Otok Žirje je jedini trajno naseljeni pučinski otok među šibenskim otocima, a smješteno je 22 kilometra jugozapadno od Šibenika na dodiru s Nacionalnim parkom Kornati.
Žirje je površine petnaestak kvadratnih kilometara, duljine 12 kilometara i ukupne duljine obale nešto preko četrdesetak kilometara. Reljefno je zanimljiva kompozicija otoka na kojem se uzdužno prostiru dva izdignuta vrha, a u srednjem dijelu je plodno Polje (tako se i naziva) veličine stotinjak hektara (od ukupno 1508 hektara koliko ima čitav otok).
Na otoku postoji nekoliko većih prirodnih špilja, a poznatije su Golubnica, Mala Jama, Podvodnje, Gravanjača i druge. Najviši je vrh Kapić (131 metara) na istočnom dijelu Žirja na kojem je očuvan kružni bedem manjeg predpovijesnog zdanja. Na zapadu Žirja na brdu Vela glava koji dominira Samogradskim vratima, južnim ulazom u Kornatsko otočje, postavljen je vidikovac.
Žirje ima vrlo razvedenu obalu s mnogim uvalama, a u veće i naseljene ubrajaju se: Muna, Koromašnja, Mikavica, Tratinska i Pečenja. Uvala Stupica, kako govori i sam naziv, opasna je za sidrenje kad puše jugo tako da se uvala mora napustiti plovilom i pri prvim naznakama nadolazećeg juga.
Razvedenu obalu dodatno krasi sedamnaest okolnih otočića, grebena i hridi. Žirje je s kopnom, to jest sa Šibenikom, povezano trajektnom linijom i subvencioniranom brzobrodskom linijom. Na otoku je razgranata mreža od tridesetak kilometara cesta i putova.
Pretpostavlja se da je otoku ime nadjenuto po nekoć gustim šumama mediteranskog hrasta s plodovima žira. Na otoku je zabilježeno 485 biljnih vrsta i na obalama Žirja još 253 morskih alga. Od njih se osobito ističe šest vrsta orhideja, primjerice Limodorum abortivum te mnoge ljekovite i aromatične biljke. Prevladava makija koja je služila za ispašu, a značajno je i prisutstvo borovih šuma te sitne divljači.
Žirje danas dijeli sudbinu mnogih hrvatskih otoka, pogotovo onih udaljenijih. U “zlatna” vremena (barem u smislu populacije), 1921. godine, na Žirju je živjelo 780 stanovnika. Do danas se taj broj pod utjecajem snažne ekonomske emigriracije, osobito mlađeg dijela populacije, smanjio deset puta. Iako popis stanovništva sugerira drugačije, na otoku sigurno obitava manje od stotinu ljudi, uglavnom starijeg stanovništva.
Krajolik i stare kuće izgrađene u karakterističnom mediteranskom stilu toliko su živopisne da su i same spomenici koji svjedoče o prošlome vremenu. Žirje je karakteristično i po rasprostranjenoj tradicionalnoj suhozidnoj gradnji koja dominira otokom. Također je registrirano nekoliko značajnih kulturnih dobara. Od njih treba izdvojiti utvrde iz šestog stoljeća na lokalitetu Gradina (kao zapovjedna bizantska utvrda) i drugu na lokalitetu Gušterne (nije dovršena u gradnji, a sačuvana je cisterna i tvrđavni perimetar). Obje utvrde trajno su zaštićene 1977. godine. Nadalje, tu je župna crkva sv. Marije, manjim dijelom (koji danas služi kao apsida) sagrađena 1480. godine, a u današnjem opsegu sagrađena 1891. godine te još četiri manje crkvice i kapelice. Svakako treba ubrojiti i petoprostornu suhozidnu bunju Stari stan u predjelu Samograd. Ovaj objekt je prva zaštićena suhozidna građevina u Hrvatskoj.
RAZNOVRSNA RONILAČKA PONUDA ŽIRJANSKOG PODMORJA
Žirje je, zajedno s mnogim otočićima i hridima koji mu gravitiraju, naprosto fenomenalan podmorski park za svakoga, od rekreativaca početnika pa do ozbiljnih tehničkih ronilaca. Otok se nalazi gotovo u nastavku Kornata čime tvori srednjojadranski vanjskootočni niz (Dugi otok, Kornat, Žirje) pa je opravdano zaključiti da su i ronilački tereni donekle slični onim kornatskim.
