Čudna zima je na iza nas i počinje aktivna ronilačka sezona u kojoj se očekuje prilična gužva u hrvatskom podmorju.
Prošle godine je samo u Primorsko-goranskoj županiji prijavljeno tridesetak ronilačkih incidenata s različitim ishodom. I ove godine su se rano pojavile neželjene situacije. Nedavno je u podvodnim radovima na jednom od kvarnerskih otoka nastradalo troje ronilaca. Imali su više sreće nego znanja i nije bilo tragičnog završetka. Podsjetilo me to na slučaj od prije petnaestak godina kada sam na liječenje u barokomori primio petoricu radnika koji su izvodili podvodne radove. Najmlađi među njima nije nastradao; iako bez ikakvih simptoma došao je provjeriti ima li razloga za brigu, obzirom da je bio na granici propuštene dekompresije. Ostala četvorica bili su s jasno razvijenom kliničkom slikom neurološke forme dekompresijske bolesti. Kako je tvrtki za koju su radili bilo u interesu završiti radove na doku što prije, tražili su od njih tri do četiri urona dnevno. Onaj prvi bio je propisno školovani ronilac kojem je najdraža literatura bila knjiga “Ronjenje u sigurnosti” dr. Stracimira Gošovića. Zahvaljujući tome odbio je roniti više od dva puta na dan, pridržavajući se pravila određivanja dekompresijske doze. Predradniku je knjigom i ronilačkim tablicama argumentirao svoje odbijanje i nije trpio nikakve posljedice na poslu. “Trpio” je na plaći, zbog čega su mu se kolege iz ove priče smijali i zadirkivali ga zbog “mudrovanja”. Ti kolege imali su “brzinski završen tečaj ronjenja kod prijatelja” i po vlastitom iskazu nikada nisu pročitali ništa od ronilačke literature, a nekima od njih i inače bi čitanje išlo teško. Ekstra ronjenja solidno su plaćana. Nakon više dana intenzivnih teških podvodnih radova izvođenih tri puta na dan, sva četvorica su osjećala svakodnevni umor, povremene trnce u rukama i nogama, vrtoglavice. Nisu obraćali previše pažnje na to, “liječili” su se pivom i spavanjem. Zadnjeg dana obavili su četiri zarona. I završili u barokomori, četvorica s teškim oblikom dekompresijske bolesti, a onaj peti koji je poštivao pravila išao je na preventivnu rekompresijsku terapiju zbog napora kojem je bio izložen pri pružanju pomoći kolegama. Liječenje je dalo rezultata, ali trajne posljedice su bile neizbježne.
No, puno sam puta imao prilike vidjeti posljedice forsiranog ronjenja, bilo zbog posla i uštede na ljudima, bilo zbog toga da se što bolje iskoristi ronilački vikend ili godišnji odmor.
U vrijeme kada se manje roni trebalo bi povesti računa o psihofizičkoj kondiciji koju treba redovito održavati. Gubitak tjelesne snage i izdržljivosti povećava frekvenciju disanja i potrošnju disajnog medija, srce ubrzava svoj rad, brže se troše tjelesne tekućine znojenjem i mokrenjem. Svaka sezona ronjenja treba započeti pregledom i pripremom kompletne opreme, ali i provjerom vlastitog zdravstvenog stanja. Poželjno je održavati kontinuitet kako se ne bi zaboravile ronilačke procedure te kako se organizam ne bi odvikao od ronilačkog stresa. Nakon višemjesečne pauze poželjno je započeti s ronjenjem oprezno i postupno. Iako ponekada (vrlo rijetko) ne znamo što je uzrok akutne disbarične ronilačke bolesti, uglavnom se radi o propustima ronilaca iz neukosti ili nepažnje, a ponekada i bahatosti.
Kada se pojavi makar i samo sumnja na neku od disbaričnih ronilačkih bolesti, bez odlaganja se treba javiti liječniku i potražiti pomoć u rekompresijskom centru. Prije ljeta ove godine roniocima i ostalim pacijentima kojima je potrebna barokomora vrata će otvoriti i novi Centar za podvodnu i hiperbaričnu medicinu Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Bit će to nadaleko najopremljeniji i najstručniji tim baromedicinara. Već godinu dana, uz svoj redoviti posao, vrijedno se educiraju članovi tog tima, specijalisti i specijalizanti hitne medicine, anestezije i reanimatologije, pulmologije, kirurgije, kao i najbolji medicinski tehničari i sestre jedinice intenzivnog liječenja. Ovakav tim, uz supermodernu barokomoru opremljenu i za pomoć najtežim pacijentima kakva do sada nije postojala u našoj i okolnim zemljama, visoko će podići razinu sigurnosti i kvalitete liječenja nastradalih ronilaca i otvoriti novu stranicu u razvoju baromedicine u Hrvatskoj.
Osnovna pravila za sigurno ronjenje:
- Rone oni koji znaju i mogu jer su dobro educirani
- Rone oni koji se dobro osjećaju
- Roni se zdrav, odmoran, naspavan, dobro hidriran
- Roni se s ispravnom i održavanom opremom
- Roni se maksimalno sigurno, izbjegavajući same granice
- Roni se u skupini ili barem s još jednim roniocem (nikada sam) i svi u skupini trebaju voditi računa o ostalima
- Ne roniti odmah po dolasku na more iz veće daljine, a osobito ne odlaziti na put avionom ili automobilom preko planina nekoliko sati nakon zadnjeg ronjenja
- Svaki zdravstveni problem tijekom i nakon ronjenja je disbarična bolest, dok se drugo ne dokaže
- Provjeriti dostupnost rekompresijskih centara blizu mjesta ronjenja
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
