Koliko je brz zaborav nakon putovanja ako s puta nemate fotografije (nadmorja i podmorja), a uz to niti jednu pisanu riječ, najbolje možete vidjeti i sami ako vas netko upita o putovanju na kojemu ste bili prošle godine.
Ma dovoljno je da se i sami to zapitate nakon par mjeseci. Ovo je pokušaj da se zaborav prevari. Osam dana živjeti 300 na sat bio je problem za popamtiti toliki broj događaja.
Brod…
Kada smo stupili na palubu prekrasnog bijeloga broda “Mar es Salam” (kuća mira), oblio nas je osmijeh koji nam taj dan nije napuštao lica. Tada sam stvarno na tren mislio da sanjam. Stvarno prekrasan, golem brod samo za nas osamnaestoro.
Donja paluba broda je prostrana s tepisima i dva WC-a s bočnih strana. U unutrašnjosti prekrasna, prostrana kabina sa šankom. Stepenice s donje palube vodile su na gornju koja je isto bila prekrivena tepisima i udobnim foteljama duž čitavog oboda broda. Mjesta za sunčanje s golemim jastucima bila su na gornjoj palubi na krmi i na pramcu. Osim toga nije bilo nimalo smrada plavoga diesela ili onoga s čim oni tamo hrane brodove. Osjećali smo se kao Begovi i Beginice okruženi plavetnilom, Suncem i bjelinom broda. Još samo nedostaju sluge i sluškinje odjevene u zlatnu odjeću koje nas hlade golemim lepezama. Nije li to samo još jedna tlapnja nekog nestvarnog sna? Ne, nije! Nalazimo se u Egiptu pred doček Nove 2013. godine, na valovima Crvenoga mora okruženi s 25 stupnjeva celzijevaca na kopnu i pod morem, dok u Zagrebu brije snijeg i do -15 stupnjeva je. “Iskoristi dan”.
Hrana…
Večera u jednom od pet poznatih restorana (glavni, kineski, libanonski, meksički, talijanski) unutar kompleksa hotela bila je poput bajkovitih sapunica koje često gledamo na TV-u. Samo glavni i kineski imali su švedski stol. Međutim, pred večer te manageri vuku za ruku da dođeš baš u njihov restoran, a to su oni drugi – nepoznati i bezimeni restorani. Grill na otvorenom mami mirisima. Tko zna kako se zovu ti dodatni restorani. Smješteni su često u natkrivenim prostorima, u golemim šatorima između kompleksa hotela. Bez obzira što te mame srdačnim osmijesima da dođeš jesti baš u njihov restoran, sve je besplatno, nekoliko desetaka jela, pića (piva, sokova, vode), voća i kolača, salate i vrsta kruha. Sve u neograničenim količinama i mukte.
Možeš jesti u jednome restoranu pa prijeći u drugi, zatim treći. Egipćani vjeruju u to da se može “pojesti samo jedno jelo”. Nisu računali na nas. Ako nešto pitaju ti samo kažeš da si Slovenac (za njih su čuli, a Hrvatska je negdje u rangu Lihtenštajna). A možeš reći i da si Rus. Makar njih gledaju ispod oka, ali im trebaju jer uglavnom oni donose golemi novac turizmu.
Drugačiji svijet…
Probudili smo se u nekom sasvim drugačijem svijetu od našega, svijetu drugačijih čovjekolikih bića. Ne, nisu imali pet ruku ili tri noge. Dovoljna promjena je bila i to da su imali osmijeh od uha do uha, da su nas promatrali kao da sjajimo ili kao da možda značimo više njima nego što smo u stvari značili sebi. Možda je to bilo i samo poštovanje što su nekad ljudi ovoga podneblja gajili prema živim i neživim božanstvima, prema svojim vladarima ili vlastodršcima. Možda je to poteklo iz tih davnih vremena kako bi se sada nastavilo u obožavanju turista. Svejedno da li je u pozadini novac, postoji radi toga nekakav novi osjećaj koji će se vjerojatno radi toga i kod vas probiti na površinu. Čak i nehotice, kad razmislite malo pomnije, počet ćete u Egiptu malo više cijeniti samoga sebe. Osjetit ćete da više vrijedite i da svaki vaš dan ima veći značaj. Jednostavno, osjetit ćete život u puno većem zamahu.