Međutim, nije baš tako. Kornati i Dugi otok su karakterizirani dugim i okomitim zidovima na svojoj vanjskoj strani, što u geološkom smislu upućuje na rasjed nešto većih dimenzija. Iako se i Žirje nalazi na gotovo istoj “trasi”, na njegovoj vanjskoj obali okomiti zidovi ipak izostaju (to jest ima ih, ali ne u tolikoj mjeri) pa je i podmorje ponešto drugačije. No, prava ljepota žirjanskog akvatorija krije se na okolnim otočićima i sikama, a i u (već) svjetski poznatoj olupini Stuke.
RT LJUTA
Rt Ljuta je jedan od nekoliko istaknutih rtova zapadnog dijela Žirja i nalazi se na jugozapadu otoka. Na kartama se nalazi relativno jednostavno jer se u neposrednoj blizini nalazi i istoimena plič koja je jasno označena.
Dolaskom na samu lokaciju plič se jednostavno locira pa se na njoj može i sidriti jer je majmanja dubina samo tri metra pod površinom. Ronjenjem u smjeru juga i jugozapada ubrzo se nailazi na lijepi vertikalni zid do pedesetak metara dubine s još mnogim zanimljivim stijenskim formacijama.
Žirje je još od antičkih vremena bila usputna stanica rimskih pomoraca pa ne čudi da je u okolini pronađeno i dosta brodoloma. Tragove jednog od njih vidimo i na ovoj lokaciji gdje na nekoliko mjesta možemo zapaziti rastresito nalazište antičke sitnije grnčarije, ali i pokoja manja polja razlomljenih amfora.
BOMBARDER JUNKERS JU 87 R-2 (STUKA)
Ono što je Žirje definitivno učinilo lokacijom koju se nikako ne smije zaobići je danas već i u svjetskim razmjerima poznata lokacija talijanskog ratnog aviona, popularne “Štuke” tipa JU 87 R–2.
Stuke su inače mnogo poznatije kao lovački avioni u sastavu njemačkog ratnog zrakoplovstva iz Drugog svjetskog rata, no imali su ih i Talijani. O povijesnoj vrijednosti nalaza dovoljno govori podatak da od gotovo šest tisuća proizvedenih Stuka danas postoje samo dva primjerka u muzejima u Londonu i Chicagu te da su još dva primjerka izvađena s morskog dna u Francuskoj i Grčkoj, u daleko lošijem stanju od našeg žirjanskog. Ova naša Štuka sudjelovala je u napadu na motorne torpiljarke Jugoslavenske kraljevske mornarice na samom početku rata, 12. travnja 1941. godine, južno od Žirja. Pri tome je ozbiljno oštećena protuzrakoplovnom paljbom i bila je prisiljena na slijetanje na more blizu današnje lokacije. Prilikom slijetanja Štuka se izvrnula “na leđa” te se otkinuo motor i nos aviona, a posada od dva člana se vjerojatno utopila.
Olupina se nalazi na samo oko 25 metra dubine, na južnoj strani Žirja i to relativno blizu obale gdje je vidljivost u pravilu uvijek vrlo dobra. Pronalaženje olupine je razmjerno jednostavno, ali ronjenje je moguće samo uz pratnju ovlaštenih vodiča jer je avion pod zaštitnim režimom Ministarstva kulture RH.
Avion je potonuo na pješčano dno i prilikom potonuća ponovo se preokrenuo na “pravu” stranu pa danas leži na dnu kao da je spreman za ponovno polijetanje. Sam prizor je zaista fascinantan – kad se na morskom dnu već nakon desetak metara dubine ugledaju obrisi gotovo cijelog aviona.
Nos aviona je razbijen i nedostaje pa prednji dio započinje pilotskom kabinom čiji pokrov nedostaje, a nažalost izgleda da su već neki pljačkaši posjetili olupinu pa nedostaje i gornji dio upravljačke palice. Dijelovi komandne ploče se još vide, čak i većina instrumenata, a u stražnjoj kabini se prepoznaju uredno složeni okviri s mecima za strojnicu MG 15. Sama strojnica je, zajedno s okruglim nosačem koji je dio stražnje kupole, pronađena u neposrednoj blizini. Krila aviona su gotovo neoštećena, a jasno se vide i pripadajuće MG 17 strojnice.
