Humboldtove lignje provode sate i sate na dubinama od pola kilometra uz kalifornijske obale, gdje je voda ozbiljno osiromašena kisikom.
Jedan od razloga zbog koje se lignje spuštaju na tako ekstremne dubine, smatraju znanstvenici, je to što im je temperatura i do 28 stupnjeva Celzijusa pri površini jednostavno previsoka i u kombinaciji s vodom bogatom kisikom izaziva im stres. Zbog toga se brzo vraćaju na velike dubine, kako bi se oporavile u za njih prihvatljivijim uvjetima.
Zanimljivo je da već na dubini od oko 250 metara ove lignje počinju patiti od hipoksije zbog minimalnih količina otopljenog kisika u vodi i ekstremno niskih temperatura. Njihovo vrijeme reakcije nije niti blizu onom koje je zabilježeno na malim dubinama, brzina im pada a vid im se zamagljuje.
Tim istraživača sa sveučilišta Stanford predvođenih Billom Gillyjem otkrio je nekoliko zanimljivosti vezanih za vječitu borbu za preživljavanje ovih životinja. Prva je da Humboldtove lignje ne samo da podnose stanje hipoksije, nego se u tim uvjetima zadržavaju duge periode i aktivno se hrane. Za sada istraživačima nije jasno kako u tome uspijevaju s fiziološkog aspekta, ali iz nekih pokusa u akvarijima Gilly je zaključio da u uvjetima niske razine kisika u vodi lignje jednostavno usporavaju svoj metabolizam.
Drugo otkriće otkriva kako je tu njihovu ranjivost iskoristio jedan drugi predator, kojem se ipak nisu uspjele prilagoditi. Naime, isti tim promatrao je i podvodna bića koja se hrane Humboldtovim lignjama, poput kitova ulješura, tuljana i velikih tuna, koji se također mogu spustiti na spomenute dubine, ali se na njima zadržavaju puno kraće. Tijekom dnevnih sati i ulješure i lignje tri četvrtine svog vremena provode na dubinama od 185 do 400 metara, što potvrđuje teoriju da se kitovi nastoje prilagoditi uvjetima na kojima im je najveća vjerojatnost da će pronaći ove velike lignje.
Ipak, noću je lignja koju su obilježili znanstvenici čak polovicu svog vremena provodila na dubini manjoj od 185 metara, a ostatak vremena bila je na dubinama od 185 do 400 metara. Pretpostavlja se da je ovo kretanje usklađeno s kretanjem jata manje ribe, koja noću ide prema površini.
Za razliku od lignji, kitovi su i noću provodili tri četvrtine vremena na velikim dubinama, kao i danju. Budući da je riječ o iznimno inteligentnim životinjama, znanstvenici su bili začuđeni zašto se nisu prilagodili kretanju lignje, svog primarnog plijena. Došli su do zanimljive spoznaje. Kao što smo rekli, lignje koje dođu blizu površini zapravo vrlo loše reagiraju na povećanu temperaturu i vodu bogatu kisikom. Boravak u takvom okruženju u kojem se hrane brzo ih dovodi u stanje stresa i zbog toga se brzo vraćaju u duboku vodu kako bi se oporavile. Tamo ih čekaju gladne ulješure, kitovi koji su s dužinom do 18 metara i težinom koja može doseći i do 50 tona najveća životinja sa zubima na Zemlji. Kitovi nemaju problema s hipoksijom jer se kisikom ne opskrbljuju iz okolne vode, pa lakoćom počinju gozbu nad omamljenim lignjama kojima se metabolizam uspori i koje se nalaze u nekoj vrsti transa na toj dubini i postaju lak plijen nakon brzog povratka s površine.
