Izgleda da je sve u našim životima u stanju labave ravnoteže. Ako postoji ushit, slijedit će ga i razočaranje.
Depresija koja vas obuzme nakon prekrasnog putovanja samo je sjena istog događaja s druge strane.
Suđen nam je red dobroga, red lošega, ali to je u stvari naše poimanje dobro-lošega. Naravno da je putovanje jednima tlaka, a drugima nirvana. A kada red prežderavanja zamijeni red gladovanja, onda je ravnoteža potpuna. Dobro je dok doživljavamo takve različitosti. Dobro je dok vidimo i osjećamo i dok tu razliku možemo svojim nastojanjima izazvati. Bilo bi loše ostati u jednom stanju. Stanju uživanja ili u stanju neprestanog trpljenja. Truliti u ispranim mislima, letjeti bez slijetanja, neprekidno plivati u kotlu mlake tuge ili roniti do beskonačnih dubina. Treba održavati ravnotežu. Balansirati. A kada se po povratku s putovanja vratite u svoju drugu realnost, malo manje poželjnu vašim snovima, to će vam izazvati neugodu. Ali, ne dajte se, sve je to prolazne naravi. A sjećanja i uspomene s puta više Vam nitko ne može oduzeti. Vi ste ukrali i poklonili si jedan dio svoga prekrasnog života. Jer, kako kažu u filmu: “Nikada nije kasno živjeti tako da znaš da si ga doista dobro živio.”
Prvi dan
Jurnjava po aerodromima i ulicama Istanbula trebala je kad tad biti zamijenjena jurnjavom za morskim psima. Ili obratno. Jer ovo je toliko dugo očekivano putovanje gdje se u kratkome vremenu susrećemo s par dupina, jednim bijelim kitom belugom i čoporom morskih pasa. Planirao sam to prije tri-četiri godine u Budimpešti. Eto, tek se sada otvorilo. Naravno, bilo je tu i nešto raža, drugih krupnijih sisavaca i puno ostalog sitneža. Istina, u kontroliranim uvjetima bazena i akvarija, ali potpisivanje raznih sporazuma i odricanja od odgovornosti (puno je toga pisalo na stranici, priznajem da nisam sve pročitao), dalo je tim doživljajima dodatnu težinu. A težina je i ovoga puta bila prilična, ispod 11 kilograma olova nije bilo šanse da potonem na dno bazena/akvarija gdje je najveća dubina četiri metra. Valjda imam suviše lagane kosti ili su prejako zasolili vodu. Uvijek zaboravim i novo “dual” odijelo, i ono je krivo.
Na ovome izletu bilo nas je jedanaest, od kojih je sedmero ronilo. Ponijeli smo svoja odijela, maske i peraje, a ostalo smo dobili na mjestu zarona. U prosjeku jedan zaron je koštao oko 75 eura. Smještaj je bio u hotelu Santa Sofia (Aja Sofia, Sveta Sofia), u stvari u susjednom “Dedem” jer nisu u Sofiji stigli srediti sobe za nas. Preko puta sobe upravo su dizali novih pet katova hotela. Arhitekti su ovdje nepoznata kategorija. Sve se zida brzo i neplanski. Cijeli kvartovi su takvi. Pogledajte odozgo i sve će vam biti jasno. No kada bi bio potres, ne vjerujem da bi se išta dogodilo. Zgrade su toliko blizu jedna drugoj da se ne bi imale gdje zasipati.
Sada zamislite kako po tim uskim, jednosmjernim cestama jure automobili, kombiji i kamioni. Ludo, kao na reliju. Bez sudara. Naš je vozač uspješno, pri brzini od oko 40 kilometara na sat, na nekoliko centimetara s retrovizorom jurio pored sljepoočnica prolaznika, parkiranih vozila, stupova i skela (svugdje radovi).