Ovdje kao da se za svaku pažnju prema gostu dobiva neka nepoznata i čudna nagrada negdje kasnije, u nekom drugom vremenu, a sada se te zasluge trebaju samo sakupiti u brojnim osmijesima turista. Poput nekog novca, osmijesi postaju poput neke nove valute, poput nekog neuništivog sjaja koji ne gubi svoju vrijednost nego se samo uvećava čim se više koristi. Koliko sam osmijeha i pažnje dobio u samo jednome danu Egipta (bez davanja kovanica ili kakve druge ovovjeke ljudske vrijednosti), toliko nisam u cijeloj godini u našoj domovini. Čudno je to. U stvari žalosno. Koliko mnogo osmijeha i radosti se svaki dan u našim svakodnevnim životima zatomi, umre i zataji kako bi ustupili mjesto mrštenju, psovci, tupom i praznom pogledu. Koliko će trebati još vremena da počnemo druge, ali i sebe promatrati ne poput kamenja na cesti, ne kao da su stupovi, neživi stvorovi. Pa čak i kamen je možda životniji od nas u našim sadašnjim životima? Zašto?! On je još sačuvao svoju praiskonsku dušu koju mi potiskujemo. Umjesto da proširimo svoje vidike u drugome smjeru, u smjeru obožavanja. Svega. Otiđite u Egipat! Naučit ćete nešto od toga. Puno toga!
Zaron…
Bio je to dan s dva zarona. Odlučio sam malo usporiti i napraviti samo jedan kako bih se malo odmorio i na miru upijao svu okolinu koja se nudi na bijelome brodu usred plavoga prostranstva, a kojega samo ljudi zovu – Crveno more.
Možda se čini da usred broda, na kojemu si uronjen u tišinu, ovijen blagim vjetrićem i mirisom soli nema baš puno elemenata oduševljenja. Ne, nema tu glasne glazbe, treperenja cijeloga tijela kao na nekom koncertu gdje ti utrobu razdiru moćni, duboki zvukovi. Ali – ovdje ti tijelo potresa mir i rijetki zvuci. Osjećaš svaki dio sebe i kao da ti tijelo iznenada postaje glasan orkestar ti čuješ svoje misli, osjećaš svoje tijelo što je dio cijele okoline: maleni, ali važan kotačić. Začuješ šumor vjetra i u trenu se pretvaraš u njega, začuješ more i začas si silan val, čuješ klokot broda iznad vala i načas si bijela ljuska iznad plavetnila, začuješ galeba i već letiš ponad hridina. Grgolj mora te pretvara u moćnu ražu ili golemog napoleona, možda barakudu koja s oštrim zubima cilja svoju novu žrtvu. Bio bi možda plahi Nemo među mekim pipcima vlasulje. Možeš biti što poželiš u svakome trenutku, pa čak i san, dah, otkucaj srca, možeš postati jedna misao, zrno pijeska, zraka sunca, možeš se vratiti početku svega i biti malena kap, jeka zvuka ili drhtaj vjetra. A kad na tren postaneš san plavetnoga mora u tebi će ostati sve njegove priče što su tisućljećima pojile njegovu mudrost i duboko iskustvo dalekih svjetova. Moći ćeš zaroniti bez straha od opasnosti u njegove tihe misli.
Hrana na brodu…
Na brodu smo jedva dočekali kada će se pored egipatske zastave zavijoriti i miris hrane, još se prisjećajući gomile king fisheva, jata riba uz greben, žutih salata koralja, box fisheva, lion fisheva i drugih ribica i ribetina. Svoju crnu kožu brzo bismo posuvratili i rumenih, mekih tijela požurili u utrobu broda gdje je hrana iznenada dobijala takvu moć nad nama da ništa drugo nismo ni čuli niti vidjeli. Ljutkasta tjestenina uz komadiće pohane piletine izrezane u obliku rezanaca, riža i krumpir u umaku uz komade bijele ribe, razne salate i trokuti lepinje. Šutnja kojom smo osvajali hranu bila je znakovita. Osoblje na brodu dvorilo nas je kao da smo bića tek uskrsla iz morskih dubina. Teško je bilo prestati jesti i možda su za to ponekad krive oči, ali ovdje kao da smo tu hranu upijali do dna svoga organizma dubokim udasima mirisa kroz raščišćene dišne puteve, kao da smo je usrkavali kroz nosnice, usta i uši, kroz sve pore tijela. Bili smo opijeni tom hranom, u stvarnosti začuđeni silnom moći koju ona ima nad nama. A kad bi se napokon umirili u nekom mekome kutu na brodu koji je ljuljuškajući se brodio u suton, misli su nam popadale iz očiju i izgledali smo kao da nestajemo iz ovoga svijeta, kao da smo otišli i lebdimo visoko nad brodom promatrajući sitna, nejaka tijela što su ostala nepokretna kada je duh snage izašao iz njih. U tim smo trenucima kroz dubok zaborav pamtili svaki atom osjećaja proživljen tog dana i slagali ga jedan za drugim u svoju šutljivu biblioteku utisaka.
