Cvrčci su taj dan već toliko grebli da ne samo što je bila zaglušujuća buka, nego su stvarali i povjetarac. Trideset i devet stupnjeva u hladu. Prisjećao sam se nekoliko posljednjih zarona na vrlo dubokim lokacijama.
POSJETITELJ IZGUBLJENOG VREMENA
1 – LUANA
Bila je golema. Široka, stamena i raskošna. Luana. Dugo me čekala. Strpljivo. Na 48 metara dubine pored Medulina. Susret se dogodio oko 16 sati po mirnome moru uz nešto slabiju vidljivost. Bilo nas je petero; Ivana, Marinko, Patrik, voditelj Andrea i moja malenkost.
Teretni brod koji je prevozio rudu boksit odmah nakon drugoga svjetskog rata potopljen je zaostalom minom. Nježnog, ženskoga imena, dužine 80-tak metara s otvorenim gornjim dijelom čekao nas je na dubini od 50-tak metara. Ležao, odnosno ležala je u uspravnom položaju.
Dobar odmor prije napornijih zarona puno znači. Ne smijemo se dovesti do ruba svojih snaga. Pogotovo to vrijedi za one ronioce koji nemaju akumuliranu golemu količinu energije kao što to imaju sportaši, mlađi ljudi ili oni koji neprestano rone.
Prvi moj “deep dive” nakon polaganja R2 (AOWD). Svakako je nemjerljivo interesantnije napraviti duboki zaron na olupini nego na nekom grebenu. Ne samo da vrijeme začas prođe, nego se naprave i dobre fotografije. U stvari, rijetke fotografije, jer prilično mali broj ronilaca na tim dubinama ima fotografsku opremu. A bez fotografija i filmova ostaje vam samo varljivo prisjećanje.
Bio sam savršeno odmoran i spreman, bez ikakvih tragova mučnine ili neugode. Važno je dobro se osjećati i to stalno preispitivati. Trebamo znati da se radi o našem životu i da odluka o psihofizičkom stanju ovisi samo o nama te da nije sramota odustati od ronjenja.
Opet je slijedilo neizostavno navlačenje opreme. Odlučio sam ovoga puta odvesti u podmorsku šetnju i reflektor Sola 1200. Mali je pa će možda dobro doći.
Kao nepredviđeno “veselje” odmah na početku pokvario mi se Maresov Icon kompjutor. U stvari, krivo je pokazivao dubinu. Iz nekog razloga pokazivao je dubinu zarona točno za 10 metara veću. Tako je na 47 metara pokazivao 57 metara.
Iznenada je zahladilo do 14 stupnjeva. Dočekale su nas znatiželjne ribe i počeše kružiti oko nas promatrajući nas. Bili smo malo preveliki da bi nas odabrali kao hranu. Propadajući do 42 metra došli smo do pregrada za teret broda. Bilo je lako prolaziti ispod noseće željezne konstrukcije duž broda.
Primjećujem usporenost refleksa, sporije uočavanje. To se događa ispod 35 metara, a mnogima i prije. Zbog toga treba na početku smisliti rutu, obilazak jednog dijela broda umjesto trčanje duž cijeloga. Treba smisliti što i kako fotografirati kad smo upoznati s izgledom broda.
Jedan od ronilaca je pronašao kormilo, drugi sidro. Svatko nešto drugo vidi, pa je dobro odmah pokazati i razmijeniti informacije jer je vrijeme kratko.
Izašavši iz broda, spustio sam se uz njegov desni bok i dodirnuo dno na 47,1 metar. Tako je prošla tek 21 minuta i krenusmo na izron. Pokazalo se da ipak nismo ušli u zonu dekompresije.
Reflektor Sola se pokazao uglavnom previše slab. Jedan dio radi toga što su to goleme mračne površine, a dijelom jer je podmorje na tim dubinama prilično mutnjikavo, dosta slabe vidljivosti zbog nekih nečistoća koje stalno lebde.
Kraj ronjenja znači skidanje i slaganje opreme, prijenos s broda na kopno, a s kopna u ronilački centar, zatim pranje svakog komada opreme u slatkoj vodi i njeno vješanje kako bi se ona čim prije osušila.
Važno je dobro se pripremiti, smiriti i imati dovoljno kondicije za pripremu, provođenje i završetak ronjenja te se pravovremeno iza zarona okrijepiti radi vrlo vjerojatnog gubitka snage (to nikako ne treba zaboraviti, makar nam se lažno može pričiniti da smo odlično i kako bismo mogli odmah ponovno zaroniti). Sve to iziskuje napor. Zato na kraju, za okrijepu nakon ronjenja, preporučam palačinke i limunadu, kolač i sok, vodu i bananu ili barem samo limunadu.