Posebno je lijepo razgledati krila s prednje strane aviona kad se jasno ocrtava njihov karakteristični pregib u obliku galebovih krila u blizini samog trupa. S donje strane krila jasno se vide i zračne kočnice koje su Stukama omogućavale izvlačenje iz obrušavanja te instalacija s nosačima za dodatne spremnike goriva ili bombe. Trup je osim prednjeg dijela kompletan, a na repu aviona su vidljiva oštećenja horizontalnog stabilizatora i kormila. Cjelokupni dojam ronjenja je izvanredan i ronjenje je zaista jednostavno pa Štuku danas posjećuju sve veće grupe ronilaca, ne samo iz Murtera i Žirja, već i s mnogo šireg područja.
ANTIČKI BRODOLOMI (KOROMAŠNA I SJEVEROISTOČNA STRANA ŽIRJA)
Žirje je u antičkim vremenima slovilo kao jedno od mjesta s mnogim sigurnijim lukama, a također i kao mjesto s izvorima dragocjene vode. Kako se nalazi i u blizini većih antičkih gradova, nimalo ne čudi što je “promet” pa samim tim i broj olupina u okolici značajan. Jedno od takvih vrijednih antičkih nalazišta nalazi se na sjevernoj strani otoka, između uvala Muna i Koromašna, ponešto udaljeno od stjenovite obale.
Nalazište je otkriveno 1998. godine ronjenjem članova zagrebačkog kluba “Sava – Medveščak”. Ostaci brodoloma pronađeni su gotovo netaknuti, što je za današnje (a i tadašnje) uvjete bilo vrlo rijetko. Teret amfora nalazi se razasut na granici između kosog kamenitog i nešto položenijeg pješčanog dna na dubini između 38 i 43 metra. Prilikom dokumentiranja evidentirano je preko 300 amfora, većina cijelih. Nalaz se proteže dvadesetak metara u dužinu i desetak u širinu pa se na temelju toga može procjenjivati i veličina plovila, iako drveni ostaci broda nisu pronađeni.
Po porijeklu i tipu amfora olupina se može s preciznošću datirati u prvo stoljeće nove ere te u plovilo iz područja Grčke, Egejskog bazena. Dokumentirane su dvije vrste amfora, kod nas vrlo rijetke kretske (ili Dressel 43) amfore te Riley ER1 tip, također kod nas vrlo rijetke amfore tankih stijenki. Zbog iznimne povijesne vrijednosti te raritetnosti lokalitet je proglašen kulturnim dobrom te je zaštićen postavljenom čeličnom mrežom koja dozvoljava razgledavanje lokaliteta, ali onemogućuje otuđenje pojedinih amfora.
Relativno blizu lokaliteta Koromašna nalazi se još jedno novootkriveno amforište. Nalazi se istočnije od prethodnog lokaliteta, dakle na sjeveroistočnoj strani Žirja. Karakteristika nalazišta je rastresitost na široj pješčanoj padini i količina od nešto više od stotinjak cijelih amfora koje datiraju čak u četvrto stoljeće prije nove ere, a nepobitno je utvrđeno da se radi o grčkim amforama.
HRID BAČVICA I OLUPINA BORKO
Hrid Bačvica nalazi se gotovo na ulazu u kornatski arhipelag, nešto južnije od “prvog” kornatskog otočića Samograda. Lokacija je bila atraktivna za ronjenje i prije zbog zanimljivog zida, ali od ovog tisućljeća nudi i atraktivnu, iako ne toliko povijesno važnu olupinu. Radi se o olupini ribaske koćarice “Borko” koja je na Bačvici potonula uslijed nevremena. Udar drvene koćarice u hrid je u par sekundi otvorio golemu rupu na boku broda i time je sudbina Borka praktično bila zapečaćena. Brod je relativno brzo potonuo, a na sreću peteročlana posada je brzom intervencijom Lučke kapetanije i ribarica u blizini spašena bez većih poteškoća.
Već sam prilaz lokaciji hridi Bačvice je pomalo zlokoban jer hrid viri van mora tek koji metar te je za loše vidljivosti gotovo neprimjetna. S južne strane hridi se nalazi zanimljiv zid koji je vrlo dugačak i dubok pa je i on sam po sebi zanimljiva lokacija, međutim olupina Borka je ipak zanimljivija. Olupina se pak nalazi s potpuno suprotne, sjeverne strane hridi i to stotinjak metara udaljena od nje.
