Olupina broda Gladiator koji je potonuo 1941. godine kod otoka Tijat (blizu Vodica) nekako je (neopravdano) “ispod radara” naših ronilaca.
Radi se o 40 metarskom brod koji leži na kobilici u gotovo posve uspravnom položaju na ravnom, muljevitom dnu. Olupina je u dobrom stanju, čak su mu jarboli i dimnjak na svojem mjestu, jedino mu nedostaje vrh pramca koji je raznesen eksplozijom.
Ronjenje na Gladiatoru primjereno je samo za više ronilačke kategorije, iako za vrijeme mirnog mora ne bi trebalo biti previše zahtjevno.
Povijest Gladiatora – od kitolovca do patrolnog broda
Duga povijest Gladiatora započinje 15. ožujka 1915. godine kada Britanski admiralitet pod brojem 870 naručuje gradnju “Admiralty Type” kitolovca za ratne potrebe. Kobilica je položena u brodogradilištu Smiths Dock – South Bank, Middlesborough na rijeci Tees, a trup broda porinut je u more 28. srpnja 1915. Dovršen je i predan naručitelju u rujnu 1915. Radilo se o metalnom parobrodu od 237 bruto registarskih tona, dužine 40 metara, širine 7,6 metara i gaza 2,4 metra. Pokretao ga je parni stroj trostruke ekspanzije od 1200 konjskih snaga, imao je jedan vijak, a najveća brzina iznosila je 13 čvorova.
Iako je građen po nacrtima poznatih tadašnjih kitolovaca za visoko more, a usprkos njegovoga prvog imena – “Cachalot” (Ulješura – glavati kit), njegova veza s lovom na kitove bila je samo simbolična. Naime, tijekom Prvog svjetskog rata Britanski admiralitet, u nedostatku ratnih brodova, gradio je serijski velike kitolovce i opremao ih kao patrolne brodove za pomoćne zadaće praćenja konvoja, patroliranje ispred velikih luka, tegljenje brodova i slično. Tako je Cachalot dobio vojnu oznaku Z7 i naoružanje u obliku jednoga topa kalibra 76 milimetara (12-pounder) na uzdignutoj platformi na pramcu. Tijekom rata služio je u tri protupodmorničke flotile s bazama Stornoway, Shetlands, Peterhead i Humber.
Poslije rata mnogi brodovi, a osobito oni pomoćni, prodani su privatnim vlasnicima, no Cachalot je još punih 15 godina služio u ratnoj mornarici da bi tek 1933. bio prodan talijanskoj kompaniji D. Tripcovich & Cia. S.A. di Nav. Rimorchi e Salvataggi iz Trsta koja mu je ime promijenila u Gladiator. U novoj službi preuređen je u spasilački brod, a zbog snažnog i pouzdanog stroja često je korišten i za tegljenje.
Izbijanjem Drugog svjetskog rata i širenjem sukoba na Sredozemnom moru mobilizacija za ratne potrebe nije mogla zaobići ni trgovačku flotu. Ukazom talijanskoga kralja od 26. listopada 1940. Gladiator, kao i još 25 drugih brodova, ulazi u službu kao pomoćni brod Talijanske ratne mornarice. Ponovno na pramcu dobiva top za obranu od podmornica, a na sivo prebojanom trupu dobiva oznaku F38.
Sudbina Gladiatora neodoljivo podsjeća na Ursusa koji leži na dubini od preko pedeset metara blizu otoka Visa. Slično kao i Ursus, Gladiator je dobio zadatak da uzme u tegalj naoružani ponton GM 216 (dva topa 190/45 milimetara, dva protuzrakoplovna topa kalibra 20/70 milimetara i dvije strojnice od osam milimetara) i 21. svibnja 1941. godine isplovi iz Šibenika prema luci Brindisi. Kad se sastav našao u visini otoka Tijat, Gladiator je iznenada potresla žestoka eksplozija. Brod je pramcem naletio na sidrenu minu koja se vjerojatno otrgnula sa sidra i plutala na površini. Prodor vode kroz veliku rupu na pramcu nije se mogao spriječiti i brod je za samo nekoliko minuta potonuo. U brodolomu je poginuo samo jedan mornar, a nekoliko članova posade bilo je ranjeno. Naoružani ponton GM 216 koji je nosilo more dalje od mjesta tragedije uzela je u tegalj topovnjača Ernesto Giovanni i tako ga spasila.
