Svjetski poznata Modra špilja na Biševu do prije nekoliko godina bila je i atraktivna ronilačka destinacija za svakoga tko se nađe na Visu, na žalost, više to nije!
Po osamostaljenju Hrvatske na Visu se moglo roniti bez restrikcija, zato je, nakon toga, krajem devedesetih godina Vis proglašen zaštićenom zonom pa se ronjenje od tada odvija na način kako je to i danas, preko ovlaštenih vodiča koji posjeduju koncesijsko odobrenje za ovu zonu. Ni to nije spriječilo ronjenje u Modroj špilji, godinama se i dalje ronilo u njoj, sve do 2005. godine kada poduzeće “Nautički centar” iz Komiže ishoduje županijsku koncesiju za organizirani transfer turista u špilju radi razgledavanja. Takvim raspletom situacije ronioci su ostali kratkih rukava. Spomenutom koncesijom djelatnost ronjenja u špilji uopće nije predviđena, a “Nautički centar” nije ni zainteresiran za ronioce. Njima je važno naplaćivanje karata za gomile turista koji Modru špilju ne zaobilaze, a ronioci… samo smetaju svojim mjehurićima. U kasnijim godinama dolazilo je do nekoliko pokušaja ishođenja bilo kakvih odobrenja za ronjenje u špilji od strane vlasnika centara u Komiži, ali bezuspješno. No, evidentno je da i u ovom slučaju dolazi do mnogih šumova u komunikaciji između nadležnih institucija, potencijalnih korisnika i privrednih subjekata na Visu (ronilačkih centara) koji ne mogu iznaći način da legaliziraju eventualna ishođenja za dozvolu ronjenja u Modroj špilji. Šuma hrvatskih propisa i preklapanje ingerencija nad sudbinom špilje doveli su do toga da su ronioci uskraćeni za jednu od najatraktivnijih hrvatskih ronilačkih lokacija, a bez nekog smislenoga razloga. Institucije prebacuju odgovornost s jedne na druge i tako u krug. Razlozi zabrane su zaista bizarni. S jedne se strane, navodno, “mjehurići zraka smetaju goste koji ulaze u spilju pasarama”, dok se s druge strane spominje devastacija. Što bi to mogli ronioci devastirati u podmorju? Pomicati podvodne stijene od nekoliko tona? Osim toga, Vis je zaštićena zona te se roniti može samo preko ronilačkih centara, a oni itekako paze da sve ostane netaknuto. Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu prirodne baštine, Splitsko-dalmatinska županija, Nautički centar d.o.o. iz Komiže pa i Javna ustanova za upravljanje zaštićenim vodenim vrijednostima županije nikako ne mogu (možda bi pravilnije bilo reći – ne žele) osmisliti zakonsku osnovu da se ronjenje u Modroj špilji ipak dozvoli.
S ronilačke točke gledišta – neobjašnjivo je da se ronjenje u Modroj špilji priječi samo zato što netko ne želi da “ronioci smetaju turistima u razgledavanju”, što se odvija isključivo u vremenu između 11 i 14 sati. Pa zašto roniocima ne dopustiti ronjenje u 16 i 17 sati kada špilja ionako više nije zanimljiva za razgledanje? Logično rješenje bi bilo da, ako već “Nautički centar” posjeduje koncesiju, zatraži i obavljanje djelatnosti ronjenja pa da lokalnim centrima ustupi pravo vođenja ronilaca. Jasno, uz adekvatnu “papirologiju”, ali takvo nešto zaista ne bi trebao biti problem. Čini nam se da bi takva situacija bila zadovoljavajuća za sve zainteresirane subjekte, a na kraju i za sve ronioce, koji su također turisti.
Naime, ova predivna lokacija ima za ponuditi i puno više od pukog “barkefahrena u zvizdan” i gotovo smiješnog naguravanja ljudi u male barke popraćenoga psovkama barkarijola, ali nažalost i samih turista. Ako ništa drugo, ronioci su barem puno manje nametljivi u svojim (nekadašnjim) obilascima špilje. Svega nekoliko minuta ronjenja unutar nje nikako ne može štetiti turistima ni eko – sustavu, jer prava ljepota podmorja ove lokacije leži i u puno zanimljivijem ambijentu uokolo same špilje. Fascinantna je ljepota cijeloga poteza od same Modre špilje pa do sjevernije hridi Toćac. Nebrojeni procjepi i još nekoliko manjih špiljica i tunela na manjim dubinama, a polja velikih gorgonija na dubinama ispod trideset metara. Već je legendarna i golema žuta gorgonija – gerardija među šumom onih crvenih na 45 metara dubine, kojih stotinjak metara od špilje.
Danas se na zakonski način ronjenje u Modroj špilji može ostvariti samo ishođenjem specijalnih dozvola. Tako je jedan zaljubljenik u podmorje Modre špilje, zagrebačko – komiški Austrijanac Alan Meniga, zatražio dozvolu za speleološku obradu i snimanje Modre špilje. Nakon gotovo dvije godine molbi, zahtjeva, ekspertiza, osobnih podataka, OIB-a, matičnih brojeva i matičnih stanica dobio je tu dozvolu. Iako je molio da mu izdaju dozvolu na mjesec dana, jer je ulazak jako ovisan o vremenskim uvjetima, dok su fotografiranje i filmski zapis nemogući bez sunčevoga svjetla, Ministarstvo kulture mu je izdalo dozvolu na samo dva dana. Koliko su se dubiozno u Ministarstvu bavili tim predmetom dokazuje i podatak da su mu dozvolu izdali za 31. travanj (datum koji ne postoji u kalendaru!) i za 1. svibanj 2015. godine.
Kako je on proveo ta dva dana u Modroj špilji, što kaže o famoznoj zabrani ronjenja u njoj te kako špilja danas izgleda ispod površine možete pročitati u 23. broju SCUBAlife magazina (ožujak 2016.).
