Cetina se diči nekim izvorima koji su odlični za speleoronjenje pa pored svoje vanjske ljepote impresionira i onom podvodnom u kojoj ronioci uživaju u carstvu mira i tišine.
Rijeka, koja je široj javnosti poznata kao vrlo popularno odredište za rafting, izvire na nadmorskoj visini od 385 metara na sjeverozapadnom dijelu Dinare.
U krškim područjima špilje, jame i izvori su zapravo “prozori” u podzemlje i omogućuju nam da uđemo, zaronimo i potražimo odgovore na brojna pitanja, a rijeka Cetina izvire na dvadesetak povremenih i stalnih krških izvora na sjevernom obodu Cetinskog polja koje se nalazi između Svilajskog Kozjaka na zapadu i Dinare na istoku. Rijeka uskoro nakon svoga izvora postaje brza i hirovita. Nakon nekog vremena utječe u 15 kilometara dugo Peručko jezero, a odatle teče 80 kilometara prema Jadranskom moru i u njega se ulijeva u Omišu. Sveukupno je tok rijeke Cetine od izvora do ušća dugačak 105 kilometara.
Glavaš (Milaševo vrelo)
Glavaš ili Milaševo vrelo mnogi smatraju glavnim vrelom Cetine. Možda radi svog prirodno šarmantnog i monumentalnog izgleda. Izvorsko jezero promjera oko 30 metara usječeno je pored prostrane suhe doline u koju se izlijeva izvorska voda. Kroz kristalno čistu vodu dobro se nazire jama iz koje voda izvire, kao i glavne pukotine duž kojih je formirano vrelo.
Put do izvorskog jezera Glavaš vodi kroz ratom opustošeno područje i oštećene seoske ceste do crkve koja se nalazi točno iznad izvora. Crkva svetog Spasa posebna je zanimljivost toga kraja, potječe još iz devetog stoljeća, a prvi pisani spomen te crkve datira iz 12. stoljeća kada se spominje u zaključcima Splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine. Svojim načinom gradnje gotovo je jednaka starohrvatskim crkvama iz biskupije kod Knina te je tijekom iskapanja pronađeno nekoliko arhitektonskih fragmenata i dijelova kamenog namještaja ukrašenih hrvatskim pleterom.
Oko crkve je pronađeno više od 1000 starohrvatskih grobova, nekoliko ih je pronađeno i u samoj crkvi od kojih je većina izvorno imala nadgrobnu stelu. Turci su crkvu spalili 1492. godine, a u tom razdoblju na mjesto izbjeglih stanovnika rimokatoličke vjeroispovijesti dolazi stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti pa crkva postaje pravoslavno svetište. Do dolaska Turaka crkva svetog Spasa bila je u posjedu visovačkih franjevaca. No, kako god bilo, zanimljiva je činjenica da ronite na svega par minuta hoda od jednog od najstarijih sakralnih objekata u Hrvatskoj. Od crkve na uzvisini pogled se spušta na izvor koji oduzima dah, izgleda kao veliko zelenomodro oko usađeno u površinu zemlje.
Glavaš je idealan za ronjenje, prilaz je više nego dobar, savršena pozicija za “easy cave diving” jer možete parkirati automobil dva metra od izvora. Nema potrebe za velikim timom, dugim nošenjem opreme po kamenju ili po uskim kanalima, već jednostavno izvadite opremu iz auta, obučete je i skočite u vodu.
Uron na početku obilježava nešto slabija vidljivost jer se ulaskom u vodu često nekoliko kamenčića odroni u sifon. No lagano spuštanje do 20 metara dubine otvara pogled na golemi okomiti kanal ispod vas, a vidljivost seže koliko i svjetlost ronilačke lampe, čovjek začas “izgubi tlo pod nogama”.
Tonući među čistim bijelim stijenama imat ćete dojam da sifon usisava svjetlost ronilačkih lampi pa se instinktivno poželite primiti za stijene da ne propadnete (osjećaj je kao da zakoračite s litice u slobodan pad). Mrak i tišina začas vas prebace u drugu dimenziju i brzo shvatite da je ovo zasigurno jedan od najljepših izvora u Hrvatskoj.
Kako lagano tonete u mrak sifon se na trenutak sužava da bi se potom opet otvorio u svojoj punoj veličini. Na nekih 70-ak metara dubine šokira hrpetina automobilskih guma koje leže razbacane po dnu. Uvijek za neko zlo krivimo strance, ali nekako se čini da su ovo napravili ljudi koji cijelog svog života piju vodu iz Cetine i baš zato je to nemoguće shvatiti.