Zaron na olupinu Gladiatora
Olupina Gladiatora označena je sidrenom plutačom ispod površine kako ju ne bi slučajno zakvačio neki brod ili čamac. Nije ju teško pronaći jer vas na ronjenje i onako vodi neki ronilački centar čiji čamac ili brod se priveže za tu plutaču.
Nakon skoka u more i zarona vidljivost na ovoj lokaciji često je srednja, malo lošija od uobičajene, ali kad se spustite na tridesetak metara ispod površine već ćete vidjeti konture Gladiatora – oblik tegljača sa širokom zaobljenom krmom te dva paralelno postavljena jarbola na zadnjem dijelu nadgrađa.
Olupina zaista izgleda impresivno, kako zbog svoje očuvanosti, tako i zbog veličine. Iako tegljač, ipak se radi o brodu sagrađenom za oceanska putovanja koji i nije tako malen. Na olupini se jasno vide vitla i druga oprema za tegljenje smještena na krmenoj palubi. No, dubina od četrdesetak metara ne dopušta previše zadržavanja pa savjetujemo da krenete prema prednjem dijelu broda kako biste ga obišli u jednom zaronu.
Prilazeći zadnjem dijelu nadgrađa vidi se da su jarboli koji su, kao uostalom i svi predmeti na palubi, debelo obrasli morskim raslinjem, a osobito mnogo ima žutih spužvi sumporača (Aplysina aerophoba) koje kao grozdovi debelih žutih prstiju ukrašavaju baš svaki dio olupine. Neobično mnogo je i crva cjevaša koji uopće ne uvlače svoje prelijepe lovke kad im se približite, već se poput rascvjetalih buketa lagano njišu u vodenoj struji i tako ukrašavaju olupinu.
Plivajući dalje uz nisko nadgrađe dolazite do dimnjaka koji stoji uspravno i čvrsto, što je rijetkost kod olupina. I on je ukrašen buketima žutih spužvi, a u njegovu podnožju često leže velike škarpine.
Plivajući dalje u smjeru pramčanoga dijela broda dolazi se do mjesta gdje je nekad bio zapovjednički most. On je bio drvene konstrukcije koja je odavno istrunula ostavljajući iza sebe samo metalne dijelove konstrukcije i opreme. Sve to izgleda kao hrpa metalnih profila, okvira i žica iz kojih vire cijevi, električne žice i drugi ostaci opreme. Sve je gusto obraslo raznim vrstama spužava i koralja, a tu je i najviše sitnih riba koje se u skupinama zadržavaju nad olupinom.
S tog dijela već se dobro nazire nekoliko metara udaljen pramčani top čija cijev je i danas usmjerena naprijed, kao da cilja u nevidljivoga neprijatelja. Debelo je obrastao naslagama školjaka i koralja, a ukrašavaju ga sumporače i poneki crv cjevaš.
Na samom pramcu zjapi velika rupa i čini se da je cijeli vrh pramca od palube do kobilice nestao u eksploziji. Čelični limovi i dijelovi pramčane konstrukcije napola su presječeni i savinuti u svim smjerovima, tako da treba dobro paziti da se ne zapne za njihove oštre rubove.
Zaron obično završava povratkom prema krmi gdje ćete vidjeti i dizalice za čamce za spašavanje koje su debelo ukrašene spužvama, a negdje na sredini broda polako treba smanjivati dubinu i pogledom potražiti sidreno uže te krenuti po njemu polako u izron.
GLADIATOR – TEHNIČKI PODACI
Vrsta: Kitolovac / naoružani remorker
Pripadnost: Italija
Dimenzije: dužina 40 metara, širina 7,6 metara
Pogon: jedan vijak – parni stroj trostruke ekspanzije snage 1200 konjskih snaga
Naoružanje: top kalibra 76 milimetara (12-pounder) na uzdignutoj platformi na pramcu
Potonuće: 21. svibnja 1941. godine pramcem naletio na sidrenu minu
Dubina: 40 – 52 metra
Više o ovom kitolovcu na dnu Jadrana i ronjenju na njemu pročitajte u 23. broju SCUBAlife magazina.
Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.