Old Sharm…
Ali nakon večere nisu prestajali trenuci obuhvaćanja novih dojmova. Desetak minuta bismo se dogovarali i potom kretali u grad. Old Sharm ili Sharm trgovački centar. Te večeri bio je dogovoren odlazak u grad Sharm-trgovački centar. Kada smo izašli iz kombija, koji je vozio dvadesetak minuta, tisuće raznobojnih reklama u otvorenim restoranima odijeljenih od ulice samo natpisima i svjetlima raznobojnih žaruljica, glasna glazba i ples ženskastih muškaraca obučenih u čudnu odjeću, zapahnulo nas je poput najšarenijih i najnevjerojatnijih snova. Vidjeli smo i Tangouru koji se vrti u krug, mačke koje slobodno trče duž trgovina označavajući svoje područje, stotine natpisa za doček nove 2013. godine, kao i bjelkasti dim šiša, tamjana i drugih mirisa koji se širio iz mnogih prolaza. Cjenkanje do iznemoglosti učili smo od Zuky-ja i u nekim nam je trenucima bilo neugodno slušati kako to ide, taj postupak cjenkanja. U trenu bismo se pravili kao da ga ne poznajemo. Sve dok mu prodavač nije počeo sumanuto tresti ruku, (onda bismo opet znatiželjno našiljili uši) govoreći kako je on pravi kapitalistički kulak koji ga je upravo bacio na prosjački štap.
Trgovine u Old Sharmu…
U prozirnim osvijetljenim izlozima goleme su ribe i rakovi, jegulje, škampi, sipe, hobotnice te drugi morski plodovi u ledu. Jestive ribe izgleda imaju manje boja po sebi. Svuda su brojni dućani s mirodijama, parfemima, suvenirima, izlozima za prodaju kože, šiše, drvenih i kamenih proizvoda, papirusa. Ne može se pobrojati mnoštvo suvenira od svih mogućih materijala. Gužva je, ali ležerna gužva. Kako je tek u sezoni, u Egiptu je sada duboka zima.
Ima proizvoda od tekstila – marama, šalova, odjeće, kapa, zatim satova, narukvica, ogrlica, prstenja, lustera, stolnih lampi od kristala, metala, stakla. Bliješte ukrasi pred nadolazeću Novu 2013. godinu, ima i golemih plastičnih borova ukrašenih stotinama kuglica, osim malenih u izlozima trgovina. Tisuće raznobojnih odsjaja usađuje nam se u oči. U jednome trenutku osjetih da i sam svijetlim u duginim bojama.
Uočavam natpis pred izlogom miomirisa:
“Ako nemaš osmijeh, dat ću ti ja jedan od svojih…”
Doručak…
Doručak u glavnome restoranu gdje te deseci peciva i kruha vabe, topla i hladna pića, salate i naresci te zovu, jaja, prženi kruh s jajima, kobasice, egipatski grah, sirevi i umaci, marmelade, med, maslac i drugi mliječni proizvodi te povlače za rukav. Zatim kolači i razna lisnata peciva, barem dvadeset vrsta – e oni su već agresivni jer ti podmeću nogu. Ima tu kolača s datulama, kikirikijem, a tu su i neizostavne male čokoladne krafnice na koje smo se svi navukli. Perfektne su. Ako ti to nije dosta, dežurni kuhari mogu ti ispeći kajganu ili još ponešto na golemim ugrijanim pločama.
Fotografiranje podmorja
Dok snimaš ili fotografiraš te raznobojne ribe nevjerojatnih oblika s vremenom shvatiš jednu istinu. Da ribe same određuju koliko dugo ih možeš slikati i kada im to dosadi, one se samo udalje s nekoliko brzih udara repom. A ti onda možeš samo fućkati za njima. Srećom da ponekad naletiš na neku pospaniju ili blaziranu pa ju možeš do mile volje sa svih strana poslikavati.
Iznenađenje
Svatko voli poklone. Čak i Egipćani. Zato smo Ahmedu (ocu) odlučili pripremiti iznenađenje. Dora je trebala biti taj poklon. Jer, bolje Mrazica u rukama nego ptica na grani. Dora, koja se obukla u rumenu haljinicu pomagačice djeda Mraza (nekada su pomagači bili patuljci, ali se danas radi marketinga prednost daje hostesama, animirkama i manekenkama, pa je tako logično da se i djeda Mrazice pojavljuju u ovim odsutnim i tužnim trenucima ispraćanja stare, dotrajale godine), bila je spremna. Kada se otac-Ahmed pojavio na gornjoj palubi, Josip i još par fotografa okružilo ga je s bočnih strana i započelo zujati i kliketati. To ga je zbunilo. Tada smo nas desetak pred njime, kao zbor počeli pjevati neke pjesme. Nismo se mogli dogovoriti koju pa se to pretvorilo u mumljanje, zujanje i smijuljenje. To ga je još više zbunilo i on je neprekidno gledao u fotografe. Tada smo se razmaknuli i iz pozadine se pojavio Zuky noseći Doru Mrazicu u naručju. Potom ju je svečano uručio u ruke ocu-Ahmedu što je on zapazio tek u zadnjem trenutku kada se težina spustila na njegove grudi. Dora se batrgala, otimala. A, neee! Bila je mirna kao naredna hanuma u njegovu haremu. Ahmed se cijepao od smijeha i na kraju rekao: “Bolje je dajte mom sinu pa fotku pošaljite njegovoj mami!”
