Cipar

Cipar je s površinom od 9251 kilometar kvadratni treći po veličini otok na Sredozemlju (nakon Sicilije i Sardinije) i 81 otok na svijetu.

Kada je 1989. srušen Berlinski zid, cijela Njemačka, Europa i civilizirani svijet slavili su simboličko uklanjanje svih zidova koji dijele ljude po političkom, vjerskom, nacionalnom, ekonomskom ili bilo kojem drugom kriteriju. Konačno rastakanje “željezne zavjese” i njenih umjetnih državnih tvorevina 1990. bilo je završni udar glogovog kolca podijeljenoj Europi.

Međutim, gotovo je nezapaženo prošla činjenica da tim činom ipak nisu otvorene sve granice i srušeni svi zidovi unutar Europe. Cipar, koji je od turske invazije 1975. podijeljen na Republiku Cipar koja zauzima otprilike dvije trećine površine otoka i, osim od Turske potpuno nepriznatu, Tursku Republiku Sjeverni Cipar, podijeljen je granicom čiji prijelaz i danas uz pregled putovnica, bodljikavu žicu, naoružanu vojsku, ničiju zemlju, kružne tokove i ležeće policajce izaziva mučninu i podjelu između dva svijeta koja je svakim danom sve dublja i dublja. I jedna i druga strana kao da ignoriraju činjenicu da na otoku postoji nekakva granica i “oni drugi” pa je nemoguće naći putokaze koji upućuju na granične prijelaze. Do granice se uglavnom dolazi po osjećaju gledajući na kartu i stajući svako malo tražeći po automehaničarskim radionicama, benzinskim pumpama ili restoranima savjete kako doći do granice. Ako želite autom prijeći na drugu stranu, morate kupiti dodatno auto osiguranje jer europsko osiguranje ne vrijedi s druge strane bodljikave žice, i obrnuto.

Zanimljivo je da se na otoku nalaze čak četiri različite vojske. Uz vojske Republike Cipar i Turske Republike Sjeverni Cipar, svoje postrojbe imaju i vojske UN-a i Britanije. Posljednja se nalazi na svojim suverenim područjima kao dio dogovora pri prelasku vlasti s kolonijalne britanske krune na nezavisnu Republiku Cipar.

Cipar je smješten na krajnjem sjeveroistoku Sredozemnog mora. Najbliže kopno nalazi se u Turskoj s njegove sjeverne strane, istočno se redom nalaze Sirija, Libanon i Izrael, južno Egipat, a u smjeru zapada najbliži komadić kopna je udaljeni grčki otok Kastellorizo.

Kako se Cipar oduvijek nalazio na raskrižju važnih trgovačkih putova, tijekom povijesti je pružao sigurno odmorište i vez za brodove svih pomorskih i trgovačkih sila. Zato su na njegovim obalama i podmorju brojni narodi ostavili razna svjedočanstva u obliku ostataka građevina i raznih artefakata. Od ostataka kamenih kuća iz doba 6000 godina prije Krista na Choirokoitiji, preko doseljenika s Levanta, Egejskog mora, Minojske kulture, starih Grka, Perzijanaca, Aleksandra Velikog, Ptolomejevića, starog Rima, do dolaska kršćanstva, Bizantskog carstva, arapskih osvajača, Richarda Lavljeg srca, vitezova Templara, Venecije, Otomanskog carstva, britanskih kolonizatora, kratke nezavisnosti i današnje podijeljene države.

Uz bezbrojne ruševine razasute otokom svi ti narodi također su ostavili cijeli drugi niz civilizacijskih utjecaja. Jedan od tih utjecaja je i proizvodnja vina koja datira iz doba najmanje 2300. godina prije Krista s mnoštvom autohtonih sorti kao što je bijela xynisteri, crvena mavro ili nevjerojatno desertno vino commandaria. Što se tiče raznolikosti hrane različitoga podrijetla, uz plodove mora najviše zazubica izazivaju fantastične meze, kebabi, musake i ofto kleftiko (janjetina s travama koja se dugo peče na laganoj vatri u pećnici). Meze stižu na stol u valovima malih slasnih zalogaja od beskvasnog kruha, maslina, hummusa, sira halloumi koji se peče na roštilju, začinjenih kobasica pastourma, koupepia (male začinjene sarmice umotane u listove vinove loze), krumpir pirea s češnjakom, karaoli yahni (mekanih puževa u umaku od rajčice), tahinija sa sjemenkama sezama, afelia (komadića svinjetine kuhane u crnom vinu s puno korijandera), salate horiatiki (grčka salata s fetom), tirokafterija (ljutog namaza od sira), tzatzikija s jogurtom i krastavcima, keftedesa (slasnih svinjskih okruglica)…

