Ježevo 17.3.2012. Prepuno ježeva. Neee. Samo smeća ljudske vrste. Ne, nisu to bacili majmuni, psi ili ribe, nego samo ljudi sa svojim bocama Coca-Cole, pet ambalaže, bočicama lijekova, plastičnim i staklenim bocama pive. Ništa od toga ne koristim. Ni sokove, ni pivu, a niti lijekove.
Ipak, budem pokupio to smeće, zajedno s još tridesetoricom ronilaca iz Siska, Zagreba i još nekih drugih gradova i država.
Sunčan, prekrasan dan. Nažalost vjetrovit. Temperatura vode između 6 i 9 stupnjeva celzijaca, dubina do 13 metara, vidljivost između dva i tri metra. Ipak, mjestimično ponegdje i nula (0) metara.
Borba s velikim natpisima sponzora na vjetru koji se pojačavao, borba s cepelinom dužine 8 metara, koji zbog vjetra nije poletio. Za zagrijavanje Klarini ukusni sendviči i krafne, malo sunca i pogled na namreškanu površinu jezera kružno-kvadratnog oblika, promjera ne više od 500 metara.
Priprema opreme u šatoru koji je skoro odletio zajedno s polugolim roniocima. Ipak, ubrzo su svi metamorfirali u punoglavce i strmoglavim putem s 40-tak kilograma opreme na leđima, sunovratili se do obale jezera.
Za to vrijeme jedan zaostali ronilac grčevito je kopao po torbama tražeći neki komad opreme…. …tada sam se probudio i ugledavši pred sobom ponovno golemu hrpu toga što sve moram po sebi povješati, učinio mi se to ipak – nemogući zadatak. Svaki zaron mi se čini kako je broj komada opreme povećan za jedan. Nemoguća misija broj 1. Da, moje prvo ronjenje u jezeru. Ne, nema šanse. Utopit ću se u tome. Ne, nitko mi neće pomoći. Prvo ću se zapetljati u granje, zatim smrznuti, a onda…
Samo se ti drži uz nas – govorio mi je Staško, a i Sara. Ah dobro, barem neka utjeha. Netko će znati gdje sam se utopio. Promatrači s obale gledaju nas zabezeknuto ili smješkajući se, smatrajući nas najmanje čudacima. No, tanka je crta između čudaka i heroja. Čudaci jedino prežive. Pa onda sve to na kraju izgleda normalno, čak i baciti se naglavačke na ledenu koru jezera. Ovo mora da se nedavno odledilo, čini mi se da oko mene plivaju kockice leda. No dobro, ako srknem malo vode, bar neće biti slana.
Nekako mi se čini da je ovo na rubu ekstremnog ronjenja. Em je šest stupnjeva, em je vidljivost oko nula metara, em sam par puta propao do lakta u mulj, zapiknuvši se rukama kad se napokon pojavilo vidljivo dno. Ali, počnimo od početka…
Na površini nisam uspio popamtiti toliki broj novih, nasmijanih lica. Neki su bili nasmijani radi sunca, neki zbog krafni i sendviča, neki zbog kamera i fotoaparata koji su kliketali, neki zbog izazova i želje za ronjenjem, a neki zbog pive. Svi razlozi su ove subote bili prihvatljivi.
Pod vodom nisam uspio vidjeti ikoje lice. Sara je nestala u mutežu predamnom, kao da ju je progutala golema zelena žaba. Hoću li je ikada više vidjeti? A hoću li sebe još jednom vidjeti? Nakon što sam i sâm utonuo u hladnu mrzloću, od čega sam ipak bio prilično zaštićen mokrim ronilačkim odijelom, shvatio sam kako sam potpuno sâm. Opet?! Od nekuda mi je to jako poznato. Vidljivost nikakva, vidim jedva prst pred nosom, skoro sam zaorao maskom po dnu. Mrežica za skupljanje otpadaka vjerojatno mi je odmah ispala. Savršeno. Sad nemam više nikakvu svrhu, osim da proučavam podmorje, u stvari podjezerje. No dobro, što sad mogu. Zraka imam, nije mi hladno, dobro se osjećam. Ili se ne osjećam? Možda sam se sav ukočio od hladnoće. Sanjam li? Ne, u snu nikada nije tako hladno, upravo mi je niz leđa krenuo tanki mlaz ledene vode. Krenuh polako naprijed.
