Moram priznati da se većina ljudi koji ne rone iskreno divi roniocima.
Jedan dio populacije zato što shvaća čime se oni bave, a drugi dio zato što to ne shvaća (čime se bave). Oni koji shvaćaju – zato što su vidjeli barem dio podmorja i to ih je oduševilo. Oni koji ne shvaćaju što ronioci uopće dolje rade – zato što ih smatraju pustolovima, čudacima i u najmanju ruku istraživačima nepoznatog pa imaju prema njima respekt.
Ljudi su suviše ozbiljni, čak i život shvaćaju previše ozbiljno. Kao da će vječno živjeti. Kao da će doživjeti 100 godina pakla ako se ne nasmiju. No, čak i pod morem lijepo se smijati, samo treba pri tome držati jezik za zubima, da regulator ne izleti. A opet, ako izleti, izleti. Ima jedna priča, koja bi se mogla prepraviti za podmorje. Pitali jednog našeg vrsnog ronioca, stručnjaka i u podvodnoj fotografiji, kako to da se on ne boji podvodnih nemani koje pri tome još i fotografira. A on im kaže: “Vidite, kad se uspijem baciti u more s tih 50 kilograma na sebi i još k tome noseći krakatu opremu za fotografiranje, onda odahnem, jer ipak, pola posla je gotovo. A i što mi se može dogoditi? Može me od šoka odmah strefiti srce. Ipak, onda postoje dva izlaza. Mogu otići u raj, a mogu otići u pakao. Ako odem u raj, onda je dobro. A ako odem u pakao onda ima dva izlaza. Mogu me baciti u vrući lonac i kuhati danima ili me mogu pustiti na miru. Ako me puste, onda je dobro. A ako me skuhaju, onda opet ima dva izlaza. Mogu me pojesti, a mogu me i ne pojesti. Ako me ne pojedu, onda je dobro, ali ako me pojedu – onda imam samo jedan izlaz.”
Za mnoge dobre stvari u životu treba se potruditi. Tako je i kod ronjenja. Samo polaganje tečaja ne znači puno, jer to znači da smo tek odškrinuli vrata u svijet podmorja, ali još nismo u njega kročili. Mnogi često i stanu na tom prvome koraku. Ali tek kada aktivno razmišljamo o mnogim stvarima koje nam se dolje dogode i o tome što smo vidjeli te se trudimo roniti čim više, tek onda ćemo početi za pravo roniti i u tome uživati, prihvaćajući nov način života, pravila i postupke te mnoge obične i neobične situacije koje nam se mogu dogoditi.
Ali – kako roniti?
Ima dva i pol načina:
- Jeftinije – svake godine u lipnju, srpnju, kolovozu ili rujnu odvojimo od nekoliko do desetak dana za ronjenje. Ne kupujemo ronilačku opremu nego je iznajmljujemo tamo gdje ronimo.
- Skuplje- kupimo svoju ronilačku opremu. Svake godine odvojimo oko dvadesetak dana za ronjenje na raznim destinacijama u Hrvatskoj ili izvan nje.
- Podverzija (onih pola načina) – učlanimo se u dobar klub (na primjer “Roniti se mora“) i onda tijekom cijele godine ronimo s klubom. Opremu iznajmimo u klubu ili ju jeftinije kupimo preko njega. Ronimo s klubom vikendima ili na akcijama, a možemo nastaviti roniti i u svojim aranžmanima.
