Jedan od najpoznatijih egipatskih koraljnih grebena već dugo vremena slovi kao “must see” lokacija za ovisnike o adrenalinu.
Poznato je da je Egipat jedna od najboljih svjetskih destinacija za ronilačka putovanja, a Europljanima je i prilično blizu i cjenovno je prihvatljiv pa gotovo da nema ronioca iz naše regije koji nije bio u Egiptu ili barem namjerava tamo otići na ronjenje.
Crveno more po svojim geo i eko karakteristikama spada u tropska mora pa sukladno tome ima odlične uvjete za razvoj ronilaštva. More je uglavnom temperatura viših od 25 stupnjeva Celzija (iako se zna dogoditi da usred zime ona padne i do dvadesetak), ali je vidljivost gotovo uvijek odlična, znatno iznad prosjeka za sva svjetska mora. Bitno je naglasiti da je ona osjetno bolja nego u mnogim drugim tropskim lokacijama poput Indonezije ili Filipina te Meksika.
Koraljni život je izuzetno bogat i razmjerno ljepši nego na drugim lokacijama, a Crveno more je također poznato po velikoj količini endemskih riba, i to onih najljepših – butterfly i angel ribica, a u ovom području imamo i natprosječno veliki broj svjetski poznatih olupina (Thistlegorm, Ghiannis, Carnatic, Salem Express i mnoge druge) i zaista jedinstvenih ronilačkih lokacija
Elphinstone reef
Elphinstone reef je jedna od najpopularnijih ronilačkih lokacija u Egiptu, a poznat je po ronjenju s morskim psima. Ovaj veliki osamljeni koraljni greben nalazi se relativno blizu obale, otprilike između poznatih gradova Hurghade i Marsa Alama. Preciznije, nalazi se tridesetak kilometara sjevernije od Marsa Alama, a od obale je udaljen koje tri nautičke milje. Službeno egipatsko ime je “Sha’ab Abu Hamra”, a ime Elphinstone nosi po engleskom pomorcu i guverneru Bombaya lordu Mountstuartu Elphinstoneu koji ga je, navodno, prvi otkrio još 1827. godine pri jednoj od plovidbi iz Indije u Englesku.
Sam greben je vrlo atraktivne forme. Dugačak je tristotinjak metara, ali širok samo dvadesetak do četrdesetak pa iz zraka podsjeća na brod u plovidbi. Cijelim svojim gornjim, pločastim vrhom poput palube kakvog nosača aviona dopire gotovo do same površine mora, ali niti na jednom mjestu ne izvire van nje pa se pri plovidbi moraju upotrebljavati navigacijski instrumenti.
Paradoksalno, mnogo lakše ga je uočiti pri vjetrovitom vremenu s mnogo valova koji će se onda jasno razbijati na samom obodu grebena. Na sreću, more ovdje gotovo nikada nije savršeno mirno pa ga lokalni vodiči pronalaze bez puno problema, ali istovremeno to gotovo uvijek znači nemirnu vožnju, obično brzim gumenjacima iz lokalnih resorta koja onda može potrajati. U blizini Elphinstonea postoji nekoliko poznatih resorta s ronilačkim centrima, nekih bližih, a nekih udaljenijih koji u svom programu nude i ovaj greben kao top lokaciju. Jedan od najpoznatijih je Marsa Shagra, “ronilački hram” na osami pored Marsa Alama kojeg toplo preporučujemo svima koji još nisu ronili na ovom području. Time ujedno opisujemo prvi način mogućnosti ronjenja na Elphinstoneu – boravkom u resortima na obali. Uglavnom će vas čekati vožnje brzim gumenjacima s desetak ljudi u trajanju od dvadeset do četrdeset minuta. Pripremite se na nešto neugodniju vožnju jer Egipćani baš i nemaju naviku čuvati svoje brodove, nego nemilosrdno lupaju po valovima. No, sve to će nadoknaditi samo ronjenje.
Drugi način za mogući dolazak do Elphinstonea je putem ronilačkih krstarenja koja su u Egiptu također vrlo popularna i cjenovno prihvatljiva. Većina brodova kreće iz Hurghade ili nešto bliže luke Port Ghalib, a ovaj greben je naprosto nezaobilazna točka na svim južnim rutama. Na krstarenju ćete imati tu komociju da do Elphinstonea dođete s nešto manje “valjanja”, ali i mnogo važnije, onda ćete obično biti u prilici odroniti ga i više nego jednom, što je svakako veliki plus.
