Na pitanje ima li dopinga u natjecateljskom ronjenju na dah, možemo reći da za objektivnu procjenu ima premalo relevantnih pokazatelja.
S obzirom na to da je od početka provođenja dopinške kontrole u freedivingu (AIDA od 2000., a CMAS od 2003. godine) otkriveno samo nekoliko pozitivnih natjecatelja, moglo bi se olako zaključiti da je doping vrlo malo prisutan. Neke indicije ipak govore da je nevinost freedivinga u tom smislu samo privid. Stoga sam uvjeren da je zadnji čas da se počnu poduzimati ozbiljne mjere u prevenciji širenja ove, za svaki sport najgore pošasti. Ako se doping u početku svoga širenja u nekom sportu ne shvati dovoljno ozbiljno, često vrlo brzo uzima maha i konačno dolazi do situacije kakva je u biciklizmu. Tada baš svaki vrhunski rezultat postaje obavijen velom sumnje i troše se velike svote novaca za njegovo iskorjenjivanje. Samo u 2012. godini među muškim profesionalnim biciklistima provedeno je 9296 dopinških testiranja za što je utrošeno 7,6 milijuna dolara. U nekim drugim sportovima situacija je slična.
Logično se nameće pitanje tko će osigurati sredstva potrebna za suzbijanje dopinga, ako se on proširi u freedivingu koji nije komercijalni sport, a pasivno prepuštanje sudbini vjerojatno bi vodilo u potpuno degradiranje imidža natjecateljskog freedivinga. Nekoliko je razloga za ovakve crne slutnje. Vrlo je vjerojatno da će pojedini nesavjesni natjecatelji, zbog porasta sportskih rezultata u apnejaškim disciplinama do krajnjih ljudskih mogućnosti, posegnuti za prečacima dolaska do uspjeha uzimanjem nedozvoljenih sredstava. Laka dostupnost djelotvornih dopinga za povećanje apneje čini iskušenje većim. To bi značilo da značajno slabiji, ali dopingirani natjecatelji mogu relativno lako pobijediti jače.
Ovako narušena prirodna hijerarhija među apnejašima djelovala bi strašno demotivirajuće na one koji su do svojega uspjeha dolazili svakodnevnim mukotrpnim radom te bi takvi odustajali od sporta ili bi i oni sami posezali za dopingom. Česte vijesti o dopingiranim apnejašima stvorile bi negativnu percepciju ovoga sporta u društvu.
Prosječnom laiku teško je shvatiti kako netko može roniti na dah dublje od 200 metara ili zadržavati dah duže od 10 minuta pa lako prima sugestiju o dopingiranim roniocima. Nadalje, uzimanje dopinga u ekstremnim uvjetima i maksimalnoj apneji značajno povećava zdravstvene rizike koji idu uz doping. To znači da se može očekivati da bi s učestalijim dopingiranjem višestruko porasla i incidencija ronilačkih udesa te bi se incidenti primarno izazvani dopingom pripisivali samoj prirodi sporta, što svakako ne bi pridonijelo tome da ronjenje na dah postane olimpijski sport.
No je li freediving već krenuo tim neetičkim i nesportskim putem ili je ovo samo paranoja?
Koji su najsumnjiviji slučajevi dopinga u natjecateljskom ronjenju na dah i kako doping utječe na rezultate u apneji pročitajte u četrnaestom broju SCUBAlife magazina.
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
