvijek bijela olupina mogla biti vidljiva već s površine, no to je u Istri zaista rijetko.
Brod je u uspravnom položaju, upravo kako je i zamišljeno za idealne uvjete budućim posjetiteljima. Ronjenje smo započeli spuštanjem do krme gdje se nalazi uočljiv kotač pomoćnog kormila, prva meta podvodnih fotografa. Oplata na krmi je ponešto izobličena, kao i dio nadgrađa na lijevoj strani broda.
Za krmenu oplatu je sigurno da se deformirala prilikom samoga potonuća kad je krma udarila u dno (dok je pramac još bio iznad mora, kako se i vidi na snimkama), a oplata nadgrađa na lijevoj strani je deformirana uslijed eksplozije, ili zbog razlike u tlaku tijekom potonuća.
Maksimalna dubina je 34 metra, kada zaronite do kormila i dvije velike elise. Ronjenje možete nastaviti po boku oplate i doći ćete do velikih zjapećih rupa koje je “otvorila“ eksplozija prilikom potapanja. Kada vidite otvor, jasno je zašto je brod potonuo vrlo brzo jer otvori su široki gotovo dva metra. Oprezno možete zaviriti i u unutrašnjost potpalublja.
Najzanimljiviji dijelovi olupine su na palubi. Možete prokrstariti salonom u kojem je boravio i Tito te razgledati pomoćne prostorije.
Interesantni su i bočni prolazi koji su dugački dvadesetak metara, a na nekoliko mjesta se možete “popeti“ na gornji nivo gdje se nalaze komandni most te antenski jarboli. Veći je izrezan te položen na nadgrađe još prije potapanja, a manji, stražnji još stoji uspravno. Impresivan je i veliki dimnjak, a zatim ronjenje treba nastaviti prema pramcu.
Od dijelova brodske opreme gotovo sve je na svom mjestu, čak i jedno rezervno sidro na palubi. Zanimljivi su veliki čekrci za izvlačenje sidara s “očima“ na palubi, a jedina je šteta da pramčana ograda nije posve kompletna što bi znatno pridonijelo fotogeničnosti pramca.
Više o admiralskom brodu Vis i ronjenju na njemu pročitajte u knjizi Gorana Butajle Ronilački vodič po Jadranu.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