Obalu karakteriziraju kamene stijene i pješčane plaže. Stijene se mjestimice pod udarom vjetrova i valova pretvaraju u romantične pećine, mostove i stupove. Duge pješčane plaže obožavaju brojni turisti, stoga je svaki njihov kvadratni centimetar prekriven ležaljkama i suncobranima. Pozadine plaža ispunjene su restoranima i hotelima potpuno podređenim potrebama masovnoga turizma.

Srećom, najljepša mjesta odavno su rezervirali drevni narodi, zato se unutar ostataka njihovih velebnih građevina može više – manje uživati u potpunom miru. Jedna od najpoznatijih plaža na otoku je Petra tou Romiou ili Afroditina plaža. Prema legendi, upravo ovdje se iz morske pjene rodila Afrodita, grčka božica ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Uz nju vrijedi posjetiti Lara Beach na krajnjem zapadu otoka, kao i brojne pješčane plaže u blizini turističkoga mjesta Ayia Napa koje su za one koji vole gužvu i nemir. Među njima je najpopularnija Nissi Beach.

Za upoznavanje otoka najbolje je iznajmiti rent-a-car jer tako sami možete odabrati što i kada želite vidjeti, a dimenzije otoka (najveća udaljenost istok – zapad iznosi 227 kilometara, a sjever – jug 97 kilometara) i cestovna infrastruktura to odlično omogućuju. Naravno, ne treba zaboraviti da se na Cipru, kao bivšoj britanskoj koloniji, vozi po lijevoj strani ceste, što je posebno zanimljivo kad se ulazi u kružni tok ili nalazi na velikom raskrižju.

U grčkom dijelu Cipra imena gradova napisana su na latinici i ćirilici, a buni to što se na istim cestama nelogično izmjenjuju grčki i engleski nazivi istih mjesta pa ćete tako na putu prema Lemesosu nekad čitati Lemesos (grčki), a nekad Limassol (engleski). Da stvar bude gora, ako kupite mapu u grčkom dijelu Cipra i poželite posjetiti turski dio, teško da će vam biti od pomoći jer su nazivi mjesta navedeni na grčkom, dok se u turskom dijelu Cipra koriste turski nazivi za mjesta. Zato se glavni grad na grčkom kaže Lefkozija, a na turskom Nikozija, Kyrenija je na turskom Girne i tako dalje.

Najviša točka Cipra se nalazi na planini Troodos s najvišim vrhom Mt Olympus visine 1952 metra. Tamo postoje brojne prekrasne planinarske ture, no sam je vrh djelomično dostupan jer na njemu britanska vojska ima svoje radare. Ispod bodljikave žice i radarskih postrojenja nalazi se i jedini ciparski skijaški centar.

Sjeverna strana ovog planinskoga lanca pruža prave male bisere. Izvana gotovo neugledne, ali iznutra očaravajuće. To su male stare pravoslavne crkvice s fascinantnim freskama od kojih se veliki broj nalazi na listi svjetske baštine UNESCO-a.

Na Cipru se, koristeći rent-a-car, pruža mogućnost razgledavanja mnoštva zanimljivih i potpuno različitih mjesta. Svakako vrijedi vidjeti Nikoziju (Lefkoziju), glavni grad Cipra koji je unutar svojih fascinantnih venecijanskih zidina podijeljen (kao nekada Berlin) na dva grada, sjeverni turski i južni ciparski. Sjeverna Nikozija i Famagusta, uz šarm i miris dalekoga istoka, pružaju nesvakidašnju sliku gotičkih katedrala koje su pretvorene u džamije ili devastirane. Taj nevjerojatni spoj nespojivoga nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Ljubitelji antike doći će na svoje razgledavajući i hodajući ogromnim površinama drevnih gradova kao što su Salamis, Kourion i Pafos. Šetnja uz brojne mozaike, ostaci hramova, stupovi koji više ne pridržavaju ništa, dobro očuvana kazališta, agore, ostaci ranokršćanskih bazilika, katakombe, terme, kraljevske grobnice, skulpture i ostali ostaci nekih vremena kad su se cijenile ljepota, sklad i red s kojim se oni, koji su dolazili poslije, nisu mogli i znali nositi.