Elphinstone je toliko velik i toliko bogat životom da je naprosto šteta roniti samo jednom. Dakle, prevedeno, ako ste već u resortu na obali i ako imate priliku više puta u tijeku boravka otići do Elphinstonea, svakako to učinite.
Na početku smo opisali kako Elphinstone izgleda, ali samo s površine. Vrlo je zanimljiv i u podmorju jer je sa svih strana okružen zidovima koji padaju na pedeset i više metara dubine. To je posebno izraženo po uzdužnim bokovima koji su paralelni s obalom. Zid prema obali je nešto manje strm, dok je onaj koji gleda “na van” doslovno okomiti ambis. Nešto je drugačije na samim vrhovima koji gledaju na sjever i jug. Sjeverni rub također dosta naglo pada, a na četrdesetak metara dubine se nalazi još jedan mali greben poput sike, gotovo u kontaktu s glavnim masivom. Južna strana je još zanimljivija. Južni rub s površine koso pada do dubine od dvadeset i pet metara, da bi se nakon toga ukazao veliki vodoravni plato koji se prema jugu rasprostire još pedesetak metara, a onda ponovo slijedi zid do pedesetak metara dubine.
Mogućnosti ronjenja su stoga zaista široke i ni jedan zaron neće biti isti. Kada se roni prvi puta na Elphinstoneu uglavnom se ide rutom od “obalnog” zida prema jugu koja je, uvjetno rečeno, najjednostavnija. Već i na manjim dubinama ćete zamijetiti mnoge kolonije izuzetno lijepih i velikih mekih koralja različitog kolorita u kontrastu s prekrasnim, plavim egipatskim morem. Logično je da greben buja životom jer u okolici nadaleko nema ničega pa se ovdje okuplja većina živog svijeta. Vidjet ćete zaista sve moguće vrste ribica koje obitavaju u Crvenom moru pa ih nema potrebe sada posebno nabrajati.
Na Elphinstoneu uvijek treba obraćati pozornost na struje koje mogu biti i jake (uglavnom se kreću smjerom sjever – jug) pa dobro slušajte upute vodiča, bez obzira na to jeste li došli iz resorta ili ste na krstarenju. Ne treba ni napominjati da je upotreba SMB bove, popularne kobasice, ovdje obavezna. Ronjenjem na prvi način vjerojatno ćete završiti na južnom platou pa vam slijedi izron u plavetnilo u potrazi za morskim psima o kojima ćemo nešto kasnije.
Drugi način ronjenja je s druge strane grebena, okomitim zidom također u smjeru juga (ovisno o struji) pa također sa završetkom oko južnog platoa. Ovaj zid je, osim što je okomit cijelom dužinom, prepun i kaverni i prevjesa i nešto ljepši od obalnog, s većom količinom koralja. S ove, vanjske strane grebena je i mnogo veća šansa da pogledom uhvatite i veće pučinske ribe u plavetnilu. Pravo je čudo ako ne ugledate barem kojeg morskog psa kako bez imalo napora klizi suprotno od smjera struje.
Na oba opisana načina ronjenja završavate na južnom platou koji je fantastičan, sav obrasao mekim koraljima koji se njišu na strujama i isplati se provesti neko vrijeme istražujući ga.
Treći način ronjenja je za napredne ronioce koji zaranjaju na samom sjevernom rubu grebena na spomenutu siku s vrhom na četrdesetak metara dubine. Sika je u neposrednoj blizini grebena pa se vidi već gotovo s površine. Kako je neposredno blizu svoda grebena, tako s njim tvori mali kanjon koji je prelijep i najgušće obrasao mekim koraljima pa je ronjenje nezaboravno.
Dakako, ovdje treba uzeti u obzir potrošnju zraka i pažljivo planirati ronjenje pa se ronjenje nastavlja uzduž jednog od zidova, već prema prethodnom dogovoru s voditeljima. U bilo kojoj varijanti se zatim lagano zidom penjete do sigurnosnog zastanka i površine.