Istanbul (Carigrad, Konstantinopol). Grad na granici Europe i Azije koji se mostovima seli malo simo, malo tamo. Grad s preko petnaest milijuna stanovnika. Grad pra-pra-pra drevne kulture, novih tehnologija, grad trgovaca i džamija, nebodera i sukova, grad prljavštine i ratluka, zlata i voća, čajeva i kave, mirodija i suvenira, grad boja i mirisa, grad uslužnih ljudi i mnoštva zanata, keramike, porculana, tkanina, tepiha, šarenih lampi svih oblika i boja, grad smokava, maslina, šipka (nara), šafrana, ružinih latica i pistacija. Grad harema i dragulja, grobova po dvorištima izumrlih palača, grad golemih žutih pečenih kestena, uličnih prodavača s milijunima mačaka po ulicama. To je i grad muzeja i galerija koje rade neprekidno za milijune posjetitelja iz cijeloga svijeta. Ako prošećete pokrajnjim ulicama vidjet ćete na desetke napuštenih zgrada, cijelih zdanja koja bulje u Vas svojim slijepim očima bez prozora. Doista ne znam što im se dogodilo, izgledaju sablasno.
Prva noć ujedno nam je bila i posljednja prilika da posjetimo “Kapali Čarsi”, odnosno Kapali čaršiju, jer jedino ona ne radi nedjeljom. To je njihov najveći trgovački market s preko 4.000 prodavaonica razne robe: viseće i stojeće lampe od metala, tepisi, krzno, tkanine, začini, suveniri svih vrsta, zlato, srebro, nakit, dragulji, keramika, lusteri, porculan, staklo, drvo, koža i kožne jakne, cipele, čizme, odjeća te još mnogo, mnogo toga. Dakle: “mirisi, zlato i tamjan” iz drevnih vremena prošireni su na druge proizvode. Ipak je većina robe domaćeg porijekla i ručne izrade. Naravno da ima i jeftinih kineskih suvenira.
Bauljali smo Kapali čaršijom grupno i pojedinačno u raznim smjerovima. Kladio bih se na početku da ćemo se razdvojiti i izgubiti. Nekim čudom nismo. Jer osim gužve ljudi tu je i gužva robe koja odvlači pažnju na sve strane. Ratluk je tu u tisućama verzija (s kokosom, šafranovim listićima, hibiskusovim cvjetovima, ružinim laticama, čokoladnim mrvicama, mentom, šipkom, s dodacima lješnjaka, sezama, badema, oraha, grožđica, alkohola). Čajevi su isto u stotinama vrsta. Mirisi su očaravajući. Pred svakim dućanom je i tanjurić s raznim vrstama ratluka za probu tako da ne možeš ostati gladan.
Nakon sat vremena hoda izašli smo na suprotnoj strani Kapali čaršije, potpuno blizu dvaju mostova preko Bospora. Tu smo odlučili nešto pojesti. Grupna hrana bez pitanja za cijenu ovdje nije preporučljiva. Zato jer oni tu utrpaju svašta, ono što želiš i ne želiš pojesti. Bili smo smješteni na trećem katu, do kojega se došlo uskim stepenicama. Iznad nas su radnici radili naredne katove. Možda su s našim novcima uspjeli dovršiti novi kat. Račun za cjelokupnu hranu (mix kebab) je ispao 682 turske lire (Tl), odnosno 62 ta njihova talira po glavi, što je nešto više od 20 eura. Cjenkanjem smo spustili na oko 19 eura po osobi. S gorkim okusom prevare krenuli smo polako ulicama Istanbula, krećući se pored linije tramvajske pruge.
Neki od nas su (za probu) kupili paketić od kilograma raznog ratluka za 20 njihovih talira (šest eura) na samom izlasku iz Kapali čaršije. Tek poslije su zažalili jer nisu uzeli više. Cijena u gradu je dvostruko veća, a kvaliteta čak i lošija. Na cesti možete za dvije kune dobiti čašu cijeđenog soka od šipka, a ista ta čaša u kafićima uz cestu košta i do 20 kuna.
