Hrvatica Andrea Andrijanić kratko je u samom natjecateljskom freedivingu, no nekako je oduvijek bila duhom prisutna u ronjenju.
Prava ljepotica, istinska zaljubljenica u more, zapravo roni oduvijek.
Ova iznimno atraktivna plavuša, magistra znanosti, dah drži šest minuta! Dubinu nikada nije “natjecateljski” trenirala, no oduvijek je mogla zaroniti na 40 metara! Onako s plaže, s kakvog broda, s kakve stijene na kojoj je čitala knjigu i sunčala se u dizajnerskom bikiniju, samo stavi stereo peraje, skoči u more i zaroni na koliko treba, 10, 20, 30 ili 40 metara, tako joj je svejedno.
SL: Kako si počela s ronjenjem na dah?
Andrea Andrijanić: Nakon dugogodišnjeg ronjenja s bocama po najljepšim svjetskim lokacijama, dosadilo mi je nositi tešku opremu. Shvatila sam da ronioci na dah imaju bitno manje prtljage i da ne moraju tražiti kompresor za punjenje boca. Dovoljno je malo dublje udahnuti i spustiti se na dubinu koju želite! Završila sam prvi tečaj za ronjenje na dah na Jadranu, nastavila s dodatnim tečajevima u Egiptu i uglavnom se moje ronjenje nastavilo na način da sam na ljeto zaronila dva, tri puta i nikad nisam ozbiljno trenirala. Bazenske discipline počela sam trenirati u listopadu 2014. i shvatila da je to uistinu nešto čemu se želim posvetiti.
SL: Koji ti je najbolji rezultat?
Andrea Andrijanić: Najdublji zaron u discipline constant weight bio je na 40 metara, potpuno neslužbeno jer nikad nisam bila na dubinskom natjecanju. U disciplini static apnea moj najbolji službeni rezultat je 5’48”, u dynamic apnea 138 metara, tako da je ispred mene još podosta treniranja ukoliko želim postići rezultate koje sam si zadala. Moja disciplina (koju svojatam iz razloga što mi dobro ide) je static apnea. Neki bi rekli da je riječ o najtežoj disciplini jer je držanje daha u mirovanju borba s vlastitim mislima i karakterom, međutim ja ju doživljavam kao relaksaciju. Dosad sam bila na tri natjecanja i osvojila četiri srebrne medalje.
SL: Čime se baviš u životu osim freedivinga?
Andrea Andrijanić: Vlasnica sam turističke agencije Aviatica i cijeli svoj radni vijek bavim se putovanjima i avionima. Od ove godine počela sam predavati na Sveučilištu Libertas. Moj predmet je “Menadžment u sportskom turizmu”, što ima dosta logike s obzirom na struku, a i hobi. Prije dosta godina sam magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i uvijek mi je bila želja baviti se pomalo i teorijom, ne samo praksom.
SL: Zašto voliš ronjenje na dah?
Andrea Andrijanić: Glavni razlog je to što volim more. Kad bi bilo moguće, uopće ne bih izlazila iz mora, a ronjenje na dah je najbliže što mogu učiniti da bih se sjedinila sa svojim omiljenim medijem. Naravno, faktor opuštanja, mira i tišine također igra ogromnu ulogu, posebice zbog stresnog posla kojim se bavim. Ronjenje na dah je dovoljno zahtjevno da si ne mogu priuštiti luksuz razmišljanja o poslu, tako da na mene djeluje terapeutski.
SL: Imaš li uzore?
Andrea Andrijanić: Moji uzori su svuda oko mene. Počevši od snažnih žena u mojoj obitelji, koje su redom bile spremne na promjene, putovanja i redom ispred svog vremena, preko svojih prijateljica u kojima svakodnevno nalazim inspiraciju. Cijeli život sam okružena ženama koje su lijepe izvana i iznutra i dovoljno snažne da budu samostalne, s druge strane dovoljno emotivne i plemenite da ne izgube ženstvenost.