Nakon obilaska cijeloga otoka nije teško izvesti zaključak da je grčki dio Cipra znatno uređeniji i organiziraniji. Pomalo je bezličan pa da neki natpisi nisu na ćirilici, teško da bi po bilo čemu mogli pogoditi da se nalazite na Cipru. Nizovi ogromnih bezličnih hotela, bezbrojni restorani i barovi sa svim mogućim vrstama kuhinja i uređenja nude sliku bilo kojeg turističkoga mjesta bilo koje države na svijetu. S druge je strane turski dio znatno opušteniji i šarmantniji, ali i zapušteniji i prljaviji. Sve je prepušteno slučaju, bez ikakvog plana i reda te inicijativi vlasnika.

Ronjenje na Cipru

Najpoznatije ronilačke lokacije na Cipru nalaze se na njegovom jugoistočnom kraju oko Nacionalnoga parka Capo Greco, olupina Zenobia ispred luke u Larnaki i Paphos na jugozapadu otoka.

Ayia Napa je turističko mjesto koje u neposrednoj blizini Capo Greca i relativno blizu Larnaci i Zenobiji. Ovdje je ronjenje vrlo popularno te se u Ayia Napi i Protarasu nalazi cijeli niz ronilačkih centara. U svima je moguće iznajmiti opremu za ronjenje, a u mnogima i kupiti. Centri obično kamionetom razvoze ronioce i opremu do ronilačkih lokacija. Za ronjenje se koriste aluminijske boce od 12 i 15 litara te je potrebno uzeti nešto više olova nego kad se roni u Hrvatskoj s udomaćenim čeličnim bocama.

Cipar nudi ugodne temperature za ronjenje tijekom gotovo cijele godine, a važna je činjenica da tamo praktički ne postoji termoklina. Od siječnja do travnja temperature su od 17 do 18 stupnjeva Celzija, u svibnju 21, a od lipnja do listopada između 25 i 28, dok u studenom padaju na 22 i u prosincu na 20. Shodno tome glavna ronilačka sezona traje od travnja do studenoga, ali mnogi centri rade tijekom cijele godine. Vidljivost je uglavnom dobra, ovisno o vjetru i strujama, osim na Zenobiji oko koje, što zbog brojnih ronilaca, što zbog blizine luke, pluta mnoštvo sedimenta. Struje postoje, no nikada nisu pretjerano snažne da bi ometale ronjenje.

Najveći nedostatak ronjenja na Cipru je pretjerani izlov ribe koji je poprimio takve razmjere da i ronjenje na našem djelu Jadrana, u usporedbi s Ciprom, često djeluje kao ronjenje u akvariju.

Na Capo Greco se roni s obale. Ovisno o vjetru, roni se s jugozapadne obale ovoga poluotoka gdje se nalazi Ayia Napa, ili s istočne obale gdje se nalazi Protaras. Do svake ronilačke lokacije je probijen bolji ili lošiji makadamski put tako da ovdje ronilački centri nemaju čamce, glisere ili brodove, već kamionete. Za ronjenje na brodskim olupinama ronilački centri zakupljuju slobodna mjesta na brodovima koji voze ronioce svih ronilačkih centara. To je vrlo praktično i nepretenciozno, smanjuje investiciju pri pokretanju ronilačkih centara, ali je za naše prilike teško zamislivo i ostvarivo. Osim na olupinama, ni na jednoj lokaciji na Cape Greco se ne roni dublje od 20 metara, tek Konnos point nudi mogućnost ronjenja do 40 metara dubine.

Konnos Point

Konnos Point se nalazi s istočne strane rta Capo Greco, praktički unutar granica turističkoga naselja Protaras. Međutim, negostoljubiv prilaz i strma kamena obala dovoljan su razlog da se tom mjestu turisti približavaju tek ako žele posjetiti Kiklopovu pećinu koja se nalazi na prvoj terasi kad se krene prema moru.

