Nakon serije pisama jednog početnika naš književnik, i sad već pravi ronilac, Dean Ganza za čitatelje SCUBAlifea počinje voditi dnevnik ronioca.
Svaki je početak težak. Pitanje je samo koliko početak traje. Kod ronjenja, nekako mi se čini da početak beskonačno dugo traje, taj osjećaj da uvijek počinješ ispočetka. Svaki je zaron drugačiji, nepredvidljiv, svaki je zaron susret s početnikom u sebi.
SUSRET DRUGE VRSTE
1 – NA RUBU
Živjeti na rubu. Tako bismo mogli promatrati letače, vozače bolida, putnike, istraživače, alpiniste, speleologe i ronioce. I sam kratkotrajni susret s njima mogao bi vas uvjeriti da oni baš i nisu suviše “doma”. Zašto? U većini slučajeva, stvar je kuta promatranja. Pa zar svaka ljudska djelatnost nema neku specifičnost koja je svim drugim ljudima potpuno strana i nerazumljiva? Kako od slova posložiti priču ili čak napisati roman, kako operirati srce ili mozak, kako posaditi drvored, kako sagraditi kuću, kako napraviti tortu?
Ronjenje zahtijeva prilično komada opreme. Oni koji kažu kako to nije u redu i kako je to kršenje prirodnih zakonitosti, jer ljudi nisu stvoreni da borave izvan svog prirodnog okoliša, sigurno se to isto nisu zapitali dok lete u mlaznom avionu 10.000 metara iznad zemlje, brzinom od 1000 kilometara na sat.
2 – DRUGI SVIJET
Bio je to ulazak u neki novi svijet. Paralelni univerzum. Zaboravio sam kako se zovem, nisam više bio broj s OIB-om, kreatura sa zanimanjem, bračnim stanjem, školom i prebivalištem. Sve teške stvari u tom svijetu samo su karta za relaksaciju koja se nalazi u sendviču između dvije metamorfoze.
Sjedio sam posve spreman za polagani postupak priprema. U posudi koju sam postavio na metalna kolica s dva gumena kotača bila je boca s jacketom i spojenim regulatorom. Dodao sam osam kilograma olova raspoređenih u dva džepa za jacket. Dva kilograma dodatnih olova dodao sam u gornje džepove jacketa. Provjerio sam spoj regulatora na jacket i pustivši zrak očitao pritisak na manometru te dodatno napuhao jacket provjerivši da nigdje ne pušta. Zatim sam u kutiju dodao cipele i peraje, potom kapuljaču, rukavice i jednodijelno odijelo. U posebnoj torbi sam imao još masku, ručni kompjutor, mali fotoaparat, reflektor, podvodni sat. Dovoljno? Za obične promatrače – „too much“.
Zatim smo s kolicima otišli do dvjestotinjak metara udaljenog broda i prebacili svih tih šest puta 40 kilograma opreme zajedničkim snagama u njega.
Druga je faza bilo oblačenje. Desetak minuta prije dolaska broda na mjesto zarona započinju polagane pripreme. Važno je ne oznojiti se i umoriti te nanositi na sebe sloj po sloj opreme točno određenim redoslijedom:
– pregled boce i jacketa, kao i regulatora
– dodavanje olova u džepove jacketa (8+2 kilograma) (za one koji imaju remen s olovima, to ne vrijedi)
– vješanje lampe i fotoaparata na alke jacketa
– oblačenje odijela
– oblačenje cipela
– otvaranje ventila boce
– stavljanje ronilačkog sata i kompjutera
– priprema i čišćenje maske, kapuljače
– priprema peraja
– oblačenje rukavica
– navlačenje boce s jacketom
– fiksiranje i pregled opreme na sebi, na jacketu
– oblačenje peraja
– oblačenje i podešavanje maske
– ako postoji – uzimanje fotoaparata
Nakon toga u roku od par minuta treba skočiti u more da ne bi došlo do zamagljivanja maske. Osim svega, na svakom zaronu moramo barem nešto naučiti. To može biti o sebi i svojim sposobnostima, o svome tijelu, a može biti i o opremi i okolini (na što obratiti pažnju kod ronjenja, slušati svaku sitnicu prilikom pripreme za ronjenje o samoj lokaciji – kako bih inače toliko toga mogao napisati u „Dnevniku“ da ne uspijem popamtiti, uočavati specifičnosti broda s kojega se roni: učvršćenje boca, smještaj stvari, poslovi na brodu, mjesto za pune i prazne boce, navigacija, način ulaska i izlaska s broda). Kako se najbolje i najbrže oblačiti, na što paziti, koji bi nam još dio opreme dobro došao, savjetovati se s drugim roniocima i pitati ih ako nam nešto nije jasno. Pričati s roniocima i razmjenjivati iskustva, promatrati njihovu opremu, razmišljati o prilagodbi ili nadopuni svoje opreme.