Drugi dan
Dupini i Beluga nalazili su se u prostranom bazenu jednoliko sivo-plavo-mutne boje. Prilikom priprema upozorili su nas da dupinima i belugi ne guramo prste u oči, ali niti u one rupe kroz koje izbacuju vodu, zrak ili što već ne, a koje se nalaze na vrhu glave. Fotografiranje je bilo dozvoljeno, ali bez bliceva. Naravno, to se pokazalo prilično teško jer su se dupini, a pogotovo beluga neprestano mrdali. Voda u bazenu je bila prilično hladna (18 stupnjeva). Beluga je vrlo brzo prolazila baš pored mene. Tada bih je znao pogladiti. Bila je čvrsta, ali mekana. Čudan je osjećaj kada takva grdosija od nekoliko tona prolazi munjevito pored tebe. Kao podmornica. Nijednom me nije dotakla, isto kao ni dupini. Vrlo su pažljivi, a pod vodom često cvrkuću onim svojim isprekidanim morzeovim znakovima. Zaron je trajao samo dvadesetak minuta. Suviše kratko. Trostruko duže su trajale pripreme, od ispunjavanja upitnika do uputa, oblačenja u njihovoj uskoj kupaonici i plaćanja zarona. Naravno, primali su samo svoje talire pa je tu bio velik problem jer nismo stigli promijeniti eure. Ista je stvar i u akvariju Turkuazoo, primaju samo svoje talire.
Dupini imaju nešto čvršću kožu i vrlo su umiljati. Nisu baš htjeli jesti srdele iz naših ruku jer su vjerojatno bili prežderani. Beluga nije niti trzala na hranu. Srećom su se mogli napraviti dosta dobri filmovi pod vodom, makar je bila jednoliko mutno zelenkasta. Tu bi dobro došao filter kod snimanja. Dupini su bili tamne boje, a beluga snježno bijela. Navodno je uvezena iz Rusije. Stara je osam godina, a životni vijek joj je oko trideset i pet godina. Nakon ronjenja odmah smo spremili stvari i krenuli na sljedeći zaron.
Dolazak u Turkuazoo potrajao je više od dva sata, jer kad nas je vozač doveo na traženu lokaciju, ustanovili smo da je to kriva lokacija. Naravno da je ona prava bila na potpuno drugome kraju grada. Stigli smo u zadnji čas. Istina je da sam već dan ranije sumnjao da će nas vozač dovesti na pravo mjesto. Kada je dan ranije Zuky dogovarao prijevoz, u jednome trenutku šef recepcije je rekao: “Da, znam gdje je to, mi Turkuazoo zovemo Akvarijum.” Naravno da sam odmah posumnjao da “oni” to tako zovu, jer je Turkuazoo suviše poznat da bi imao neki drugi nadimak.
Unutar kompleksa dućana, robnih kuća, restorana, Ikee i golemih parkirališta smjestila se kockasta zgrada morskog akvarija gdje posjetioci mogu prolaziti kroz staklene tunele, razgledavati ribe i ostale morske organizme, vidjeti izložbu školjaka i drugih biljoživotinja, čeljusti morskih pasa, male akvarije s manjim morskim ribama i drugim plivajućim bićima (nautilus, rakovi, kozice, meduze). Na žalost to nisam stigao poslikati jer smo bili u žurbi i akutnom stanju gladi. A u tim uvjetima te morske plivalice možeš promatrati samo kao hranu. A hrana u tim brzim i razvikanim Mac ovo, Mac ono resto-kafeima je doista očajna. Poneki od suviše gladnih pojeli su nešto od te plastične hrane.
Možda sam se navikao na adrenalin, a možda je to bilo zbog postepenih priprema. Od potpisivanja izjava da se odričemo svojih ostataka (organa i udova za potrebe medicine) ako zapnemo za zub nekoj morskoj psini, pa do toga da smo suglasni ako nas voditelj grupe izbaci iz akvarija ako ga ne slušamo. A kako bismo ga mogli i čuti kad ga nećemo sigurno ni pogledati, a kamoli slušati?! Mislim da sam voditelja grupe pogledao samo par puta, onda kada je hranio nekog malog glavatog morskog psa, pri čemu ga je s obje ruke snažno pritiskao na dno prekriveno šljunkom.
