Čudesni arhipelag Galapagosa po mnogima je najbolja svjetska ronilačka destinacija i to je vrlo vjerojatno istina, no Galapagos je i više od toga!
Galapagos se od svih ostalih mjesta na kugli zemaljskoj izdvaja već i po upečatljivom uplivu u opću kulturu, ne samo ronilaca, već i svjetske populacije općenito. Ako ništa drugo, onda ste zasigurno čuli nešto o znanstvenom radu Charlesa Darwina, uglednog britanskog prirodoslovca, geologa i biologa koji se i danas smatra jednom od najutjecajnijih ljudskih figura u povijesti. Njegovi znanstveni radovi poput “Porijekla vrsta“ i danas važe za fundamentalne osnove znanja o razvoju života na Zemlji općenito. Paralelno s tim, vjerojatno ste čuli i da je dobar dio svoje znanstvene karijere Darwin proveo upravo na Galapagoškom otočju odakle i dolaze neke od njegovih najznačajnijih znanstvenih teza.
Otočje Galápagos (španjolski Islas Galápagos) službenog naziva Otočje Colón (Archipiélago de Colón) predstavlja skupinu vulkanskih otoka u Tihom oceanu smještenu uz Ekvator i oko tisuću kilometara zapadno od obale Ekvadora kojemu teritorijalno i pripadaju (Pokrajina Galápagos). Ekvador je anektirao otočje 1832. godine, a tijekom Drugog svjetskog rata na otoku Baltra djelovala je američka pomorska i radarska baza koja je poslije rata prešla u ruke Ekvadora. Danas je to jedina zračna luka na Galapagosu. Otočje je geološki jako mlado i poznato je po velikom broju endemskih vrsta koje je prvi izučavao Charles Darwin 1835. godine. Njegova zapažanja i prirodoslovna kolekcija pridonijeli su razvoju Darwinove teorije evolucije prirodnim odabirom. Na stogodišnjicu Darwinove knjige “Podrijetlo vrsta” 95% površine otočja (1959. godine) proglašeno je nacionalnim parkom i pomorskim rezervatom biosfere. Zbog toga je Otočje Galápagos upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Americi (1978. godine) kao “živi muzej evolucije”. Otočje je 1986. postalo pomorskim rezervatom površine 70.000 kilometara kvadratnih, a 1990. i rezervat kitova.
Otočje Galápagos sastoji se od 13 velikih otoka, 17 manjih i više od 40 hridi na površini od oko 9.000 kvadratnih kilometara. Otočje se nalazi na udaru tri oceanske morske struje (ekvatorska protustruja, sjevernopacifička struja i južna ekvatorska struja), a neprestana seizmička i vulkanska aktivnost odražava procese koji su doveli do stvaranja otočja. Neki otoci su vrhovi vulkana koji se uzdižu 3.000 metara s morskog dna. Veći otoci imaju manje strme obale sa šljunčanim i pješčanim plažama nastale erozijom vulkanskih stijena, a ostale geološke tvorevine na otočju su kraterska jezera, fumaroli, cijevi lave, sumporna polja i velika raznolikost vulkanskog kamenja kao što su vulkanski pepeo i tuf.
Najveći otok u arhipelagu dugačak je 100 kilometara i zove se Isabela. Na pet naseljenih otoka (Santa Cruz, San Cristobal, Isabela, Floreana i Baltra) sveukupno živi oko 25.000 stanovnika koji uglavnom govore španjolskim jezikom, a svakih desetak godina stanovništvo se udvostruči jer je otočje velika turistička destinacija koja nudi zaposlenje u turizmu. Glavni grad pokrajine Galapagos je Puerto Bakveriso Moreno.
