„Daj, pusti me malo na miru!“ – je li vam se ikada omakla ova rečenica dok ste negdje ronili? Mislim da kad-tad hoće, ako već nije.
Ganjanje grupe, voditelja, instruktora zna biti naporno i iritirajuće. Stalno nekoga morate slijediti, paziti, slušati (gledati). „Ma daj jednom, barem me jednom pustite na miru da ako treba i deset minuta gledam nekog puža. Hoću baš cijelo ronjenje gledat kako se izliježe morska krava. Daj me samo pusti da spavam na dnu, nemoj me opet tjerati da te slijedim. Daj mi malo zraka. Ne želim ići nigdje, hoću baš tu stijenu promatrati kako raste.“ Ovo su neke od glasnih misli koje ponekima padnu na pamet dok moraju slijediti vođu jata ronilaca. On je nesmiljen, pred njim ne smiješ ni pisnuti (samo probaj, nagutat ćeš se mora), nemoj ga niti oštro pogledati jer – on zna svoj cilj i zna tvoj put, kako da te putem sjever-sjeveroistok izvede na površinu.
Kraljevica, jesen 2012.
Nakon četiri godine moje prvo „slobodno“ ronjenje. Nema voditelja grupe, samo se kolege iz kluba zabavljaju vježbanjem podvodnog fotografiranja pred predstojeće državno prvenstvo u podvodnoj fotografiji. Ne, oni ne žele treće mjesto. Žele još više. (op.a. i uspjeli su u tome).
Ali, priča tu tek započinje, a kao i svaki početak, druženje s morskim puževima golaćima i ribicama koje vam jedu iz ruke, često je puno ugodnije nego borba s ljudima na kopnu. Ljudi su često nasađeni ukrivo, ali pod morem, sve što ukrivo i leži, puno je pitomije i dobrodušnije. Tu je par fotografija amatera i par profesionalaca, tek da se vidi razlika, makar je razlika i u fotoaparatu primjetna. No, koliko god fotografija bila loša, veselje ne treba izostati. Jer čemu i skupa oprema ako se ne veselimo svakoj fotografiji, ako se umjesto toga samo mučimo i mrštimo. Zato, treba uživati u svakome trenutku, u svakoj fotografiji, kao da je to baš ona – jedina i najbolja na svijetu. Tako je i u životu. Koja ti je korist neprekidno se ljutiti na nekoga i nešto ako ti tako prolazi cijeli život. Ipak je bolje u životu, koji i tako prođe, biti nasmiješen i vedar. Odluka je, naravno, uvijek na nama…
Ronjenje će nam pomoći da se opustimo i nasmiješimo. I zato, zalebdimo jednim novim svijetom:
„Ovo je putovanje na dno mora. Ono u koje se treba usuditi – dublje od 10, 20, 30, 40, 50 metara, a možda i u dublja prostranstva, do granica shvaćanja, do ograda uma. Krenuo si na put u oba smjera. Jedan je onaj kojim napuštaš svjetlost i čuvaš ga samo u očima, a drugi je onaj što će se odigrati u tvome tijelu. Onda kad srce postigne dovoljan broj otkucaja da zaustavi vagu na jezičcu između svijesti i podsvijesti. I makar ti život ovisi o nekoj nespoznatoj sili, nevidljivoj niti, nekoj pogrešci prirode u genima, možda potrošenim plusevima u životu ili napuknutom mišiću, ipak u tom trenutku ili tek nakon nekoliko takvih dodira dubina preko 45 metara, postaješ sve smireniji. Kao da polako dodiruješ svijet s one strane. Možda ipak nije “kao”. Unatoč riziku, ti dobivaš putovanje u nepoznato, nekom dimenzijom izvan ove (izvan tvoje stvarnosti, koja je možda i labava, prividna, suviše jednostavna stvarnost). Ti ipak želiš tu drugu stvarnost, drugu istinu, onu koju ti nikakva ljudska pamet ne može izreći, koju ti nikakvo logičko pametovanje ne može iznjedriti. To je čista, sušta istina o životu, i to tonući dublje od 50 metara napokon spoznaješ. Dok se kazaljka bliži broju 60, ti postaješ suština u točki, a točka postaje tvoje „ja“ dok se držiš za nit slabe svjetlosti, za dah koji još uvijek bučno izlazi iza tvojih ušiju. Udah je hladan kao da je to tekući kisik što te održava na životu, ali tiho šapuće svoju kletvu koja stiže poslije 60 metara. Hladnoća te opija i usporava udisaje, dok izdisaji bježe daleko i brzo. Na tebi leže tone mora i da nema tvoje okrugle svijesti ti bi postao samo ravni balon u trenutku. Sve što te održava na životu, jedino je što te oduvijek i održavalo (spoznaješ tu duboku istinu). Svijest i podsvijest bore se za pobjedu. Kojoj ćeš danas pružiti ruku?„
Rebreather – sistem zatvorenog disanja s kojim sam se prvi puta susreo u ronilačkom centru Shark u Medulinu, bio je prilično velik. No, to je tek bila sitnica, prema onome kako je bio težak. Odmah sam požalio što nisam jeo više Eva sardina kao mali ili barem špinata.