Isprobao sam svjetiljku. Nasmijah se u vodi. Beskorisno. Shvatio sam da baš nikakva rasvjeta ne pomaže u mutežu. Fotoaparat. Slikati nešto? Smijeh. Možda tek nešto na metar udaljenosti. Bojim se da bih se mogao zaletjeti u nešto, a da ne vidim to u što sam se zaletio. Idem ipak polako dalje. Izgledao sam sigurno kao da njušim dno poput nekog jezerskog psa. Prvo se pojavilo granje, zatim područje smeća i kamenja. Vidio sam jednu ciglu. Nastavio sam dalje. S desne strane bila je obala, dubina do šest metara, dno šljunkovito, često muljevito. Iznenada predamnom sve nestane. Našao sam se u nekoj neprozirnoj tami. Lagano sam mahao perajama probijajući se kroz potpuno neprozirni sloj vode. Nisam vidio dno. Interesantno, kakav čudan osjećaj. Kao letjelica sam, u oblacima, mogu se rukama odgurnuti o te oblake. Tako sam i učinio i najednom sam se našao zapiknutih ruku u pola metra duboki mulj. Kako je samo mekan. Bljak. Osjećam odbojnost, čistim rukavice. Nastavljam dalje. U jednome trenutku skidam desnu rukavicu. Pojma nemam zbog čega. Nikad više! Voda je ledena. Sjetih se u trenu svih reklama o ledeno hladnim pićima. Od sad pijem samo topla. Počinjem osjećati hladnoću na stopalima. Svejedno, idem dalje. Najednom – iznenađenje. Pred nosom mi leži krepana riba. Duga je tridesetak centimetara i pokrivena zelenim algama. Evo još jedne, pa još jedne. Nabrojao sam ih pet-šest. Čudno. Idem dalje, ali ne smijem više daleko, morat ću se uskoro vratiti. I u tom trenu ugledam nekog ronioca s vrećom smeća pred sobom. Ubacujem staklenu bocu lijeka i pola pet boce u njegovu mrežu. Pozdravljam se s njim, znajući da se sigurno više nećemo vidjeti. Nastavljam dalje još desetak metara, zatim se okrećem ulijevo na dubini od oko šest metara. Malo me baca na površinu jer imam premalo olova. Ipak se spuštam opet na dno i pred sobom na metar udaljenosti ugledam dvije prekrasne štuke od preko pola metra dužine. Skrenem još malo udesno, do dubine od oko osam metara. Vidljivost je opet vrlo slaba.
Najednom, izranja taman obris preda mnom. Približavam se. Golemo je. Zapanjen sam. Olupina iz rata. Pojavljuje se cockpit. Nevjerojatno! Zrakoplov. Na metar udaljenosti pilotska kabina postaje žuta. Aerodinamičnog je oblika, tražim otvor u kabinu. Iznenada se pojavljuje ostali skelet. Nevjerojatno! Rasprši se ushit. Obična pedalina. Opalim par fotki i okrenuh se za povratak. Pogledam još jednom. Ipak izgleda impozantno.
Mnogi ronioci su vidjeli još života u jezeru, pretežno do dubine od oko pet metara i to uz rubove jezera. Bila je kornjača Čančara, skupina zaigranih cvergla, štuke, riječne školjke raznih veličina i vrsta.
***
http://www.youtube.com/watch?v=6a7TOWbYzbY
Jednom obaviti Nemoguću misiju je jedno, ali dvaput je dvaput. Zato je odlučeno da Damir i moja malenkost odemo pronaći i zavezati špagom potonulu pedalinu kako bi je traktor izvukao na obalu. “Rescue mission”. Zraka je još ostalo 100 bara, volje i želje dovoljno. Izazov. To se traži.
