Statistički podaci dobiveni obradom klinički verificiranih poremećaja i anketiranih ronilaca govore nam da je vrtoglavica najčešći simptom koji ronioci ističu.
Jedna trećina svih ronilaca iskusila je barem jednom u životu posebnu vrstu vrtoglavice koju nazivamo alternobaričkim vertigom. Međutim, tek jedna petina ronilaca je uopće čula za njega.
Alternobarički vertigo (AV) je ozbiljna dezorijentirajuća vrtoglavica koja nastaje nejednakim izjednačavanjem tlaka u unutarnjim zvukovodima (Eustahijeve tube) i srednjem uhu tijekom ronjenja ili letenja pa čak i u vožnji po brdima s brzom promjenom nadmorske visine. Tlak u jednom srednjem uhu i pripadajućem zvukovodu je bitno veći od tlaka u drugom, što pravi kratkotrajnu, ali potpunu konfuziju u središnjem živčanom sustavu. Predisponirajući čimbenici za nastanak AV-a su akutne infekcije gornjih dišnih puteva, stanja neposredno iza infekcija kada su sluznice još uvijek otečene, alergijski rinitis, devijacija nosne pregrade, stanja iza operacije bubnjića, anatomske deformacije zvukovoda, “plivačko uho”…
Osobito je rizična učestala praksa brojnih ronilaca da prije ronjenja u nosnice ukapaju dekongestive (kapi za nos) kako bi lakše zaronili. Naime, tijekom ronjenja prestaje djelovanje kapi i sluznica može zadebljati zbog oticanja te zatvoriti kanale kojima se zrak u ušima izjednačava.
AV u ronjenju može nastati pri zaronu (rjeđe) ili tijekom izrona (uglavnom). U zaronu se AV uglavnom izaziva barotraumom uha zbog nasilnog izjednačavanja tlaka, često i kao učinak primjene nazalnih dekongestiva (kapi za nos) prije ronjenja. Kod izrona je uzrok u nejednakom izjednačavanju tlaka u zvukovodima i srednjem uhu, često zbog anatomskih i funkcionalnih razlika među njima (anatomske razlike, otekline različitih uzroka, nadraženost i slično). Obično se javlja u vertikalnoj poziciji ronioca, a moguć je i rjeđi slučaj – u horizontalnoj poziciji. Može nastati i uslijed bitne razlike u temperaturi u ušima, točnije prodorom hladne vode u jedan vanjski zvukovod. Konkretno, može nastati zbog namještanja kapuljače ronilačkog odijela pri čemu je ronilac odmaknuo od glave kapuljaču na jednoj strani pa nagli prodor hladne vode s te strane dovede do potpune konfuzije. Obično je blažeg do srednjeg intenziteta i nestaje dolaskom na površinu.
AV je najčešće kratkotrajan, svega nekoliko sekundi do nekoliko minuta, ali u ekstremnim slučajevima može biti uvod u oštećenje srednjeg uha zbog blokade mehanizma izjednačavanja tlaka kada se ne može zaustaviti promjena dubine (visine). Pored jake vrtoglavice i opće konfuzije, AV mogu pratiti i bol u pogođenom uhu ili osjećaj zujanja, punoće i začepljenosti u njemu, poremećaj vida iskrivljenjem i vrtnjom slike, mučnina, povraćanje i slično.
Sam po sebi AV nije opasan. Iako se u ekstremnim slučajevima pojavi oštećenje bubnjića i sluha, tome nije uzrok AV, već nemogućnost izjednačavanja tlaka uz nastavak djelovanja sile zbog kontinuirane promjene dubine ili visine, a što je u početku izazvalo i sam AV. Međutim, s obzirom na uvjete u kojima se pojavljuje, kod ronilaca AV može izazvati po život opasne posljedice.
Najveći problem može se očekivati kod pojave mučnine (oko 30% pogođenih alternobaričkim vertigom), osobito ako se pojavi i povraćanje. Ono je pod vodom iznimno opasno zbog velikog rizika od utapanja. Gubitak orijentacije je također vrlo rizičan, osobito kod ronjenja u špiljama, kavernama, uskim prolazima ili zatvorenim potopljenim objektima (brodovima, zrakoplovima) gdje se mogu učiniti kritične greške u kretanju jer se u potpunosti gubi osjećaj pravca kretanja. Panika je jedna od prvih reakcija, pogotovo kod neiskusnih ronilaca. U panici se mogu učiniti ključne pogreške poput izranjanja bez dekompresijskih zastanaka (opasnost od dekompresijske bolesti) ili naglog izranjanja napuhivanjem kompenzatora plovnosti (uz dekompresijsku bolest veliki je i rizik od barotraume pluća s ili bez plinske embolije). Forsirano ronjenje kod pojave AV-a zbog otežanog izjednačavanja tlaka može dovesti do barotraume uha i rupture bubnjića s naglim prodorom vode u unutarnje strukture uha, što izaziva još težu vrtoglavicu pa i nesvjesticu uz sve moguće posljedice toga (u slučaju uspješnog spašavanja trajne posljedice po sluh su neizbježne).
Što učiniti u slučaju pojave alternobaričkog vertiga?
Prije svega, treba ga prepoznati i izbjeći paniku. Najbolje je vratiti se odmah metar-dva u smjeru iz kojeg se došlo. Dakle, u slučaju pojave kod izrona vratiti se malo dublje (do nestanka simptoma) i suprotno – kod pojave u zaronu smanjiti dubinu također do nestanka simptoma. Pogrešno je forsiranjem Valsalva manevra ili Frenzelovog manevra pokušati svladati vrtoglavicu. Ona je nastala prepunjenošću jednog srednjeg uha zrakom. Forsiranjem će se dobiti još veći tlak u tom uhu i simptomi će se bitno pogoršati. Najjednostavnije je regulirati dubinu i sačekati da nelagoda nestane sama od sebe, što u prosjeku traje oko 30-ak sekundi, ali može biti i nekoliko minuta.
Alternobarički vertigo se ne liječi jer za to nema potrebe. Prođe sam. Istraživanja nisu dala odgovor na to koji su ronioci kandidati za AV. To mogu biti svi, neovisno o konfiguraciji ušnih struktura. Ne postoje za sada testovi koji bi nam ukazali na povećani rizik. Stoga nam ostaje preventiva, osobito kod početnika da ih ne bi zahvatila panika u slučaju pojave vrtoglavice.
Kako bi se umanjili rizici od nastanka alternobaričkog vertiga i sve neugode koje on sa sobom nosi, treba se pridržavati nekih pravila. Prije svega, prehlađeni ne rone! Osobito ne uz upotrebu kapi za nos. Jednako je i s upalom srednjeg uha. Također i neposredno nakon preboljenja prehlade, rinitisa ili sinusitisa kada na površini i nemamo nikakvih simptoma treba roniti oprezno i očekivati da je moguća pojava AV-a. U vrijeme pojačanih simptoma alergijskog rinitisa treba svakako izbjegavati ronjenje. Uron treba biti odmjerene brzine s učestalim i ne presnažnim izjednačavanjem tlaka kako se ne bi “prepunilo” jedno uho. Izron također treba biti odmjeren. Ako su problemi s prohodnošću gornjih dišnih putova i ušima učestali, svakako treba učiniti pregled kod specijalista za uho, grlo i nos te se potom posavjetovati sa svojim ronilačkim liječnikom.
Više o ovoj temi i ostalim medicinskim temama vezanim za ronjenje potražite u knjizi Medicinski priručnik za ronioce.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