2 – ROSSAROL 1
Istoga trenutka bio sam uvučen u vrtlog. Sve oko mene se zamutilo, samo je središnji dio vida ostao oštar. A kroz njega su nadirali…
Vrtlog me uvlačio nevjerojatnom brzinom, jer svijest nema pojam o vremenu. Iz vrtloga svijesti prema meni je pružalo pipke stotine sitnih kreatura…
Tijelo još nije patilo, ili ipak možemo reći da je njegova patnja dovršena ranije. Nije to bilo samo zbog spuštanja po špagi obrasloj školjkama (dagnjama) koje su zgodne da si napraviš rezance od prstiju. Pitam se koliko dugo je ta špaga u moru da su izrasle tolike nakupine školjaka, a koje nije nitko „posadio“.
* * *
Zaron na Rossarol 1 nakon Luane bio je pun pogodak. Ratni brod talijanske mornarice sagrađen 1912. godine, pa zatim oko 1918. predan austrougarskim pomorskim snagama potopljen je od mine na putu iz Pule. Jedan je od tri broda takve klase, torpiljarki. Naoružan topom na pramcu i nakon kupole s antenama za komunikaciju, nalazio se još jedan protuavionski mitraljez. Eksplozija mine na rubu minskog polja prepolovila ga je na dva podjednaka dijela koja su udaljena oko 300 metara jedan od drugoga. Zato se ovaj dio olupine zove Rossarol 1 – to je prednji dio olupine. To je danas olupina s povijesnim pedigreom. Nakon potapanja 1918. godine, brod je obrasao brojnim algama i organizmima i sve više propada zbog korozije. Nalazi se na dubini između 42 i 48 metara, a nagnut je na svoj desni bok. Imao je oko 200-tinjak članova posade, od kojih je po potapanju 110 izgubilo život.
Wolfgang je već pet puta bio na njemu (kako mu već nije bilo dosadno roniti na njemu – pitao sam se), a Marku i meni je to prvi puta. Andreu niti ne računam, njemu je odlazak na taj brod kao svakodnevni odlazak na plac radi kupnje namirnica i kruha. Ne, nisu svi koji nose dvobocnike ronioci-medvjedi 150-kilaši koji kao od šale na sebe natrpaju 60-80 kilograma opreme. Kaže Andrea da nisu, ali vjerujem da zato jedu kao medvjedi, jer potrošnja energije je kod njih sigurno mnogo veća, priznaje mi i Andrea. Gledam svoju jadnu, mršavu bocu od 15 litara koja je teška manje od dvadeset kilograma, pa to uspoređujem s jednim dvobocnikom i dodatnom Nitrox bocom koju Andrea naprti na sebe. Srećom, more će dobronamjerno i požrtvovno preuzeti svu tu masu s kojom ćemo se baciti u njega. Austrijanac Wolfgang mi se nasmiješio kad sam se uspuhan bacio u zagrljaj mora. Napokon gubitak tereta, osjećaj lebdenja. Ali ne, to je tek plutanje.
Posljednje provjere, znak prstom prema dolje, zadnji udah zraka s površine mora. Gurnuo sam gumeno crijevo u usta i u sebi mu poželio ugodno druženje s mojim zubima, sljedećih sat vremena. Još od jučer mi zubi malo trnu od grickanja gume, ali kažu da je to normalno.