Neprekidni geološki procesi i zabačenost otočja doveli su do razvitka neobičnog živog svijeta kao što su morske iguane (Amblyrhynchus cristatus), divovske kornjače (Geochelone elephantopus) i brojne vrste zeba na kojima je Darwin utemeljio svoju teoriju evolucije. Okolno more otočja, zbog utjecaja nemirne ekvatorske kontrastruje i tople južnopacifičke struje, također je mjesto razvoja mnogih rjeđih morskih vrsta (morski psi čekićari, mante i kitovi).
Zbog razlika u veličini otoka i visini njihove obale na otocima su mnoge životinje evoluirale u endemske vrste. Tako su sve vrste reptila, osim dvije vrste morskih kornjača, endemi: galapagoška kornjača (uključujući 11 podvrsta na 11 različitih otoka), galapagoška kopnena iguana (Conolophus subcristatus), morska iguana (Amblyrhynchus cristatus) i nekoliko endemskih vrsta guštera. Od 57 vrsta ptica njih 26 su endemi (na primjer, 13 vrsta Darwinovih zeba, galapagoški pingvin i galapagoški škanjac), a 31 vrsta su ptice selice. Od sisavaca na Galapagosu obitava šest endemskih vrsta: galapagoški morski lav (Zalophus wollebaeki), galapagoški tuljan (Arctocephalus galapagoensis) te dvije vrste štakora i dvije vrste šišmiša.
Dakle, Galapagoško otočje nalazi se u istočnom Pacifiku uz obalu Južne Amerike (oko tisuću kilometara od obale), na geografskoj širini otprilike oko ekvatora te pripada državi Ekvador. Nekoliko ozbiljnih europskih aviokompanija (prednjače Lufthansa i nizozemski KLM) nudi svakodnevne direktne linije do samog Ekvadora, to jest njegovog glavnog grada Quita. Cjenovno se takav let može pronaći već i za tisuću eura, a let preko Atlantika traje desetak sati. S letenjem ipak niste gotovi jer iz Quita tek treba doći do Galapagosa pa vas čeka još jedan let. Međutim, to je ustvari lijepa prilika da isplanirate koji dan boravka u Quitu, fantastičnom gradu na 3000 metara nadmorske visine gdje ćete iz prve ruke imati priliku osjetiti visinsku bolest, čak i prilikom kraćih pješačenja. A ako ste se slučajno našli u hotelu gdje boravak zahtijeva penjanje uz pokoju stepenicu, pomanjkanje kisika ćete zapamtiti za cijeli život. No, vratimo se na Galapagos. Iz Quita ćete nakon dvosatnog leta sletjeti na jedini tamošnji aerodrom u Baltri otkuda najvjerojatnije i započinje vaša buduća galapagoška avantura.
Kako je jasno da putovanje na Galapagos spada u skupinu onih putovanja “jednom u životu“, svakako bi trebalo razmisliti i o drugim aspektima boravka na otočju, osim onog ronilačkog. To neće predstavljati nikakav problem jer je otočje turistički izuzetno razvijeno pa bi si trebali priuštiti i kakvu organiziranu prirodoslovnu ili geološku turu po otočju radnog naziva “Putevima Charlesa Darwina“.
Podmorje Galapagosa je pak priča za sebe kakva ne postoji više nigdje na svijetu, osim možda u nekim sličnim aspektima na nešto sjevernijem Cocos otočju (koje pripada Kostariki) te na još sjevernijem Socorru u Meksiku. Ovdje ćete s pravom očekivati mnogobrojne susrete s velikim morskim stvorenjima poput morskih pasa čekićara, kitopsina, oceanskih manti, raznih drugih vrsta morskih pasa od kojih prednjači vrsta Galapagos shark pa čak i tuljana. I bit ćete u pravu, ovdje ćete ih stvarno i vidjeti, ali uz nekoliko važnih napomena. Prva od njih je odabir sezone dolaska koji se ugrubo dijeli u dvije varijante, kišnu i sunčanu sezonu. Za većinu posjetitelja gotovo da nema dvojbe da je dolazak u sunčanoj sezoni (sezoni s manje vjetrova) prevladavajući odabir.