Kažu da je to budućnost ronjenja. Moguće, moguće. Bez obzira što vojna industrija uvijek civilima otpusti mrvice svojih starih i zastarjelih tehnologija, kada ih se zasiti i prijeđe na novu, bolju tehnologiju. Bez obzira na to rebreatheri će biti sve popularniji, a nadam se i jeftiniji. Jer samo to im može osigurati veliku rasprostranjenost i svijetlu budućnost. Za sada današnji rebreather ronioci moraju biti atlete i doslovno ulagati prilično energije za nošenje opreme. Ne, ne mogu u kašeti prenositi svoj rebreather. Ako žele ući na brod, trebaju ga nositi na leđima. Na žalost, za iskustva sa rebreatherom morat ću još malo pričekati, grah se još nije dobro posložio.
Današnje generacije izgleda kako se boje boli. To je kao da neprekidno jedemo slatko, a ni malo soli. Slatko i slano. Zamislite da cijeli život ili makar samo jedan dan jedete samo slatka jela. Shvatit ćete da to ne ide. Pa bol valjda nečemu ipak služi; motivaciji, jačanju, karakteru, upornosti. Neugode koje vam se događaju svakodnevno, sastoje se od niza malih neugoda, nažalost često psihičkog karaktera. Njih zovemo stres, a kroz posljednje generacije već su se udomaćile u ovim krajevima. Ali fizičke neugode, njih se bojimo i sakrivamo se od njih, kao što zmija sakriva svoje noge.
Ako vam treba neki razlog za putovanje – ronjenje je odličan razlog, a osim toga uz ronjenje više toga ćete vidjeti i potpunije doživjeti lokaciju gdje putujete. Vidjet ćete i gore i dolje. Naravno, na jedan dio neugoda i napora trebate pri tome biti spremni. Pa zar baš svi turisti na svojim putovanjima žele putovati u zatvorenim konzervama i niti malo okusiti mirise-boje-okuse-zvukove-klimu-nedaće života i probleme mjesta gdje putuju? No dobro, ako ne želimo biti uronjeni u neku drugu, tuđu kulturu, uvijek možemo okrenuti TV kanal – National Geographic.
Zamislite ovako – dolazite roniti na razvikanu destinaciju. Voditelj vas odmjeri od maske do peraja i potom nešto otipka na svojem prijenosnom uređaju. Zatim vam pruža papirić na kojem piše:
Ronjenje 36.897, ronilac 394G, šifra datuma 29864, Godina 2033.
– lokacija 618EZ
– more će biti 23 stupnja
– ronit ćete između 20 i 28 metara
– ronjenje će trajati 47 minuta
Vidjet ćete (ako ne vidite vašom greškom-ne vraćamo novac):
– tri anemone; dvije smeđe i jednu crvenu
– dvije ribe napoleona po 55 centimetara dužine
– dvije manje mante
– tri ježa
– 23 spužve, 49 mekih koralja, 112 tvrdih
– jednu ribu lava
– šest riba papagaja
– jato od 43 barakude
– 318 manjih ribica
Ukupna cijena = 3850 konvertibilna majmuna
Reklamacije: organizme koje ne vidite našom greškom možete nakon urona vidjeti u našem GEO akvariju.
Hvala!
Ne daj Bože takve budućnosti!
No, moram priznati da se u posljednje vrijeme pojavljuje sve više golemih morskih akvarija (ipak su riješili automatsko održavanje morskog života). Ima ih već i u privatnim kolekcijama, za po doma. Nije da mi se ne sviđa, ali me malo zastrašuje. Plaši me pomisao da će se podmorje toliko komercijalizirati da više neće biti interesantno. No dobro, ipak neće u takvim kućnim akvarijima biti potopljenih razarača i podmornica, neće biti špilja i ponora. Sva sreća da čovjek ne može baš sve imitirati i staviti u kontrolirane uvjete.
Dobro vam podmorje !
Din
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o golemoj špilji ispod brda na Braču i tunelima bivše vojske koji se koriste kao vikendice. Zatim nešto o tome koliko vrijedi vaš/naš život koji živite i kako učiniti da on vrijedi više. Na kraju ili na početku, nešto i o dugo poznatom kraju igre (GAME OVER) ovoga svijeta kakvoga poznajemo (ili mislimo da poznajemo).