Postepene uobičajene pripreme bile su pojačane struganjem bakterija sa sebe u njihovoj kupaoni da ne bismo ugrozili oko četiri tisuće raznih vrsta životinja u pet-šest dijelova akvarija prstenasto povezanih, a razdvojenih umjetnim grebenima ili zidovima.
Navlačili smo odijela pod mlazovima tople vode. Skoro sam zaspao u tuš kabini. Osoblje i instruktor bili su izuzetno ljubazni i srdačni, mirni i organizirani. Golemo postrojenje stajalo je iza održavanja akvarija. Priprema vode, pomoćni akvariji, crpke, pročistači, rasvjeta, dekoracije, grijanje vode, oprema (jer su zbog bakterija tražili da ronioci koriste njihovu opremu). (Nama su dozvolili da koristimo svoja Mares odijela jer s njima imaju ugovor).
Kada sam se s prvom grupom spustio u plitak bazen sve je dobilo šarene boje. Jata riba nisu nas ni primjećivala. Prolazila su tik pored nas, vjerojatno naviknuta da tu i tamo neka velika crna riba bude ubačena u bazen. Nekoliko puta nisam odolio da ne pokušam uhvatiti neku ribu, barem za rep. Vodič je i sam gladio i hranio tog malog morskog psa-bebu i jednu ili dvije raže simpatičnog osmijeha. Kretali smo se za vodičem, nas troje upornih do zadnjeg daha i lelujali ispred horde turista koji su nam mahali. Da, bili smo jedine ribe u akvariju koje su im odzdravljale. Čudan je osjećaj biti u takvom okruženju, odnosno promatrati ribe dok drugi promatraju tebe. U svakom slučaju bilo je interesantno, makar su nas malo dekoncentrirali u fotografiranju.
Adrenalin mi je malo porastao kad sam krenuo preko umjetnog grebena u sljedeći dio akvarija jer iza velike stijene pojavila se golema prijeteća njuška morskoga psa. Tada sam oko njega spazio čitav čopor pasa i ukočio se, koliko se to može u vodi, jer sam osjetio da mi se s desne strane jedan od njih približava. Debele, dobro uhranjene njuške isturili su pred svojim debelim tijelom. Sigurno dva do tri puta teži od mene zajedno s opremom koja je teška oko 50 kilograma. Kada mi je jedan od njih prišao bliže vidio sam mu raščupane zube i odmah se sjetio zubara. Mora da ima grdnih problema. Čini se da mu se neki zubi s gornje strane zabadaju u donju vilicu i obrnuto. Nadam se da zbog toga nije nervozan. Ipak, nakon nekog vremena vidjeli smo da su potpuno smireni, a da nas promatraju tek toliko da im ne bude dosadno. Gledatelji u tunelima ili iza golemih stakala gledali su nas kao u kinu. Ne znam jesu li tražili još malo akcije u bazenu ili im je i ovo bilo dovoljno.
Kretali smo se polako iz jednog u drugi pregrađeni dio akvarija koji su bili kružno smješteni. Kod drugog prolaza (prošli smo skoro tri puta cijeli krug), naletjeli smo opet na morske pse, koji su se držali zajedno (valjda ih nije bilo strah nas četvorice). Taj dio imao je i neke amfore, polomljene stupove i kipove u kamenome zidu. Potopljeni grad, zgodno, ali mislim da su mogli biti još i maštovitiji s nekom olupinom broda ili podmornice. Barem komad nečega takvog.