Ronjenje na Galapagosu uglavnom podrazumijeva plovidbu u zahtjevnim pa i teškim maritimnim uvjetima (čak i za vrijeme mirnije sunčane sezone), što i nije baš za svakoga. Tako da svakako treba “gađati“ period između rujna i veljače. Iako ćete tada možda propustiti neke primamljive događaje poput kongregacija velikih jata oceanskih manti, to vas ne treba zabrinjavati, vidjet ćete ih i u mirnoj sezoni, ali u nešto manjem broju.
Na Galapagosu možete roniti na organiziranim tjednim ili nešto dužim ronilačkim krstarenjima, ali također i u klasičnim ronilačkim centrima na otocima San Cristobal i Santa Cruz. Razlika u cijeni između ovakva dva načina ronjenja je drastična. No, kad ste već došli na Galapagos, onda je jedino što vas treba zanimati kako se dočepati otočića Darwin i Wolf! Ako ste već imalo unaprijed istraživali mogućnosti ronjenja na Galapagosu, onda ste zasigurno čuli i za njih. Radi se o dva zaista mala otoka (ili hridi veličine manje od kilometra, nešto poput naše Palagruže) koji se nalaze preko stotinu kilometara udaljeni od centralnog otočja. Drugim riječima, Darwin i Wolf su predaleki i nedostižni bilo kakvom ronilačkom centru i preko njih naprosto ne možete doći do ove dvije fascinantne ronilačke lokacije koje su vjerojatno najbolje na svijetu. Jedina opcija kojom su oni dostupni je preko ronilačkih krstarenja i zaista ne bi trebalo imati dvojbu treba li posegnuti duboko u džep i doći do njih.
No, zaboravite da ćete takva krstarenja moći bukirati na nekakvu brzu brzinu. Broj ronilačkih operatera ovdje je ograničen radi očuvanja jedinstvenog eko sustava pa postoji samo desetak raspoloživih brodova, a interes je usprkos cijenama vrlo velik. U praksi to znači da ćete svoje mjesto na ronilačkom krstarenju morati zauzeti (a to znači i platiti u cijelosti) minimalno godinu dana unaprijed, a vrlo često i nešto duže pa se realizacija ovakvog putovanja pretvara gotovo u životni ronilački projekt. U ovoj fazi dolazimo do sljedeće dileme, a ta je ruta krstarenja. No, ovu dilemu ćete također vrlo brzo razriješiti. Postoje dvije osnovne ponude ruta, a kolokvijalno se nazivaju Darwin – Wolf ruta i Fernandinha ruta. Kako smo već rekli, želite na Darwin i Wolf, a prva ruta vam omogućuje čak četiri dana ronjenja na njima. Druga ruta također uključuje ova dva ronilačka bisera, ali na samo dva dana jer dobar dio krstarenja provodite i na zapadnom otoku Fernandina gdje ćete imati priliku vidjeti morske iguane kako rone zajedno s vama.
I što sad? Je li bolje četiri dana Darwina i Wolfa ili nešto manje pa ipak i malo iguana? E tu nam je javlja začkoljica koja je izuzetno bitna. Ako baš želite vidjeti i iguane, pripremite se na ronjenja u ledenih 14 stupnjeva Celzija. Iguane obitavaju samo u vrlo hladnom moru koje se nalazi samo na Fernandini gdje veliki utjecaj ima hladna južna Humboldtova struja koja donosi hladno more s Antarktika (a ne zaboravite, nalazimo se na Ekvatoru!) Tako da, opći zaključak je da se na ronjenja na Fernandini odlučuju ronioci koji su već prije posjećivali Galapagos pa žele vidjeti sve što on nudi.