Na dubini od 100 metara čeka vas prvo suženje, no dovoljno veliko da se provučete nakon čega se kanal dosta sužava, a spuštanjem na 109 metara nailazite na kamenje pa je jedini način za daljnju penetraciju da pomaknete kamenje…
Možda ćemo u budućnosti imati priliku izvaditi ovo smeće pa će ronioci moći u potpunosti uživati u ovom hrvatskom biseru.
Vukovića vrelo
Vukovića vrelo ili vrilo, kako ga nazivaju mještani, nalazi se u mjestašcu Civljane u blizini Knina. Mala je to općina s tek 500-tinjak stanovnika koji su uglavnom orijentirani na Knin. Ono što je u Civljanima impresivno pripada prošlosti – pretpovijesne, antičke i srednjovjekovne nekropole, ostatci sakralnih građevina stećaka i samostana svete Kate i stari mlinovi, takozvane mlinice još iz doba kada je ovaj kraj bio puno gušće naseljen i kada se dolazilo u mlinicu po brašno. Navodno je baš mlinica na Vukovića vrilu nadahnula Jakova Gotovca da sklada operu “Ero s onoga svijeta”.
Radi svojih prostranih kanala Vukovića vrelo jedno je od mnogih izvora u porječju Cetine koje je moguće istraživati in situ, to jest na licu mjesta i čiji kanali također nude brojne odgovore. Prilaz vrelu je jednostavan kao i kod izvora Glavaša, automobili se mogu parkirati 20-ak metara od vrela. Ispred starog mlina mogu se postaviti šatori za ronilačku bazu, a u njima se može i spavati.
Izvorišno jezero promjera 20 metara nalazi se tik uz cestu koja vodi prema znamenitoj crkvi svetog Spasa. Vukovića vrelo gotovo iste je izdašnosti kao i Glavaš. U rasponu je od stotinjak litara za ljetnih mjeseci pa do 10.000 litara u sekundi za vlažnog vremena, ali i tih “stotinjak” litara ljeti nekad zna stvoriti probleme prilikom ulaska u kanal vrela.
Idealno je to što je na vrelu moguće roniti više puta na dan jer protok vode očisti u 10 minuta sve što je prethodna grupa uspjela zamutiti. Voda se lagano prelijeva preko zida, a vrelo izgleda kao veliko ogledalo. Za razliku od Glavaša gdje morate paziti da uđete u jezero iz potoka plivajući da ne zamutite, ovdje vam jedan mali plato olakšava ulazak u vrelo.
Voda je toliko bistra da se najčešće odmah može vidjeti dno i ulaz u kanal. Naravno, izvorska voda je hladna kao led! Na otprilike petnaestak metara nalazi se suženje na kojem se osjeća jak protok pa je prilično teško ući u kanal.
Nakon suženja kanal se širi i pada na 35 metara dubine. Na putu prema dolje vidjet ćete da vas okružuju bijele stijene, čiste, bez sedimenta, u kristalno čistoj vodi. Bez problema se vidi do 20 metara u daljinu – fantastičan prizor.
Kanali su golemi, na nekim mjestima su od četiri do osam metara visine i širine i cijelo vrijeme vas vode u neki drugi pravac. Ponekad imate osjećaj da kanal svaki put nakon manjih i većih suženja pod 90 stupnjeva nastavlja u drugom pravcu, a završava na 35 metara dubine.
Voda je najčešće cijelo vrijeme kristalno čista, a na povratku vas još i nosi lagana struja koju uopće ne osjetite dok ronite u špilju. Rijetko koja špilja je ovako zabavna i lijepa za ronjenje.
Zapravo, nakon izvora Glavaš pravo je zadovoljstvo zaroniti i u Vukovića vrelo koje je za sada djevičanski netaknuto.
Više o speleoronjenju u Glavašu i Vukovića vrelu čitajte u prvom broju i petom broju SCUBAlife magazina.
Dražen Gorički je jedan od pionira ronjenja s rebreatherom u Hrvatskoj, a danas i certificirani instruktor ronjenja sa zatvorenim krugom disanja. Zaljubljenik je u tehničko ronjenje, cave diving, olupine (s naglaskom na one duboke)..., a sudjelovao je u otkriću nekih olupina u Jadranu. Uvijek roni u suhom odijelu s rebreatherom, a kod dubokih ronjenja kameru stavlja na podvodni skuter.