Treba napomenuti da na Elphinstoneu gotovo nikada nema ronjenja koje se odvija tako da se vraćate na početnu točku. Struje su jednostavno prejake pa vas zato na površini uvijek čekaju gumenjaci koji se nikada ne sidre, već prate mjehuriće zraka ronilaca, bilo da ste došli s obale ili da ste na ronilačkom krstarenju.
Pravi razlog magnetne privlačnosti Elphinstonea ipak su morski psi i oni su uvijek prva pomisao svim roniocima kada kreću na greben. Kao prvo, zbog same geomorfologije grebena Elphinstone naprosto izgleda kao stanica za mnoge vrste morskih pasa u njihovim rutama, uglavnom u smjeru od juga ka sjeveru.
Nadalje, područje oko grebena također je i plovni put za mnoge svjetske brodske kompanije pa i to uvjetuje nešto veći broj morskih pasa u okolici. Zbog svega toga ovdje je realno očekivati susrete s barem nekim vrstama u podmorju. Uvjetno rečeno, “obični” morski psi nas ovdje čak niti ne zanimaju toliko, poput whitetip i blacktip pasa (pa čak i sivih grebenskih koji su ipak nešto rjeđi), već su pravi mamac one pučinske migratorne vrste kao što su čekićari i oceanic whitetip psi (popularni longimanusi) koji su općenito razmjerno rijetki, a ovdje postoje solidne šanse za susrete s njima.
Dakako, treba napomenuti da nema nikakve garancije da ćete ih vidjeti, radi se o vrstama nepredvidivog obrasca kretanja, ali neke smjernice ipak postoje. Dakle, treba se pripremiti da možda nećete baš svaki puta susresti morske pse (sjetite se preporuke od prije u tekstu – na Elphinstone treba ići koliko god puta vam se pruži prilika).
Ipak, postoje neke smjernice koje vam mogu pomoći. Prva je odabir “timinga” vaše ronilačke avanture, a najbolje vrijeme je jesen, od rujna pa do studenog ili čak prosinca. U to vrijeme je vjerojatnost za susrete s longimanusima značajno veća. Što se čekićara tiče, nema takvih pravila. Oni se susreću tijekom cijele godine, ali uvijek u znatno manjem broju nego longimanusi.
Drugo zgodno pravilo je da je vjerojatnost za susrete s longimanusima puno veća ako se na Elphinstoneu već nalazi usidren kakav brod na ruti ronilačkog krstarenja. Longimanusi su znatiželjni psi (za razliku od čekićara koji su vrlo plahi) i pojava broda ih privlači pa se u tom slučaju uvijek isplati roniti oko takvog broda, pogotovo pri završetku kada ste na sigurnosnoj stanci.
Ova pravila su puno primjenjivija za longimanuse, a čekićare ćete uvijek ionako vidjeti u prolazu i bez zaustavljanja na većoj dubini. Za razliku od njih, ako pogodite (čistom srećom) prave uvjete za longimanuse, onda ćete imati njihovo dugotrajno patroliranje i približavanje na stvarno male udaljenosti (manje od metar) i zaista prave adrenalinske susrete oči u oči.
Ne zaboravite, longimanusi su razmjerno veliki (od dva metra na dalje) i srce će vam vjerojatno kucati vrlo brzo. Za kraj, treba napomenuti da longimanusi ni u kom slučaju nisu bezazleni. Zabilježeni su napadi na čovjeka (uglavnom kupače) i oni vas stvarno doživljavaju i kao potencijalnu žrtvu. Zato se u njihovoj blizini treba pridržavati nekih pravila.
Prvo, nikada ne smijete bježati od njih, a drugo i najvažnije – pri susretu s njima položaj vašeg tijela mora biti što više okomit (zaboravite na pravilno balansiranje i školske položaje). Dokazano je da longimanus ne napada okomite “objekte” jer ih ne može zagristi. Naime, longimanusi nikada ne grizu tako da se izvrću bočno “u stranu”, već ralje uvijek drže vodoravno pa ste u okomitom položaju u manje – više “sigurnoj zoni”. Sretno ronjenje!
Više o ronjenju na ovom nevjerojatnom grebenu u Crvenom moru možete pročitati u 32. broju SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