SL: Koje ti je najdraže mjesto za ronjenje?
Andrea Andrijanić: Svako mjesto na planetu gdje su moji prijatelji s kojima volim roniti. Uglavnom je riječ o mjestima na Jadranu, a u zadnje vrijeme i po zagrebačkim bazenima koji su mi počeli prirastati srcu, vjerovali ili ne!
SL: Je li moguće živjeti od ronjenja na dah u tvojoj zemlji?
Andrea Andrijanić: Za to bih morala biti znatno bolja u ronjenju nego što sam trenutno. Ukoliko nije riječ o ljudima koji obaraju svjetske rekorde kao naš najbolji ronilac Goran Čolak, prilično je iluzorno očekivati da će se ronjenje kapitalizirati. Postoje opcije s otvaranjem ronilačkih centara, držanjem tečajeva, no realno, trebat će proći još neko vrijeme da se taj sport dovoljno popularizira. Tada će, nadajmo se, postati i profitabilan.
SL: Koji je tvoj životni moto?
Andrea Andrijanić: No limits! (op.a. jedna od ronilačkih disciplina)
SL: Imaš li kakav savjet za sve mlade žene koje se bave sportom?
Andrea Andrijanić: Mislim da bi od mene bilo pretenciozno dijeliti savjete s obzirom na to da sam se i sama tek nedavno počela baviti tim sportom, ali kao osoba od iskustva, preporučila bih svima da se bave u životu onim što ih veseli, a sve ljude veseli raditi ono u čemu su dobri. Svi u sportu guramo svoje granice i definitivno prelazimo granicu ugode, ali u ekstremnim sportovima to može biti prilično opasno. Ronjenje bi trebalo biti uvijek u društvu ljudi u koje imate dovoljno povjerenja da će vam priskočiti u pomoć u svakoj situaciji.
SL: Što misliš, je li ti činjenica da si lijepa pomogla ili odmogla u životu?
Andrea Andrijanić: Nisam sigurna bih li mogla na bilo koji način to izmjeriti. Nikad se nisam bavila stvarima u kojima je izgled bitan, a kamoli presudan, tako da sam se oduvijek više pouzdala u kvalitetno obrazovanje nego u vanjštinu. Žene koje su stručne, pametne i uspješne u svom poslu, uglavnom su i dovoljno organizirane da se stignu dotjerati i dovoljno njegovati da izgledaju privlačno. No, da ne budem pretjerano skromna, ponekad sam se uspjela izvući iz svojih prometnih nepodopština, ali i to sve manje. Ne zato što sam se poružnila, nego zato što bolje vozim.
SL: Kako je ronjenje na dah utjecalo na tvoj život i na tvoje samopouzdanje?
Andrea Andrijanić: Ronjenje na dah postao je jedan od najbitnijih aspekata mog života. Uz dva posla koja trenutno radim, to baš i nije jednostavno. Nastojim trenirati svaki dan, puno se zdravije hranim i time se bolje i osjećam u svojoj koži. Činjenica da sam ponosna vlasnica četiri srebrne medalje u tako kratko vrijeme sasvim sigurno doprinosi samopouzdanju, ali kako je jedan mudar ronilac jednom rekao: “Samo hrvatski ronioci nisu zadovoljni srebrnom medaljom!” , pokušat ću osvojiti i pokoju zlatnu u budućnosti. S obzirom na to da je Hrvatska uistinu zemlja najboljih ronilaca na svijetu, taj zadatak mi baš i neće biti jednostavan.
Ostatak intervjua s Andreom Andrijanić i još tri prekrasne sirene (Ljubicom Trutić iz Srbije, Nataliom Zharkovom iz Ukrajine i Şahikom Ercümen iz Turske) pročitajte u dvadesetom broju SCUBAlife magazina (lipanj 2015.).