Od ovih ronjenja imao sam koristi jer sam:
– smislio način za jednostavno učvršćenje reflektora na jacket
– isprobao rukavice bez prstiju i zaključio kako su izuzetno korisne jer omogućuju slobodni opip jagodica za fotografiranje i neke druge operacije, a dovoljno dobro štite od hladnoće kao i od ogrebotina zglobova kod baratanja s opremom i dodira s oštrim stijenama
– guma koja pridržava usnik regulatora kako ga ne bismo stalno tražili vrlo je učinkovita i jednostavna za korištenje
3 – GOLUBOVA ŠPILJA
Jedan od zarona bio je u centru za ronjenje Pula. Instruktor Danevski odveo nas je na dvije lokacije rano ujutro. Druga od njih bila je planirana za 12 sati. Njegove pripreme i priču o špilji nisam baš shvatio ozbiljno, zvučala je suviše dobro.
Kada smo zaronili, nas ukupno šestero, moj buddy je bio Marko. Uspio sam ga lakše uočiti zbog male baterijice koju je imao sa sobom, a koja je davala slabašne znakove života. Začudo, kako to obično biva, nismo se izgubili jedan od drugoga, što bi se moglo očekivati (doista smo se držali skupa). Ali, nakon što mi je Zdenka pokazala žutog morskog konjica, sve se promijenilo. Dugo sam ga fotografirao i snimao pa smo ipak izgubili ostatak grupe. Marko me slijedio, ili ja njega, nezadovoljno smo vrtjeli rukama i glavama, ali pomoći nije bilo. Vidljivost je bila vrlo mala, ne više od pet do sedam metara. Dogovorili smo se da Marko izroni i pogleda s površine može li nešto uočiti. Ipak je dubina bila tek nešto oko 12 metara. Kad se vratio natrag, krenuo je u smjeru stijena, na još manju dubinu. I najednom se pred nama ukazao veliki tamni otvor. Tek tada sam se sjetio da je instruktor govorio o nekoj pećini. Nije valjda da smo je pronašli? A što je s ostatkom grupe? Možda su već došli ovdje? Marko me upitno pogledao odozdo, s par metara veće dubine. Samo sam mu odrešito pokazao neka nastavi s ulaženjem u podvodnu pećinu. On je nastavio dok sam ja u sebi mislio potpuno isto što i on: „Baš je odvažan i siguran u sebe. Neće bit problema“.
Postojala je jedna sitna razlika. On je imao baterijsku svjetiljku, a ja samo fotoaparat. Znači, on je morao ići prvi, a ja odmah iza njega. Prvi dio bio je lagan jer je vodio do sifona obasjanog suncem. Srce nam je zadrhtalo od prizora koji je bio impozantan. More se prelijevalo preko kamene gromade u srebrenim i zlatnim nijansama. Najradije bih tu ostao čim duže. Ali od tog dijela vodio je glavni hodnik u potpuni mrak. Marko je nastavio dalje. Tu sam malo zaostao jer dok sam nastojao napraviti još koju fotografiju, on se izgubio u rupi. Kada sam krenuo za njim, nije više bilo svjetlosti njegove lampe. Pojavila se samo na tren i onda očito nestala iza zavoja. Bio sam u potpunoj tami, okružen stijenama, na dubini od oko četiri metra u potopljenom kanalu. Nije bilo izbora. Započeo sam se snažno otiskivati u smjeru gdje sam zadnji put ugledao svjetlost, nadajući se da neću glavom udariti o stijenu. Bio je potpuni mrak, gotovo punu minutu za vrijeme koje sam išao na slijepo. S olakšanjem sam nakon te duge, tamne minute ipak ugledao svjetlost koja je vodila ka površini. Izronili smo u prostranoj, dugoj i visokoj pećini s brojnim stalaktitima i sedimentnim, glatkim stijenama. Polako smo se po površini kretali duž kanala promatrajući prekrasan prizor. Tko zna gdje je ono četvero ronilaca ostalo? Možda nas još traže? Nije važno, ovo što sad gledamo je prekrasno. Snaći će se oni i bez nas. Šteta samo što baterija još jedva svijetli. Morat ćemo krenuti natrag. Tako smo opet zaronili i duž jednog kraćeg kanala vratili se do ulaza. A tamo smo zatekli ostatak grupe. Oni su se očito vratili iz uzaludnog pretraživanja i sačekivanja nas dvojice. Tek sada su došli do špilje. Nije bilo druge, nego da je s njima još jednom obiđemo. Dvaput je dvaput. Sad je bilo još nekoliko svjetiljki pa smo mogli proučavati svod. Tu smo se i poslikali, a zatim još malo proučavali mnoge kraće pokrajnje hodnike u kojima je bilo i kozica. Vidljivost u cijeloj špilji bila je stvarno odlična. U svakom slučaju ovo je bio jedan od mojih najljepših zarona.
Dobro vam podmorje !
Din
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o ronjenju na olupinama brodova i ekspedicijama koje se organiziraju za neka nova otkrića u podvodnom i speleo svijetu. Biti posjetitelj izgubljenog vremena (ali ipak i izroniti), ono je što nas privlači. Prvi zaroniti na novopronađenu olupinu slično je pronalaženju zakopanog blaga. Doživite to u sebi čitajući naredni dnevnik.