Kiklopova pećina je lijepa pećina s dva ulaza koja Kiklop s jednim okom sasvim sigurno nije mogao istovremeno kontrolirati. Osim toga, nije ni velika, ni dovoljno visoka da se u njoj može uspravno stajati pa je teško vjerovati da je nekad služila kao Kiklopovo sklonište. Od parkirališta se do mjesta zarona treba spustiti strmo 50-ak metara po utabanom putu. Provjera opreme i oblačenje peraja se odvija na kamenoj platformi gdje se ulazi u more. Cijelim se zaronom vrluda između ogromnih gromada stijena koje izviru iz pijeska ili polja posidonija.

Ovdje je podmorje stvarno lijepo i zanimljivo, no što dulje traje zaron, postaje jasno da nešto nedostaje. Kao da ronite unutar filmskoga studija sa sjajnim kulisama, no glumci i statisti su davno napustili studio. Naravno da ćete ipak uspjeti vidjeti nešto životinjskoga svijeta, ali to je stvarno vrlo skromno, čak i za hrvatske prilike. Pa čak i za crnogorske! Jasno je da je izlov stvarno prekomjeran pa se pokušavaju stvoriti neke zaštićene zone na kojima bi se zabranio ribolov, no vlasti za to još uvijek nemaju sluha.

U plićaku je moguće vidjeti sredozemne papigače (Sparisoma cretense), a unatoč zavirivanju u svaku rupu, vidjet ćete tek koju kirnju (Epinephelus marginatus). Plavotočkasta trumpetača (Fistularia comersonii) se može vidjeti kako krstari na čistinama između kamenih blokova. To je invazivna vrsta koja se hrani sitnom ribom i koja je u Sredozemlju prvi puta zabilježena 2000. godine. Pojedini primjerci su čak zabilježeni i u Jadranskome moru.

Kako “domaćih” riba ovdje nema, očito postoji dovoljno staništa za neautohtone vrste, stoga se ispod prevjesnih kamenja i u procjepima skrivaju ribe vjeverice (Sargocentron rubrum) prepoznatljive po paralelnim vodoravnim bijelim prugama na crvenome tijelu. Ova invazivna vrsta puno je aktivnija noću kad izlazi iz svojih skloništa u lov na kozice, račiće i sitne ribice. Daljnjim ronjenjima ćete potvrditi da ove “gradove duhova” u nedostatku domaćih “glumaca” napučuju strani, do sada nikad viđeni “glumci”. No, sve je to vrlo skromno. U ciparskim vodama jednostavno nedostaje života.

Caves

Caves se nalazi unutar malog zaljeva zapadno od krajnje točke poluotoka. Ovdje je more stvarno atraktivno i predivne tirkizne boje što potvrđuje i velik broj turističkih brodova koji se ovdje usidruju kako bi gosti uživali u kupanju i ručku.

Ova lokacija nudi ronjenje u kojem se prolazi kroz brojne tunele i pećine od kojih se prva nalazi u samome pijesku i izgleda kao potonuli leteći tanjur kojem je more tijekom godina nagrizlo bočne stranice.

Druga pećina je prolazni tunel duljine 30-ak metara koji na svojoj sredini ima dimnjak kroz koji dopire danje svjetlo tako da ovdje ima dovoljno svjetla da i početnici mogu bez straha i nelagode proroniti kroz njega.

Zatim se roni kroz pećinu koja ponovno ima dva otvora, ali ovaj put je njen izgled u obliku potkove. U ovoj i drugim pećinama teško je izbjeći manja jata zelenoleđnoga bivoljeg oka (Pempheris vanicolensis), također invazivne riblje vrste. Ova vrsta je prvi puta zabilježena na Sredozemlju 2011. u Grčkoj. Zelenoleđno bivolje oko se danju skriva u kavernama i pećinama, a noću izlazi u lov gdje se hrani većim primjercima zooplanktona. Lako ga je prepoznati po specifičnom obliku tijela koje se od trbuha naglo sužava prema repu i predimenzioniranom oku.

Čast domaće populacije brani pokoja kirnja i jata gavuna. Kroz cijelo ronjenje se ne prelazi dubinu od 12 metara. Izron je posebno zanimljiv i u duhu cijeloga zarona i naziva lokacije. Izranja se kroz polupećinu koja na vrhu ima dva otvora od kojih se kroz veći može izroniti na površinu na platformu s koje i počinje zaron, stoga se sigurnosni zastanak radi u plićini ispred nje. Slijedi strmi uspon do kamioneta i pažljivo skidanje opreme kako bi se čim manje zaprljala od crvene zemlje.