Morski pas. Gledao me i polako se kretao prema meni. Snimao sam. Ipak, u jednome trenutku skrenuo je njušku na lijevo. Obično skreću ulijevo. Bio sam udaljen od njega ne više od metra i pol. Osjetio sam njegovo lako lelujanje tijela za koje sam znao da se u trenu može pretvoriti u živu oprugu prepunu mišića, sposobnu da za jedan tren prepliva deset metara i ščepa plijen. Doista, bili su golemi. Dobro uhranjeni, poneki s tamnijim manjim mrljama po tijelu. Uglavnom, morska pasad bila je u blazirano uhranjenom stanju. Budući da je podsvijest ljudi prilično zatrovana divljačko-koljačkim predrasudama o morskim psima, trebalo je samo kliknuti i onda doista uživati u njihovim prelijepim, golemim tijelima. Jedino se pitam kako oni održavaju svoju tjelesnu kondiciju, kako se razgibavaju, treniraju, kako uopće upražnjavaju neki fitnes. No, odmah sam odagnao te misli i prionuo fotografiranju i snimanju tih grdosija, nastojeći ih gledati u oči (kroz objektiv fotoaparata) i ne se suviše micati. Možda sam bio malo i preuzetan jer sam krenuo na jednog morskog psa koji je bio s dvije strane zatvoren stijenama i zidovima. Polagano sam se kretao prema njemu, oči u oči, njušku u njušku sve dok on nije prvi popustio i okrenuo se lijevo i gore te mi prošao iznad glave.
Tako je sve kratko trajalo, makar je usporenost u vodi zgodna za uočavanje i najmanjih detalja. Proučavao sam njihove sitne okice, proreze škrga, peraje i trbuhe, leđa i pokrete, čupave zube i golema tijela. Bilo ih je više vrsta. Od onih manjih koji su se držali dna bio je angel shark.
Nekoliko raža, točkastih i tamnosivih šepurilo se u jatu riba, poput velikih lelujavih maramica. Pokretima su odavale da znaju koliko su atraktivne i zapažene od stotina očiju. Graciozni pokreti, kao da poziraju kamerama na modnoj pisti, pokazivali su njihov ponos. Žute, goleme ribe bile su u jatu najživlje i plivale su u svim smjerovima, a ne držeći se jednog vođe. Po stijenama su bili neki tanjurasti, tamnocrveni koralji i neki drugi nalik na plastične imitacije trava. Nisam provjeravao, ali mi se čini da je skoro sva flora bila lažna. Na dnu su bili sitniji bijeli kamenčići, ali nigdje nisam uspio pronaći zub morskog psa.
Kruženje po akvariju se nastavljalo, susreti s gledateljima u tunelu, njihovim osmijesima i mahanjem ruku bilo je kao titranje mekih koralja. Sjaj debelih stakala ispod kojih su se smiješila izobličena lica podsjećala su me na anđele koji nas svojim pogledima i u mislima čuvaju. Tko zna. U stvarnosti nikada ne saznamo te male-velike stvari koje nas čuvaju kroz život. Možemo ih samo naslutiti ili odmahnuti rukom. Jer malene su vrijednosti s kojima se srećemo u opipljivom svijetu. Možda je to najbolje shvatiti u podmorju, dok smo ovisni o jednome udahu zraka, okruženi praiskonskim česticama u tamnoj i hladnoj kolijevci života i smrti. Sve tada ima blijedi značaj. I Sunce i ljubav i ljudi i predmeti zbog kojih se trudimo.
Dobro se sjećam što sam mislio dodirujući dlan preko debelog stakla akvarija. Pomislio sam – koliko će osjećaji živjeti, hoće li sve boli nadživjeti? Što će biti sljedeće godine? Hoću li još uvijek željeti roniti i moći pisati? Hoću li još uvijek biti u očima mora biće dostojno života?
Noć se stropoštala u sobe hotela, zanijemili su trgovci, pjesma s minareta, mijauk mačaka. Možda se u nekim sobama nastavilo slavlje života, koji neumitno prolazi s nama ili bez nas, kroz pjesmu drugačiju od ovog podneblja. Komadić Zagreba, Hrvatske ostao je titrati pod tapetama soba duboko u noć.
Srećom, u Istanbulu se zubi mogu prati vodom, jedino se pije flaširana voda, kao i skoro svugdje u svijetu. Voda. Ona koja nas je stvorila, ona će nas i pokopati. Jednom će se možda morati ekstrahirati i iz zraka, magle. Za sada u njoj uživamo iz plastičnih bočica. Ovdje u Istanbulu nije baš dobre kvalitete, što će reći da ima neki okus, a još u školi su nas učili da je voda tekućina bez boje, okusa i mirisa.