Traktor i ja čekali smo Damira skoro 15 minuta, dok ga trojica pomagača nisu ponovno uvukla u njegovu konzervu – suhi, plemićki oklop. Ne, njemu se stvarno ne isplati roniti kraće od pola sata, kad mu oblačenje i svlačenje bar toliko traju. Napokon, spustio se do mjesta ulaska. Već sam bio nestrpljiv.
Krenuli smo praćeni logistikom. Pedalina s vozačem i kamermanom. Odlična ideja! Osjećao sam se tako važan ali i smrznut, kao da sam najmanje na Plitvicama. Možda sam bio interesantniji od drugih zbog štitnika za uši. Krenuo sam ponovno u ledeno jezero, siguran da ću pronaći pedalinu.
Iza mene Damir s konopcem i nekim oblikom fotoaparata/kamere. Znao sam da je manijak za fotkanje, prvi put netko luđi od mene. Zato sam sumnjao da će me moći duže pratiti u toj muljevitoj vodi. Ipak sam ga pričekao nekoliko puta. Pogledam ulijevo na dno, kad tamo neka gužva. Neko živo tijelo od stotine malih crnih riba. Cvergli. Drhtali su prema središtu te kugle, svaki desetak centimetara velik. Zagrabim rukavicama u središte. U trenu sam u svakoj ruci držao po par cverglića. Ubrzo su se izmigoljili iz ruku. Ponovno zagrabim. Damir slika ili snima. Igram se par minuta s njima. Držim jednog pa drugog u ruci. Lako se hvataju, ne bježe. Krećem dalje. Ne vjerujem koliko je slaba vidljivost, često mi se čini da je maska zamagljena. Samo neke mrlje promiču. Zamagljenje maske u stvari sigurno ne bih niti uočio. Kako?
Prvo je trebalo biti granje, zatim skupina cigli i kamenja, nakon toga plato s desetak uginulih riba dužine oko tridesetak centimetara, a onda lijevo prema sredini jezera i eto je – žuta pedalina. Kad razmislim, šansa da je pronađem bila je vrlo mala. Počeo sam ići cik-cak kako bih pokrio čim veće područje i naravno, izgubio orijentaciju. Ipak, shvatio sam da se približavam središtu jezera jer su dubine došle do 10 metara, a nije bilo traga ikakvom životu. Odjednom, vidljivost je postala doslovno nula metara. Orijentira nikakvog, dno ne vidim, površinu isto. Ne razaznajem ništa, nisam ni siguran gdje je obala, a ne znam niti gdje je gore, a ni dolje. Panika! Zar opet?! Gledam ronilački kompjuter. Dobro svijetli u tom mutnom sumraku. On mi je jedini oslonac. Dubina 8,3 metara. Moram se umiriti. Razmisliti. Damira nema već dugo. Prošlo je oko pet minuta. Zrak mi je na 50 bara. Počinju mi se smrzavati neki dijelovi tijela. Ali dobro je, još ništa nije otkazalo. Idem izroniti. Misija nije uspjela. Odjednom obadva sata u stereo jednoglasju počeše cviliti da prebrzo izranjam. Baš su dosadni, ali hajde da malo usporim. Damir će se zabrinuti. Ako se sad utopim, neće me naći ni deset Damira. Ovo malo jezero je ipak golemo. Izronio sam gotovo na sredini jezera. Istoga trenutka uhvatio me grč u listu desne noge. Prema meni je krenula pedalina. Spas u pravi čas. Tek što sam se uhvatio za nju, uhvatio me grč u lijevoj nozi. Sigurno radi hladnoće. Neugodan osjećaj, ali nije potpuno paralizirao mišiće, nego ih samo napeo.
Dobro je. Misija nije uspjela, ali su ronioci preživjeli pa nastavak slijedi…
17.03.2012.
Dean