Zenobia

MS Zenobia bio je švedski trajekt klase Challenger izgrađen 1979. godine u brodogradilištu Kockums Varv AB za brodarsku kuću Rederi AB Nordo. Na svoje prvo i jedino putovanje Zenobia je krenula iz Malmöa 4. svibnja 1980., a cilj je bio luka Tartous u Siriji. Brod je, uz ostali teret, prevozio 104 teretna vozila. Zenobia je kroz Gibraltar prošla 22. svibnja 1980., a nakon toga je pristala u Heraklionu na Kreti i u Pireju, prigradskoj atenskoj luci. Na putu prema Pireju kapetan je uočio određene probleme u upravljanju brodom. Zaključeno je da do tih problema dolazi zbog prekomjerne količine vode koja se upumpava u balastne rezervoare. Višak vode je izbačen te je brod krenuo prema Larnaci nakon koje je trebao pristati i istovariti teret u Tartousu. Zenobia je pristala u Larnacu 2. lipnja 1980. Otkriveno je da do prekomjernog upumpavanja vode u balastne rezervoare dolazi zbog programske pogreške, zato se problem progresivno pogoršava. Dva dana kasnije brod je otegljen i usidren oko milju i pol ispred luke u Larnaci kako u slučaju najgorega brod ne bi potonuo u samoj luci i potpuno je blokirao. Dana 5. lipnja 1980. brod se nagnuo pod kutem od 45 stupnjeva na lijevi bok, ali su zahtjevi kapetana da se brod vrati u luku odbijeni. U noći 7. lipnja u 2:30 Zenobia je potonula zajedno s teretom koji je bio procijenjen na 200 milijuna funti.

Larnaca je od Ayia Nape udaljena nešto manje od sat vremena vožnje po dobroj autocesti. Luka u Larnaci ničim ne odaje da se par minuta vožnje brodom u dubini njezinih voda krije pravo blago – Zenobia. Kako je ovo popularna ronilačka lokacija prema dvjema plutačama koje se nalaze na pramcu i krmi Zenobije plovi cijeli niz brodova i čamaca. Ronilačka okupacija ovog podvodnoga bisera se ponavlja iz dana u dan.

Većina ronilaca i dolazi na Cipar upravo zbog Zenobije. Prvi se uron obično radi na krmi, a drugi na 178 metara udaljenom pramcu. Kad vidite koliki broj ronilaca skače u more i zaranja, malo ćete se uplašiti gužve, no velike proporcije ovoga broda brzo “pojedu” i veći broj ronilaca.

Na Zenobiji u određenoj zoni mogu roniti čak i početnici jer se desni krmeni dio boka nalazi na dubini od 16 metara, dok je najveća dubina na kojoj leži brod 42 metra.

Ronjenje na krmi započinje spuštanjem po užetu do desnoga četverokrakog propelera gdje je svaki krak gotovo veličine čovjeka i koji se nalazi na dubini od 32 metra. Nakon toga se kroz prolaz na ukrcajnoj rampi ulazi u prostor za smještaj tereta. Tamo su vidljiva vitla i mostovi. Ondje se nalazi cijeli niz kamiona koji su se survali prema dnu ili vise na čeličnim užetima. Razbijeni, zgužvani, pobacani, u dijelovima ili cijeli, s kabinama ili bez, stoje uspravno ili su okrenuti naopačke. To je svakako jedno od najatraktivnijih mjesta ovoga broda.

Vidljivost nije baš dobra jer vjetrovi i promjene struja, ali i brojni ronioci, uzburkaju sediment. Iz utrobe broda često izranjaju velike kirnje mirno i bez straha, očito navikle na ronioce. Na Zenobiji možete ući u prostor za smještaj posade. Nakon izlaska roni se uz potrgane ograde te se pored brojnih otvora u brodu polako diže prema desnom boku broda. Ogromna bočna površina broda obrasla algama služi kao mjesto za ispašu brojnim fratrima.

Drugi zaron počinje na pramcu gdje se ulazi kroz razbijeni prozor u restoran. Na Zenobiji ćete naići i na još jednu invazivnu vrstu, najatraktivniju, ali i najopasniju. Radi se o otrovnoj ribi lavu (Pterois volitans) čiji su ubodi bolni, a otrov može izazvati povraćanje i probleme u disanju. Njezina su izvorna postojbina Pacifik i Indijski ocean, a u Sredozemlju nema niti jednog prirodnog neprijatelja.