Plovim, lebdim iznad tamne modrine, potom propadam. Promatram trojicu pod sobom. Njihovi sve veći mjehurići sudaraju se s mojim rukama i tijelom. Volim biti posljednji. Volim promatrati nešto opipljivo svojim pogledom, tako sam sigurniji. Izjednačavam tlak i ponirem sve brže držeći se za konop. Napravim par fotografija, par puta izjednačim tlak u ušima i najednom se nađem u položaju da već jašim pramčani top. Obris pramca se naglo pojavio na 40-tak metara. Konop s površine je vezan za taj top. Top izgleda impozantno, ali nije velik. Obrastao je algama, spužvama i školjkama. Nedaleko njega izdiže se golema silueta tornja za komunikaciju. Ima ogradicu na vrhu s konstrukcijom telegrafskih antena. U podnožju se pojavljuje škrpina dugačka gotovo metar. Dalje od tornja je protuavionski mitraljez i nakon toga je brod prelomljen. Pitam se kako je tu moglo stati toliko ljudi. Istina, svuda po brodu su neki otvori, uži ili širi, sa stepenicama koje vode u unutrašnjost. Mora da je bilo cijelo brdo kabina. Ali što su svi oni tu radili, preko dvije stotine njih? Dolazim do jednog širokog otvora sa stepenicama, vidljivost je odlična, osvjetljavam reflektorom dno stepenica. Bilo bi interesantno ući, ali nimalo me ne privlači, barem ne u ovoj fazi ronjenja. A ne znam ni bi li mi to dozvolili. Svako ronjenje je golemi napredak u prihvaćanju okruženja gdje se roni te shvaćanja sebe i svojih mogućnosti. Spuštam se pored broda, s njegove desne strane. Vrijeme ovdje tako brzo leti, jer mi smo usporeni. Dodirujem dno pored broda prekriveno algama i spužvama. Vjerujem da je ispod pijesak, ali ne stižem provjeriti. Dodir dna na 48,4 metra. Iznenada osjetim smirenje. Nisam više toliko smeten hladnoćom i pritiskom. Osjećam se vrlo dobro, ne toliko smušeno. Možda se polako privikavam na dubine oko 40 metara, pa sad mogu smirenije razmišljati. Sve je uvijek stvar vježbe. Ne, nisam još osjetio dubinsko pijanstvo: neku euforiju ili bezgraničnu sigurnost ronjenja. Vidno polje mi je svakako suženo i fokusiran sam na ono što je pred mojim nosom, neprekidno provjeravam pritisak u boci i dubinu kao i proteklo vrijeme ronjenja. Odlično je da sve mogu istovremeno na istoj ruci. Snimam kratke filmove, napravim pedesetak fotografija, tražim bolji kut snimanja, gledam mnoštvo krupnijih riba koje nas znatiželjno prate i dolaze sasvim blizu, pogotovo kad polako krećemo ka površini. Promatram obrise broda odozgo, posljednji puta. Prošlo je tek oko 25 minuta. Ipak smo ušli u „deco“. Shvatio sam to kada je trebalo biti punih 26 minuta na dubini od tri do šest metara.
* * *
Ali kada sam došao na poziciju čekanja i polako se počeo opuštati, dišući sve umjerenije, dogodio se sudar svijesti i podsvijesti.
Bio sam uvučen u vrtlog. Sve oko mene se zamutilo, samo je središnji dio vida ostao oštar. A kroz njega su nadirali…
Vrtlog me uvlačio nevjerojatnom brzinom, jer svijest nema pojam o vremenu. Iz vrtloga svijesti prema meni je pružalo pipke stotinu sitnih kreatura.
Možda je to bilo radi toga što već danima gledam seriju “Na rubu” (Fringe), ali strah i odvratnost kada je po mojim rukavicama i odijelu započelo puzati stotine sitnih račića grčeći se poput crva grčica i ulazeći mi pod odijelo, bio je ekstremno neugodan osjećaj. Odbacivao sam ih s rukavica što sam brže mogao, ali oni se nisu dali, držali su se za tkaninu, puzali grčeći se i nadirali na stotine, od posve sitnih do centimetar velikih. Tada sam pomislio – što mi je tek na glavi? Što ako mi uđu u kosu, pod masku, u oči. Uhvatila me jeza, panika. Srećom, nisam osjetio da grizu. Počeo sam tražiti od kuda dolaze i potom zapanjeno gledao. Bili su duž cijelog prst debelog konopca za koji smo se svi držali. Bili su u svakoj njegovoj pori. Penjali su se zajedno sa mnom i s konopa prelazili na moju ruku, potom na tijelo. Blijedo smeđe boje izgledali su poput morskih mrava koji nadiru nezaustavljivo na svoj objed prekriven medom. Strava…
Nakon izrona bilo ih je posvuda: po odijelu, kapuljači, rukavicama. Trebalo je izdržati gotovo 40 minuta u njihovome društvu, opsadi, no barem su nekako skratili čekanje do izlaska na brod jer sam ih neprekidno skidao sa sebe i bacao u ambis.