Optimalna varijanta ronjenja je sa sidrenjem u neposrednoj blizini hridi, a zatim ronjenjem u smjeru sjevera po laganoj padini dok se ne naiđe na pješčani plato na četrdesetak metara na kojem se nalazi olupina.
Orijentaciji do olupine pomoći će pojedini dijelovi opreme broda kao što su hladnjaci i manji rezervoari koji vas naprosto vode prema olupini. Sama olupina drvene koćarice se već sada pomalo raspada, ali je i dalje izuzetno atraktivna, pogotovo za podvodne fotografe. I dalje se vidi kompletna forma broda, pojedini dijelovi inventara i ribarskog pribora, velika četverokraka elisa i tako dalje.
BLITVENICA
Blitvenica je zaista mali otočić (manji od 100 metara) na kojem je još davno izgrađeno zdanje svjetionika. Stjenovita obala je vrlo negostoljubiva pa je pristajanje, ali i sidrenje u blizini vrlo otežano. Postoje tek dvije uske “ploče” na koje možete baciti sidro manje barke, na jugoistočnoj i jugozapadnoj strani otočića, ovisno o vremenskim prilikama. Dobra okolnost je da s obje pozicije ronite na istom južnom zidu, samo iz različitih smjerova pa je svejedno odakle krećete.
Zid je prelijepa vertikalna litica prepuna žutih i crvenih gorgonija u kristalno čistom plavetnilu pa je ronjenje uvijek prava uživancija, pogotovo ako vas prati i sunčano vrijeme pa zrake svjetla prodiru duboko u podmorje.
U jednom dijelu vertikalni zid se rascjepljuje tvoreći tako omanji kanjon na čijem se dnu, na već šezdesetak metara dubine, nalaze ostaci stare potonule koće. No, ona ni u kom slučaju nije atrakcija ove lokacije, već su to bogato obrasli zidovi. Kako je vidljivost uvijek odlična, pripazite se dubine i kontrolirajte svoje instrumente!
PLIČ GRMENI – OPASNE MORSKE STRUJE
Osim Blitvenice, južno od Žirja postoji još nekoliko intrigantnih pozicija koje bude ronilačku maštu. Ako s Blitvenice krenete na istok, ili sa Žirja i uvale Tratinska točno na jug, na karti će vam se pored hridi Kosmerka i Vrtlac ukazati zanimljiva sika na samo dva metra dubine koja se službeno naziva Grmeni, ali ju svi lokalci zovu Garmeni. Kako je ova sika vrlo plitka nalazi se razmjerno jednostavno čak i pomoću jednostavnih orjentira (ili čak i samo izviđanjem svjetlijeg dijela morske površine), ali pri pristupu i sidrenju je ovdje potrebna doza nužnog opreza. Uza sva uobičajena pravila o praćenju vremenskih prilika i maritimnih uvjeta, pazite!
Pošto zbog konfiguracije podmorja na ovoj mikrolokaciji znaju vladati vrlo jake struje, čak i pri bonaci nakon sidrenja uvijek netko mora ostati na čamcu. Struje mogu biti toliko jake da ih je moguće proglasiti najjačima na Jadranu. Za orijentaciju, struje su uvjerljivo jače od onih u Rivanjskom kanalu ili pak na vanjskim škojima oko otoka Ista i ponekada mogu dovesti do odustajanja od ronjenja (primjerice, jer se fizički ne možete dovući s vrha sike do ruba zida).
Ako su struje ipak nešto slabije, čeka vas vrhunsko ronjenje. Od vrha sike treba zaroniti u smjeru istoka – sjeveroistoka gdje vrlo brzo započinje vertikalni lijepo obrastao zid koji se djelomično spušta i do šezdesetak metara dubine. Na ovećem platou na 45 metara dubine ugledat ćete nekoliko nezanimljivih većih komada nepoznatog brodoloma, ali slično kao i na Blitvenici, prava ljepota ove lokacije leži u onome što vam nudi majka priroda.
Zateći ćete i nešto veće polje rjeđih žuto – crvenih gorgonija. Riblji svijet je također iznimno zastupljen i u zdravim količinama pa je vjerojatno ovdje i najbogatiji u žirjanskom akvatoriju.
Više o Žirju i ronilačkim lokacijama oko Žirja možete pročitati u Ronilačkom vodiču po Jadranu.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
