Oskudni geografski podaci ne otkrivaju previše o ovom otočiću/hridi koja je smještena na samom sjevernom ulazu u Kvarner, točnije između rta Kamenjak i otoka Unije. Otočić je nenaseljen, površina mu je samo 0,02 kvadratna kilometra, a obalna crta svega 770 metara. Jedino po čemu se ističe je zdanje danas automatiziranoga svjetionika te jatima galebova.
Na Galijoli se roni vrlo rijetko, a kada se roni, onda ture uglavnom organiziraju istarski centri kojima Galijola prirodno gravitira. Lokacija se nalazi na otvorenom moru pa je pristup moguć isključivo brodom. Brzim gliserom se do Galijole može stići i za manje od pola sata iz Medulina.
Iako je na nautičkoj karti veoma sitna, hrid se pronalazi vrlo lako upravo zbog prije spomenutog zdanja svjetionika. Sam pogled na kartu neće vam otkriti previše o mogućnostima ronjenja na Galijoli jer se iščitati može samo da je okolni teren nešto blažega pada te nema izrazitih strmina ili sika. No, nautičke karte i nisu rađene prvenstveno za kartiranje podmorja pa se i u slučaju Galijole obistinjuje vrlo česta konstatacija da su za pronalazak dobrih ronilačkih lokacija potrebni i neki drugi izvori, uglavnom iz usmene predaje drugih ronilaca. Iz takve perspektive gledano, vrlo hrabro zvuči konstatacija da se na Galijoli nalazi jedan od, možda, najljepših zidova za ronjenje na sjevernome Jadranu.
“Jadranska logika” bi nalagala da se zanimljivi tereni uvijek nalaze južno od određenoga kopna, međutim i Galijola je jedan od (čestih) izuzetaka. Južna strana Galijole je nezanimljiva, s pješčanim dnom koje se polagano spušta u dubinu pa tamo očigledno nema ničeg zanimljivijega. No, ako od Galijole brodicom polagano krenete prema otoku Unije, dakle u smjeru istoka, već nakon stotinjak metara će se ukazati zanimljiva morfologija. Potrebno je voziti zaista polagano da se zapazi nagli prijelaz iz livada posidonije na dubini do desetak metara u strmi “ambis” koji se najednom pojavljuje ispod vas. Tada ste pronašli željeno mjesto za početak ronjenja i gotovo je svejedno jeste li otišli desetke metara sjeverno ili južnije. Cilj je pronaći to mjesto gdje završava plićak i dno se strmo ruši u dubinu.
Na zidu nema previše gorgonija, a prevladavaju one žute, no kolorit mu dodatno daju mnogobrojne kolonije spužvi u svim nijansama, od svijetložutih sumporača pa do njihovih jarkonarančastih rođaka. Mogu se zapaziti jastozi, ugori i škarpine, a u plavetnilu obitavaju mnoge plove sardina i druge pučinske (manje) vrste. Na zidu se nalaze brojne skupine fratara i šaraga kojima se valja oprezno približavati jer će se vrlo brzo sakriti u mnogobrojnim kavernama. Zid u pravilu pada do četrdesetak metara dubine, maksimalno četrdeset i pet, dakle, idealan je za ronioce naprednih kategorija. Uzduž zida možete naići i na nekoliko manjih kanjona koji daju vrlo lijep začin ovom izvanserijskom ronjenju.
Za Galijolu je svakako interesantno i to što je ronjenje gotovo jednako zanimljivo na samom dnu zida, kao i u plićim dijelovima između deset i dvadeset metara koje ronioci u pravilu vole “preskakati”. Zadržite se određeno vrijeme i na manjoj dubini, a u nekakvim varijantama ponovljenih ronjenja vrlo je zanimljivo ronjenje i na samo desetak metara dubine, prateći crtu koja razdvaja pličinu od zida, dakle po samome gornjem rubu. Već iz takve pozicije možete uživati u čarobnom plesu riba koje gledate pod vama. Ovo vam omogućuje i u pravilu izuzetna vidljivost koja je razmjerno rijetka za ovaj akvatorij. Ako imate barem malo sreće i spadate u onu kategoriju iskusnijih i “lukavijih” ronilaca, nećete propustiti priliku da pazite i na mogućnost pojave “iznenađenja” u plavetnilu.
Treba konstatirati da je prava šteta što se na Galijoli roni razmjerno rijetko, a predstavlja zaista zanimljivu lokaciju. Pokoji creski i medulinski centri će možda i organizirati ture, ali više se radi o iznimci, nego o pravilu. No, i na vama je, ako ne možete nikako drugačije stići do Galijole, da sami motivirate centre da vas tamo zaista i odvedu. I za kraj, vjerojatno ste već zapamtili, radi se o imenu Galijola, a ne Galijula, iako ćete ponegdje naići na razne varijante izgovora imena ove hridi.
Više o ronjenju na Galijoli možete pročitati u 21. broju SCUBAlife magazina iz rujna 2015.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