Nakon slijetanja na aerodrom u Baltri slijede pripreme za odlazak na brod koje su uglavnom dobro organizirane. Svim ronilačkim brodovima je matična luka nedaleko aerodroma pa će vas već po slijetanju uobičajeno dočekati vodiči koji će vas odmah transferirati na brod. Zgodna napomena je da većina operatera u cijeni krstarenja ima uključene i posjete rezervatima kornjača i ptica koje ćete “odraditi“ prvi dan prije polaska broda te zadnji dan po iskrcaju. Također uobičajeno, čeka vas dvadesetak ronjenja, uglavnom po četiri dnevno, ali poneke dane i manje zbog dugotrajne plovidbe prema Darwinu i Wolfu.
Što se tiče temperature mora, ona iznosi prihvatljivih 24 stupnja Celzija i gotovo da se i ne mijenja. Međutim, problem pothlađivanja je realan i treba ga uzeti u obzir. U gustom rasporedu ronjenja nema nikakve šanse da vam se odijela osuše između zarona, a sunce je relativno rijetko pa treba računati s tim da ćete čak i u najmirnijoj sezoni imati više oblačnih, nego sunčanih dana. Ovdje vam je na trećem ili četvrtom ronjenju uvijek hladno pa je uz solidno, čak i polusuho odijelo, dobro imati još koju “rush guard” majicu.
Drugi neizostavni dio opreme je osobna ronilačka bova, takozvana kobasica bez koje vam naprosto nije dozvoljeno ronjenje. Sljedeći dio opreme je također obavezan, a osigurava vam ga organizator, to jest ronilački vodiči na brodu, a to je GPS lokator. Dobiti ćete ga na korištenje bez naknade (cijeni aranžmana) uz detaljne upute o korištenju i aktiviranju u slučaju da se dogodi ozbiljan problem i da vas struje odnesu pa se izgubite. Zato treba posebno napomenuti, uvjeti ronjenja na Galapagosu su sve samo ne jednostavni. Kao prvo, nalazite se usred oceana. Drugo, valovi su uvijek, bez izuzetka veliki i gotovo da onemogućavaju bilo kakvo smisleno plivanje, osim pukog održavanja na površini. Nadalje, a to je i najveći problem, podmorske struje su bez iznimke jake pa vas čak i najmanja nepažnja može dovesti u situaciju odvajanja od grupe i nemogućnosti “držanja koraka“, čime ćete vjerojatno biti prisiljeni na prekid ronjenja i odlazak na površinu u nadi da će vas ronilački gumenjaci brzo spaziti i ukrcati vas na brod. Zato, kao nigdje drugdje na svijetu, ovdje treba pozorno pratiti sve ronilačke briefinge i biti svjestan svih mogućih problema.
Ronjenja “u plavo“ su na Galapagosu nemoguća i na svim lokacijama se roni neposredno uz obalu, što je posebno važno na Darwinu i Wolfu. Jedna od zanimljivosti ronjenja je i ta da osim GPS lokatora na korištenje dobivate i najobičnije grube radničke rukavice koje imaju jedinu svrhu čvrstog držanja za stijenje prilikom ronjenja jer ćete veliku većinu ronjenja provoditi upravo tako, pronalaženjem pogodnih mjesta gdje ćete se usprkos strujama moći pridržavati za grubo vulkansko stijenje i promatrati čarobne prizore u plavetnilu ispred vas. Ovo nisu ronjenja na koraljnom grebenu gdje uživate u šarenilu malih ribica u plićaku, ovdje ste došli na teške ronilačke uvjete, ali da vidite nešto jedinstveno.