Za šećer na kraju dana pobrinula se stara brava na kupaonici što je uzrokovalo njezino blokiranje i zaključavanje. Nije bilo druge nego usred noći buditi recepcionera da otključa kupaonicu. Srećom, imao je sve ključeve kupaonica i to čak označene brojevima.
Pred san, oko noćnog ormarića čulo se uporno krckanje. Pomislio sam da su miševi, no vjerojatno su ipak bile neke cijevi u podu koje su se hladile ili zagrijavale.
Osim radova preko ceste, u razini šestoga kata na kojem smo bili, već oko pet ujutro počinjala bi pjesma iz džamije. Srećom je minaret bio daleko, a glas nije bio kričav. Pozivanje na molitvu nije nas prisililo da ustanemo, osim na doručak.
Treći dan
Treći, posljednji dan. Suviše kratko. Dojam Istanbula nije ulovljen. Ostaje jedino u preostalih sedam do osam sati uhvatiti još malo dojmova. Pa ipak, Istanbul je vrijedan tog truda. Krećemo u trku s vremenom, ne mareći za poderane cipele i umorne noge. Nakon doručka koji je bio na sedmome katu hotela, a bio je dovoljno dobar, dobili smo dozvolu da od ošamućenog ostatka društva krenemo u obilazak grada.
Srećom, u Istanbulu (osim Kapali čaršije) nedjeljom skoro sve radi. Prvo smo došli do plave džamije (džamija Sultana Ahmeda, Ahmedija). Ona se ne plaća, jedino se moraju skinuti cipele pa ih nosiš sa sobom u vrećici koju dobiješ na ulazu. Žene koje to nemaju dobivaju maramu za glavu, a one koje izazovnije izgledaju, njima daju i veću plavu krpu da si od nje naprave haljinu omotavši je oko struka. Plava džamija je impozantne veličine s brojnim žicama koje drže goleme lustere. Pod je prekriven tepihom koji je potpuno prožet mirisima fermentiranih čarapa. Tepih gotovo vidljivo isijava sve te ne-miomirise i zato je teško dugo izdržati u plavoj džamiji. Duboko udisanje čarapopara može stvoriti vrtoglavicu, koja vjerujem da može izazvati i nesvjesticu. Zbog toga smo uskoro požurili ka izlazu.
Sljedeća znamenitost koju smo obišli bila je Cisterna Bazilike iz 532. godine nakon Krista, izgrađena za vrijeme bizantskog cara Justinijana I Velikog kako bi se u rastućem gradu osigurala pitka voda. Zovu je još i potopljena palača ili potopljena cisterna. Točne dimenzije su 138×65 metara. Svod je izgrađen od opeke povezane posebnom vodootpornom žbukom kao i zidovi koji su debeli 3,5 metara. Postoji 336 mramornih jonskih i korintskih stupova poredanih u 12 redova. Svaki je visok devet metara. Cisterna ima kapacitet od 100.000 tona vode. Postoje dva stupa s glavama meduze. Cisterna se nalazi 150 metara jugozapadno od džamije Aja Sofia. Staško je zaslužan što smo se odlučili posjetiti tu Cisternu. Cijena ulaza je pet eura (15 njihovih talira). Dočekao nas je impozantan prizor u podzemlju koje je sakrivalo brdo na čijem je vrhu bio park s klupama i drveće koje je počelo oblačiti cvjetove nadolazećeg proljeća. Visoki kameni stupovi, osvijetljeni žutim svjetlima izgledali su kao od zlata. Bili su uronjeni u tridesetak centimetara vode u kojoj je plivalo na stotine debelih riba, od kojih su neki primjerci bili teški sigurno i preko deset kilograma. Sličili su šaranima. Voda je bila vrlo čista i prepuna sjajnih novčića. Dojam podzemlja s čijeg se iznimno visokog stropa ponegdje cijedi voda, a golemi prostor brzo guši svaki ljudski glas, bio je izniman. Sveprisutan je mir