Ronjenje nas osim toga potiče da uvijek budemo spremni i pazimo na svoju psihofizičku formu. Sve je u postupnom privikavanju, polaganim koracima do željenog cilja:
- pokušati roniti – explorer
- riješiti se strahova-klaustrofobije
- riješiti se fizičkih neugodnosti (odnosno ih prihvatiti) – sputanost, smrad plastike-gume, težina olova i boce
- riješiti se straha od dubine i straha od utapanja
- riješiti se straha od neznanja, tj. velike količine informacija i postupaka
- položiti ispit, dobiti „brevet“ odnosno iskaznicu za ronjenje
- nastaviti roniti – naći najbolji način koji ti odgovara
- osigurati financije
- neprestano razmjenjivati informacije i povećavati iskustvo kroz teoriju i praksu
- poboljšavati tehniku ronjenja
- poboljšavati opremu
- ići na zahtjevnija ronjenja – Egipat, veće dubine, olupine, teže uvjete, noćna ronjenja
- pripremati se za ronjenja unaprijed – psihički i fizički
Što je jedan od glavnih dobitaka kod ronjenja:
Jedan dan na moru s ronjenjem je kao deset dana na moru bez ronjenja. Zašto? Kada ste na odmoru, koliko puta vam se dogodi da su svi dani isti, bez ikakvih događaja, bez nečega po čemu biste te dane zapamtili. Kad ronite, dogodi vam se da ne vjerujete koliko toga vam se dogodi u samo jednome danu. Takve dane doista zapamtite.
A sada, dovršetak priče iz “Dnevnika broj 2” – spuštanje na novootkrivenu podmornicu u akvatoriju Istre, kod Medulina.
Prisjećanje na završetak Dnevnika 2 (u epizodi broj 2 ste gledali):
“Klizio sam duž špage. Dubinomjer je pokazivao 18-25-32-38-42 metra. Bio sam siguran – dolje je podmornica. San svakog malog i velikog dječaka koji nikada nije bio na podmornici – tom čudu vojne tehnike oslikanom u bezbrojnim filmovima na rubu strave. Misao je protrčala mozgom čim sam dotaknuo…“
…a sada slijedi nastavak…(and now conclusion…)
…muljevito dno. Odmah sam shvatio da sam trebao ponijeti sredstvo za bistrenje vina, možda bi ono pomoglo u ovoj mutljagi. Ubrzan rad srca. Silno jak. Osjećao sam kuckanje u peti. Čudno je, lebdi oko mene neko prozirno smeće, poput košuljica crva koji su odbacili odjeću. Kao da sam u kanalizaciji. Jedno vrijeme dok smo bili zajedno vidio sam nekolicinu onih koji su zaronili sa mnom. A nakon toga ostadoh sâm. Koja pogreška. Glupa pogreška. Nisam se držao špage kojom je bova bila vezana za olupinu. Ne vidim špagu. Ništa od fotografiranja. Gasim aparaturu. Tu ništa ne pomažu ni jake lampe. Vidljivost je odjednom manja i od pola metra. Vidim samo svoju ruku s kompjuterom. Dubina 48 metara, još osam minuta do Deco-a. Krećem se u jednom smjeru. Pomalo skrećem lijevo. Ali što je tu uopće lijevo? Jedva sam svjestan gdje je gore a gdje dolje. Morao bih nosom naletjeti na nešto da primijetim. Malodušnost me hvata za grlo. Neću uspjeti ni dotaknuti podmornicu. Koji peh. Gledam sat. Još pet minuta do Deco-a. Neću uspjeti. U ovakvoj muteži neću pogoditi Deco bocu, ostat ću bez zraka. Moram krenuti van. Samo pomoću gledanja u oba sata. Zadnji puta izdahnem tužno u regulator, ispuštajući pri tome zvuk poput tužne morske krave pa krenuh na izron…
Niti jedna obuka te ne može pripremiti za stvarne uvjete u moru. A razočaranja su svakodnevni dio onoga što bismo mi htjeli ili smo se samo naučili gledati u akcijskim filmovima. Stvarnost je nažalost drugačija.
Dobro vam podmorje !
P.S.
U sljedećem dnevniku nešto o preživljavanju teških situacija, o zamišljanju dna jezera i rijeka ribolovaca i onih koji ne rone. Zatim o ustezanju i uskraćivanju novih iskustava samome sebi. Slijedi i izvještaj o akciji čišćenja Think Green – Savica 2013, koja se održala 23.03.2013.
