Sve sunčaniji dani podrazumijevaju sve lakše odijevanje, čime naše tijelo postaje izloženo kritičkim pogledima drugih.
Usporedo s time često raste i nezadovoljstvo vlastitim odrazom u zrcalu, kao i nezadovoljstvo zbog svijesti o eventualnoj nedovoljnoj kondicijskoj spremnosti za aktivniji dio godine. To je zlatno vrijeme za vlasnike fitness centara i ponuditelje navodno učinkovitih programa za brzo preoblikovanje tijela i povećanje fizičkih sposobnosti. Njihovi poslovni prostori pune se masom nezadovoljnika koji u zadnji tren žele za sebe učiniti nešto pozitivno u tom smislu.
Slična problematika kampanjskoga pristupa rješavanju problema prati i većinu sezonskih ronilaca. S porastom temperature mora raste i svijest o propuštenome vremenu za treniranje apneje tijekom hladnijeg dijela godine, odnosno o nedovoljnoj pripremljenosti za novu ronilačku sezonu. Tako sada dolazi period godine kada instruktori i treneri ronjenja na dah imaju pune ruke posla u provođenju raznih programa koji obećavaju brzo povećanje ronilačkih sposobnosti. Bazeni se pune novim polaznicima tečajeva apneje, kao i već iskusnim podvodnim ribolovcima te SCUBA roniocima. Svi oni žele, kako se to u njihovom slengu popularno kaže, brzo podići radnu dubinu u apneji.
Svi dobro znamo da to baš i ne ide tako brzo, no isto tako, vrlo je ljudski obavljati stvari u zadnji čas. U svakom je slučaju neosporno da je s pripremom najbolje krenuti što prije. No, ako već do sad nismo poduzimali ništa oko donošenja takve odluke obično ima dosta kolebanja i traženja izgovora samome sebi da i dalje ne započnemo s treniranjem. Jedan od najčešćih izgovora je kako zbog posla nemamo vremena za odlaske na bazene ili more ili nam je vodeni ambijent trenutno nepristupačan zbog bilo kojih drugih razloga. Ovakav izgovor nikako ne može biti dostatan iz jednostavnoga razloga što kvalitetne treninge ronilačke apneje možemo provoditi i na suhom i to gotovo bilo kada i bilo gdje. Svi treninzi statične apneje koje obično izvodimo u vodi mogu se raditi na suhome, na gotovo identičan način s jedinom razlikom da ne plutamo na vodi nego npr. ležimo u krevetu. Treninzi “suhe” dinamike mogu se odrađivati u teretani, na svim ergometrima, u prirodi, kod kuće, pa čak i na poslu, tj. tijekom svake aktivnosti u kojoj je prisutno kretanje, s otporom ili bez njega. Iako se u trenažnoj praksi freedivera “suhi” treninzi apneje prvenstveno rade kao zamjenski treninzi za one u vodi, ne treba ih smatrati puno manje vrijednim od “mokrih” treninga. Glavni im je nedostatak što ne razvijaju tzv. “osjećaj za vodu” i otpornost na hiperbarične uvjete te tehniku, taktiku i ekonomiku kretanja u vodi.
Međutim, osim svoje konstrukcijske praktičnosti, s obzirom na manje zahtjevne uvjete za njihovo izvođenje, oni imaju i neke druge značajne prednosti. Na primjer, sigurnost izvedbe maksimalnih apneja je puno veća, gotovo sto postotna, pa ih se može učestalo izvoditi, čak i samostalno bez nečijeg, inače obveznog nadzora. Tijekom izvođenja takvih trenažno najvrjednijih maksimalnih voljnih zadrški daha tijelo prolazi kroz sve tri faze na koje bi trening apneje trebao biti usmjeren. U prvoj mirnoj fazi bez osjećaja “gladi” za zrakom prioritet treninga je na maksimalnom psihofizičkom opuštanju i ekonomici kretanja u apneji. U drugoj, “borbenoj”, hiperkapnijskoj fazi trenira se tolerancija porasta parcijalnog tlaka ugljičnoga dioksida u krvi i tkivima. Kako se za vrijeme zadržavanja daha na suhom manje aktivira tzv. “ronilački refleks” koji produljuje zaron tako je i u trećoj završnoj, predhipoksičnoj fazi osjetno teže držati dah. Stoga se čestim prakticiranjem maksimalne apneje na suhom ubrzano i jače razvija psihološka otpornost na ekstremnu neugodu odupiranja porivu na udah. Ona je jedan od najvećih ograničavajućih čimbenika sposobnosti zadržavanja daha. Mnogo težim mišićnim radom koji se može ostvariti za vrijeme vježbanja u apneji na suhom stimulira se jača mišićna acidoza specifična za zadnju trećinu zarona u dinamičkoj apneji. Na ovakvu “laktatnu” situaciju mliječnom kiselinom opterećenih mišića treba posebno navikavati mišiće nogu.
Nadalje, za vrijeme nekih lakših bolesti kao što su to slabije prehlade, kožne bolesti i slično ili manjih ozljeda kao što su svježe rane trening suhe apneje može se odraditi bez problema.
Mišljenja sam da su zbog svih svojih prednosti i razbijanja monotonije isključivog specifičnog rada u vodi suhi treninzi apneje nepravedno zapostavljeni u svakodnevnome radu velike većine freedivera natjecatelja. To vrijedi za sve faze njihove godišnje periodizacije treninga i bez obzira na vrijeme koje je preostalo do početka natjecateljske sezone ili kada se u njoj već nalaze. Doduše, neki vrhunski ronioci na dah poput Martina Stephaneka treniraju apneju gotovo više na suhom nego u vodi. Najbolji bazenski freediver svih vremena Goran Čolak većinu svojih maksimalnih dinamičkih apneja izvodi na veslačkim i biciklističkim ergometrima.
Kako napraviti, odnosno strukturirati, dobar trening “suhe” dinamičke apneje te još nekoliko savjeta za “sezonske ronioce” (one koji tek sada započinju s pripremom) možete pročitati u šesnaestom broju SCUBAlife magazina (lipanj 2014.).
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