3 – 32 STUPNJA ISTOČNO OD RAJA (PODMORNICA NP1)
Nebo nakon vjetra. More nakon bure. Java nakon sna. Ronjenje nakon prženja u kotlu ranoga ljeta. Ugodan dan bez oblačka, osmijeh ekipe iz “Sharka”: Bura, Andrea, Paša, Zvonko. Uočavam sitnice, osim onih velikih, važnih stvari. Prekrasan brod s pomičnom platformom. Ljestve za penjanje nakon izrona su prošlost. Bjelina broda, brzina, organiziranost, stvarno za pozavidjeti, nekima i za krepati od jala. Svaki dan, od jutra do kasno na večer. Prostorija s izlozima opreme, prostorija za punjenje boca zrakom i nitroxom, prostorija za pripremu opreme, WC, još jedna za pranje i sušenje. Kolica, kade sa slatkom vodom, tuševi, tenda sa stolovima za odmor i okrepu, klima uređaji, kade za stvari, sva moguća ronilačka oprema. Nema čega nema. Nedostaje vam nešto? Samo dodajte more…
Bijeli brod katamaranskog tipa otisnuo se u iznenadnu avanturu oko 16 sati. Dan ranije sonar je nešto pokazao. Meni početniku bijahu to samo mrlje po ekranu, makar sam i ja na kraju uočio nešto poput broda. Obris prošlosti koji nas čeka na dubini od preko 45 metara ličio je na – podmornicu !
Zar svi mi nismo rođeni istraživači, manje ili više. Tako ono što su neki drugi ljudi zagubili jednom davno, to nas goni da izvučemo iz zaborava. Po svaku cijenu, osim života. Jer – roniti se mora. Još dugo, dugo, jako dugo. Bilo je to 32 stupnja istočno od Medulina. Na klupama su sjedili crnomanjasti ronioci u punoj opremi pa čak i prepunoj. Bila je tu i kamera koja će prvi puta probuditi morsko čudovište iz njegovoga sna. Olupina NP1 je čekala, a naše vrijeme je bilo kratko. Moralo se brzo raditi. Ugurati lociranje, prepoznavanje olupine, istraživanje i fotografiranje, sve to unutar najviše 20 minuta. Odlazak u takvu avanuru istraživanja rijetko se kada dogodi. To se zovu ekspedicije. Češće su za istraživanja jama i špilja. Ako vam se pruži prilika, razmislite. Možda ćete biti prvi čovjek na ovoj planeti koji će doći i vidjeti nešto novootkriveno. Kod zarona na novu olupinu pomislite – možda ćete baš vi nakon 50, 100 ili više godina biti prvi koji će vidjeti zaboravljenu prošlost, dio izgubljenog vremena.
Prvo je trebalo zavezati oznaku sa špagom kako se ne bi gubilo vrijeme na pronalaženje. Nakon spuštanja Marko je pored mene trebao pokazivati ključne detalje za snimanje i fotografiranje. Dva reflektora i dvije bljeskalice bile su spremne. Sve je lako u teoriji. A praksa? Ono što se na kopnu u praksi prepolovi od teorije, pod morem se još za dvostruko smanji.
Kad me je pomična platforma, zajedno s fotoaparatom desetkilašem nježno spustila u more, znao sam da je počela moja prva velika avantura, jedna od rijetkih koje se mogu doživjeti u ljudskome vijeku. Jer, prisustvovati prvom susretu s davno potopljenim brodom i to ovjekovječiti kamerom i fotoaparatom, ipak je izuzetna prilika. Sve to mogu zahvaliti brojnim slučajnostima i susretljivošću osoblja ronilačkog centra “Shark”.
Kada su prvi mjehurići počeli bubnjati po ušima, a tijelo započelo propadati zajedno s očima u tamnu modrinu, preda mnom je bio nišan fotoaparata. Jedini čvrsti objekt za koji su mi se oči držale. Propadanje je poput polaganog letenja, u stvari slobodnoga pada, prije nego se padobran otvori. Ne traje to dvadesetak sekundi kao u zraku, nego je uživanje puno temeljitije, duže. Vidiš samo uski prostor pred sobom, pogledavaš dubinomjer i očekuješ, očekuješ kada će olupina ugledati tebe. Ona te ugleda prvoga jer ti si za nju tamna mrlja na svjetlijem dijelu neba. Trenutak kada je ti ugledaš, ona već zna za tebe, zna da si došao i – spremna je.
Klizio sam duž špage. Dubinomjer je pokazivao 18-25-32-38-42 metra. Bio sam siguran – dolje je podmornica. San svakog malog i velikog dječaka koji nikada nije bio na podmornici – tom čudu vojne tehnike oslikanom u bezbrojnim filmovima na rubu strave. Misao je protrčala mozgom čim sam dotaknuo…
…nastavlja se…
Dobro vam podmorje !
Din
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o učenju tijekom ronjenja, o susretu sa rebreatherom, o boli, o ronjenju u budućnosti nedaleke 2033. godine. I – možda još ponešto…