Nakon toga ulazi se u područje kapetanskoga mosta s nizom prozora kroz koje i danas ulazi svjetlost. Tu ćete često vidjeti bezbrižne kirnje. Nakon izlaska ronioci se vrzmaju oko čamca za spašavanje, a zatim se roni do samoga pramca, spušta se do sidra koje i dalje stoji u svojem ležištu te se polako vraća na površinu.

Nakon svega, ostaje jasno da ste vidjeli tek mali dio ove čelične grdosije i tajni koje skriva. Na Zenobiji se može roniti danima bez ponavljanja i uvijek doživjeti nešto novo. Nakon povratka na površinu postaje potpuno jasno zašto ovaj brod po mnogim listama spada u “top 10” najboljih svjetskih brodskih olupina i “top 10” najboljih europskih ronjenja.

Liberty i Nemesis III

Na ronjenje na ove olupine kreće se iz Golden Coast lučice u Perneri. Kao siguran pokazatelj da ste na pravome mjestu je mala bijela crkvica s plavim kupolastim krovom i vratima koja se nalazi uz obalu u samoj luci. Kao i za Zenobiju i ovdje se prvo vozite kamionetom pa nakon toga na zakupljenom brodu koji, u nedostatku ronilaca, prevozi i turiste na razgledavanje obale. Liberty i Nemesis su dva potopljena broda u ronilačke svrhe koji su međusobno udaljeni 100-tinjak metara jedan od drugoga, a do njih se iz lučice stiže za par minuta lagane vožnje. Maksimalna dubina zarona na Libertyju je 28, a na Nemesisu 24 metra. Bove za sidrenje nisu vezane za brodove, već za velike kamene blokove kako se pri sidrenju ne bi oštetile olupine.

Zajedničko ovim olupinama je da u njima žive “opet” kirnje i ribe lavovi, ali i još jedna invazivna vrsta. Ovaj puta se radi o vrsti morskoga krastavca (Synaptula reciprocans) crne boje koji je dug i tanak, građen od kolutića i na “glavi” ima više izdanaka u obliku lelujave krune. Njegovo izvorno stanište je Indijski ocean, Pacifik i Crveno more, a prvi puta je na Sredozemlju zabilježen već 1986. godine.

Liberty

Ruski teretni brod Liberty duljine 37 i širine 10 metara potopljen je 27. svibnja 2009. Prije potapanja je temeljito očišćen, i to stvarno temeljito tako da na njemu nije ostalo gotovo ništa, osim same brodske ljuske.

Brod je potpuno obrastao u alge i bez ikakvog problema se može roniti oko njega i ulaziti u prazno potpalublje bez straha da ćete zapeti za bilo što, jer ničega zapravo ni nema.

Nemesis III

Za razliku od Libertyja, Nemesis III je u potpunosti vrijedan zarona. Ova olupina ribarskog broda duljine 25 metara sagrađena je 1956. u Francuskoj, a potopljena je 20. prosinca 2013. godine. Ovo potapanje i priprema za njega izvedeni su znatno profesionalnije tako da se na brodu nalazi i motor i cijeli niz drugih uređaja i opreme.

Nemesis III leži na kobilici u pijesku kao i Liberty. Na Nemesisu III još je danas sve u dobrom stanju, od brodskog motora, vitla, kabine, sidra do jarbola i ograda.

Bez problema se može roniti kroz strojarnicu i cijelo potpalublje, naravno, uz ronilačku lampu i jedina nezgoda koju možete doživjeti je susret s ribom lav.

Na kraju stvarno, zašto roniti na Cipru? Cipar nam je relativno blizu, more je znatno toplije i sezona je znatno dulja nego na Jadranu, a cijene su slične našima. Zenobia je apsolutno “must” ronjenje i nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Uz nju duž obale postoji još cijeli niz što boljih, što lošijih olupina koje, naravno, nemaju ni približno “težinu” kao Zenobia. Podmorje je interesantno i lijepo, ali najčešće ćete pod vodom vidjeti više ronilaca nego riba.

Više o ronjenju na Cipru, ali i drugim zanimljivim ronilačkim destinacijama možete pročitati u ronilačkom putopisu “Ispod površine” autora Damira Šanteka.