Galapagos je Sveti gral za ronioce, vjerojatno najbolja ronilačka destinacija na kugli zemaljskoj gdje ćete uživati u prizorima kakvih nema ni na jednoj drugoj točki, ali jake morske struje, pridržavanje za stijenje, konstantna pažnja na grupu i vodiče… Svi ti detalji su apsolutno neželjeni za podvodne fotografe, počev već od toga da, ako želite fotografirati, morate “žrtvovati“ jednu ruku da bi samo pridržavali kameru i pokušavali ispucati kakav željeni snimak… Uglavnom, Galapagos je prava i istinska noćna mora za podvodne fotografe. Ovdje naprosto ne postoji mogućnost da otplivate u željenom smjeru i da se odvojite od grupe za željeni kadar, da se približite jatu čekićara ili “namjestite“ drugog ronioca u željenu kompoziciju fotografije…
Darwin i Wolf
U ovakvom formatu reportaže nema prevelikog smisla razrađivati lokaciju po lokaciju krstarenja jer vas na Galapagosu zanimaju prvenstveno Darwin i Wolf. Ostale ronilačke lokacije koje se nalaze na centralnom otočju nisu nimalo loše, ali u usporedni s ova dva otočića su beznačajne.
Darwin i Wolf se nalaze daleko na sjeveru galapagoškog akvatorija, preko sto kilometara udaljeni od centralnog otočja i u naravi predstavljaju dva izolirana vulkanska izdanka. Darwin je većini vas vjerojatno poznat i s mnogih fotografija sa svojim impozantnim lukom, ali slično kao i s onim malteškim i ovdašnji nije izdržao pod silama prirode i također se stropoštao u more kojih desetak godina ranije.
Većina ronilačkih paketa organizirana je tako da se i na Darwinu i na Wolfu roni između šest i osam ronjenja, a zanimljivo je da se na Darwinu roni na samo jednoj lokaciji gdje su podmorske struje koliko toliko normalne, dok se na Wolfu roni na tri različite točke.
Sva ronjenja su u jakim strujama i sva se uglavnom svode na traženje pozicije među stijenjem i promatranjem živog svijeta u plavetnilu na dubinama između 20 i 30 metara. Ronjenja dublja od trideset metara su zabranjena.
Većina ronilaca želi vidjeti ono po čemu je Galapagos jedinstven, a to su jata morskih pasa čekićara. I zaista ćete ih vidjeti i to u velikom broju i to na gotovo svakom ronjenju. Nisu rijetka ronjenja gdje barem po pola sata promatrate jata čekićara kako prolaze neposredno pored vas, udaljeni samo desetak metara i čini vam se da ste u beskonačnoj petlji, čekićari samo prolaze, prolaze i prolaze, kao da im nema kraja…
Osim njih, vidjet ćete i dosta Galapagos sharkova. Na nekim ronjenjima se može dogoditi da vidite samo po jednog ili dva čekićara koji će vam se možda približiti više nego što to čine jata koja ste gledali na prethodnim ronjenjima. To znači da gledate “izviđača“, čekićara koji je došao provjeriti koji su to nepoznati uljezi u podmorju, što također znači da se u dubinama ispod vas nalaze velika jata čekićara.
Zanimljivo je kako vam se na ovakvim ronjenjima kriteriji “pomaknu“ pa uopće ne obraćamo pažnju na stanovnike podmorja koji bi nam inače bili itekako zanimljivi, poput kornjača koje neprestano obilaze ronioce ili manjih jata barakuda ili jackova. No, povremeno mogu naići i njihova veća jata što je također prizor za pamćenje.
Ono čega ćete se također nagledati su velike oceanske mante kako elegantno kližu plavetnilom, a uz malo sreće bi se morale pojaviti i kakve kitopsine. Tuljani su također zanimljiv dodatak ronjenjima na nekim lokacijama, posebno na Wolfu. Ono što je najljepše je da se ovakvi prizori fascinantnog podmorskog života neprestano izmjenjuju kao na nekoj pokretnoj traci i nikad ne znate što vas sljedeće očekuje, niti kamo trebate pogledati…
Da zaključimo, ronjenje na Galapagosu je idealan scenario da se upotrijebi citat slavne američke književnice Maye Angelou: “Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka od kojih vam zastane dah!“
Opširniju reportažu o Galapagosu i ronjenju u fascinantnom podmorju ovog otočja možete pročitati u pedesetom broju SCUBAlife magazina.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