Veš mašina
Jedini moj zaron tog dana zapamtio sam po takozvanoj veš mašini. Ne, nije bilo potopljenih veš mašina u nekom nasukanom brodu kao na jučerašnjoj olupini mnoštvo zahodskih školjki i poneki umivaonik, što je zaista izgledalo kao na slikama Salvadora Dalija. Veš mašina je očito pojam vezan uz ronjenje, zaključio sam ubrzo.
No dakle, kretali smo se duž jednog gotovo okomitog zida prepunog oštrih, tvrdih koralja i mnoštva ribica i ribetina koje su jurile čas na jednu, čas na drugu stranu. To sam tek mnogo kasnije uočio. Želeći snimiti neki još neviđeni prizor, malo sam se odvojio od grupe i požurio ispred Ahmeda. Primijetio sam da je struja malo jača. Napokon sam došao do ćoška grebena (ili sam to tako sam zamislio), na kojem se nalazilo neko veliko stabalce od mekog koralja među kojime se skrivalo mnoštvo unezvijerenih crvenih ribica. Zašto unezvijerenih? Tek sam tada primijetio da teško dišu i batrgaju se u struji. No to me nije zabrinjavalo. Više me zabrinulo što grupa s Ahmedom treba cijelu vječnost da dođe do mene. Napravio sam par fotografija i izgubivši strpljenje čekajući da mi se Ahmed približi, odlučio još malo krenuti naprijed. U trenutku kada sam zamahnuo perajom, dogodilo se nešto čudno. Skoro sam se nosom zaletio u golemi tvrdi koralj. S čuđenjem sam shvatio da je struja promijenila smjer i da me sada gura, u stvari snažno vuče dalje od grupe. Jedino sam se mogao čvrsto uhvatiti zubima za usnik regulatora ili baciti sidro. Njega nisam ponio ovoga puta. Samo sam snažnije zagrizao gumu usnika shvativši koliko je struja jaka. Odlepršao sam kao zastava otkačena od jarbola. Uhvatila me panika. Ovo će me odvesti daleko od grupe i izbaciti tko zna gdje. U tom trenutku je Zuky doletio iza zavoja. Raširih ruke prema njemu kazujući otprilike ovakav tekst bez riječi: “Ma koji je ovo kufer? Što da radim sada?”, a on je odgovorio isto tako znakovitim pokretom. Doista se čudim kako pokreti mogu sadržavati u sebi toliko teksta: “Sve je u redu. Samo se prepusti, nastavi dalje.”
I tada se prepustih toj brzoj struji, prvi puta tako snažnoj, pazeći da me ne razbije o tvrde i oštre koralje. Pri tome sam se okretao i oko svoje osi, gledajući gdje se nalazi grupa, a gdje je završetak te struje, te veš mašine, gdje će me izbaciti. Naravno, grupa je lelujala kao i ja, u istome ritmu, poput crnih punoglavaca, tražeći oslonac i sigurnost. Osjetio sam kako adrenalin, ali i kolektivni strah nekako raste u tim trenucima. Svi smo se nalazili u toj moćnoj struji protiv koje se nismo mogli boriti. Istina, mogla je vjerojatno biti još i jača. Smiješno je kako ti u tim trenucima padaju nevjerojatne misli na pamet. Kako bih uopće mogao i vidjeti završetak te struje? Što sam gledao? Što sam mogao očekivati? Možda jedino da se ne zaletim u neku stijenu ili koralj. Možda da struja oslabi kad joj dosadi? Uglavnom se u tom stanju jurenja pored koralja i zabezeknutih riba ništa nije dalo ni slikati. Osim toga nisam mogao niti zakočiti više, hvatajući se za neku stijenu. Brzina je bila prevelika. Nakon nekog vremena ipak sam se bar djelomično opustio i prestao boriti, prepustio sam sudbinu krilima struje. I začudo, već nakon nekoliko minuta struja me izbacila na pješčanu zaravan i tu se umirila. Crne unezvijerene prilike su se ubrzo skupile. Bio je to slet veselih punoglavaca, sretnih što su ponovno na sigurnom “čvrstome tlu”, odnosno u zavjetrini.
U sljedećem nastavku pročitajte nešto o olupini od 100 milijuna dolara, Blue Hole-u, Dahabu, pustinji Sinaj i cjenkanju!
