Živčani sindrom visokog tlaka problem je koji nije vjerojatan u rekreativnom ronjenju, ali je posebno interesantan tehničkim roniocima na vrlo velikim dubinama.
Živčani sindrom visokog tlaka javlja se pri ronjenju s helioxom ili trimixom na vrlo velikim dubinama (dublje od 150 metara) zbog povišene podražljivosti središnjeg živčanog sustava uslijed povećanog hidrostatičkog tlaka. Iako simptomima podsjeća na dekompresijsku bolest, mehanizam nastanka je potpuno drugačiji. Neiskusni medicinari vrlo lako mogu krenuti u krivom dijagnostičkom i terapijskom smjeru.
Nakon početka uvođenja plinskih mješavina za tehnička ronjenja te na osnovu poznatih činjenica o toksičnom (narkotičkom) djelovanju inertnih plinova na organizam pod određenim tlakom izračunato je da bi helij trebao izazvati narkotičko djelovanje tek na dubinama većim od 420 metara. Kako bi se provjerila ova pretpostavka učinjeni su pokusi, najprije na životinjama, a potom i na roniocima volonterima. Međutim, istraživanje provedeno 1965. na zdravim i iskusnim tehničkim roniocima u barokomori na dubinama 180 do 240 metara djelomice je pobilo teoretske pretpostavke. Možda bi se narkotičko djelovanje helija i razvilo na pretpostavljenoj dubini, no na ispitnim dubinama pojavili su se donekle slični simptomi koji su onemogućili povećavanje dubine, a koji se razlikuju od onih kod narkotičnog djelovanja. Svi ronioci doživjeli su centralne i periferne neurološke manifestacije – tremor (podrhtavanje ruku i šaka uz mišićnu slabost koja se postupno širi na cijelo tijelo), vrtoglavicu, mučninu, povraćanje, proljev, gubitak apetita, u nastavku se pojavljuju vrtoglavica i glavobolja, otežano disanje, promjena mentalnog statusa u smislu euforičnih reakcija, pospanost, umor, poremećaji svijesti, promjene na elektro-encefalogramu (EEG) u smislu porasta aktivnosti teta valova i mogućeg razvoja konvulzija. Za razliku od izraženih i onesposobljavajućih senzoričkih i motoričkih poremećaja, intelektualne funkcije ostale su potpuno očuvane. S protokom vremena na ispitnoj dubini simptomi ne samo da se nisu smirivali (kao kod “pijanstva dubina”), već su se i pogoršavali. Ispitivanjem na životinjama utvrđeno je da daljnje povećanje dubine dovodi najprije do miokloničkih grčeva, a potom i do kloničko-toničkih napada, kome i smrti. Tako je 1965. prvi puta detaljno opisano ono što danas nazivamo živčanim sindromom velikog tlaka (HPNS, High Pressure Neurological Syndrome). Tada je opisano, ali se ni danas ne zna točan uzrok.
Za razliku od narkotičkog djelovanja inertnih plinova koje karakterizira depresija (smanjenje) moždanih funkcija, kod HPNS se događa upravo suprotno – mozak je ekscitiran (podražen). Pri tome su istraživači kasnijim istraživanjima pronašli bitnu ulogu neurotransmitera (gama amino butirične kiseline, dopamina, serotonina, acetilkolina). Također se uočila još jedna suprotnost između narkotičkog djelovanja inertnih plinova i HPNS. Naime, pokazalo se da je kod narkoze prisutan otok moždanih stanica (bubrenje), nasuprot skupljanju istih kod HPNS (kod dovoljnog vanjskog tlaka voda se može komprimirati do četiri posto). Također je utvrđeno da se jednom doživljeni HPNS kasnije lakše pojavljuje, ali i da je moguće bitno odložiti pojavu do puno većih dubina polaganim uronom. Tako su obavljena istraživanja sa zaronom do 640 metara dubine pri čemu je zaron trajao punih 10 dana (prosječno oko 4.5 centimetra u minuti, ali u početku je zaron bitno brži i usporava se porastom dubine). HPNS umjerenog intenziteta se pojavio, ali nije umanjio psihofizičke sposobnosti ronilaca.
Prevencija obuhvaća dodavanje malih količina (pet do deset posto) dušika u heliox, ali to ublažava samo neke od simptoma, što je svojim istraživačkim radom utvrdio Peter Bennett koji je i dao ovoj pojavi naziv kakav i danas koristimo. Umjesto dušika, heliju i kisiku se može dodati vodik. Pri tome postoji velika opasnost od eksplozije mješavine kisika i vodika, ali na velikim dubinama količina kisika se smanjuje do mjere kada takva opasnost nestaje. S obzirom na veliku gustoću dišnih medija na tako velikim dubinama, disanje predstavlja prilično veliki napor. Tu dolazi do izražaja puno manja gustoća vodika od helija, radi čega se time olakšava disanje. Preventivno davanje antikonvulziva nije dalo nikakve rezultate i ne preporučuje se. Dubinskim roniocima se stoga preporučuje da se testiraju na tim iznimno velikim dubinama, upoznaju svoje reakcije na pojavu HPNS kako bi znali prepoznati znakove i simptome, ali i prevenirati neželjene događaje.
Više o ovom problemu možete pronaći u knjizi doktora Maria Franolića “Medicinski priručnik za ronioce“.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