koji kao da je tisućljećima padao u ovom prostoru sa stotinama stupova. Iznad vodenog prostora prolazi se širokim i čvrstim mostovima. Dužina prostora je preko stotinu metara, a širina manje od sto metara. Na samome kraju prostora nalazi se stup s golemom glavom meduze okrenutom naglavačke. Na početku tog golemog prostora nalazi se garderoba iz pradavnih vremena i susretljivi domaćini. Tu vas obuku i nakon toga izuzetno profesionalno poslikaju u brojnim pozama. Za pet eura možete kupiti jednu svoju fotografiju, a za 25 eura možete sve kupiti na CD-u, odnosno dobiti sve vaše fotografije kojih je fotograf napravio preko nekoliko desetaka u raznim pozama. Odore koje oblačite su iznimno raskošno napravljene, a iz doba su sultana. Tako dobivate jednodijelnu opravu koja se oblači preko odijela, turban, pa čak i hladno oružje. U tom prostoru gdje je smješten i kafić možete ostati vrlo dugo, jer smiraj stoljeća djeluje na Vas smirujuće. Pogotovo znajući da iznad Vas galopiraju horde turista.
Aja Sofija (Hagia Sophia), najpoznatija je džamija na ovim prostorima. Ulaznica košta 25 njihovih talira (osam eura). Zove se još i Crkva Svete mudrosti. Prvobitno je izgrađena kao najveća crkva u Istočnom Rimskom odnosno Bizantskom carstvu. Zatim je prenamijenjena u džamiju, a danas je muzej. Izgrađena je za samo pet godina (532. – 537. godine) za vladavine cara Justinijana. Izgrađena je od kamena i opeke i visoka je 55 metara. Promjer kupole je 31 metar. Nakon otomanske okupacije grada 1453. godine crkva je prenamijenjena u džamiju, izvana su dodana četiri minareta, a mozaici u crkvi su prekriveni vapnom. Prilikom osvajanja grada otomanski su vojnici u crkvi počinili pokolj građana koji su se tu sklonili.
Ovoga puta ušli smo bez skidanja cipela i dodatnih rubaca. Vidi se da se muslimansko svećenstvo odreklo ove džamije kao prostora za širenje vjere. Nema tepiha, nema obilježja muslimanske vjere, osim onih iz davnih vremena kada je ona pretvorena iz kršćanskoga u muslimansko svetište. Gotovo polovinu džamije sada iznutra zauzimaju skele za renoviranje. Unutrašnjost je u vrlo lošem stanju. Vide se golema oštećenja na svodu. Zadržali smo se vrlo dugo u njoj, pa smo se čak popeli i na galeriju kroz prostrani tunel.
Na žalost, zbog prekasnog kretanja iz hotela nismo mogli pogledati još i Topkapi. Gužva za karte je bila prevelika. U tom velikom kompleksu nalazi se: kraljevska konjušnica, oružarnica, harem, toranj pravde, kineski i japanski porculan, kristal i turski porculan, oprema za kuhinju, srebrna oprema, europski kristal i porculan, sala za primanje, kraljevska odjeća, carsko blago i dragulji, knjižnica Sultan Ahmeda III, tajna komora – sveti relikti, portreti Sultana, paviljon Bagdad, paviljon Revan, kružna soba, paviljon Sofa, džamija Sofa.
I tako je došao kraj obilaska Istanbula. Jedan mali dio sretnosti u životu ustupio je mjesto gospođi prolaznosti. Ipak, ti su trenuci ostali upisani u našu knjigu dobrih sjećanja. Uživanje je prošlo. Ali koliko će uživanje potrajati nije ni važno, jer vrijeme je vjetar koji se ne može uhvatiti. Koliko god se trudili na nama je da nastojimo uživati u dobrim trenucima. Izgleda da je to glavno što u životu trebamo pokušati naučiti – kako uživati u trenucima. Više od toga nije nam poklonjeno.