Svake godine u medijima nailazimo na vijesti o pronađenim beživotnim tijelima nastradalih osoba pronađenih kako plutaju na površini mora ili malo ispod.
Više je mogućih razloga za iznenadnu smrt u vodi. No, ovdje nas interesiraju razlozi zadesnih smrti inače potpuno zdravih ljudi, ronilaca na dah, ali i onih s aparatom za autonomno ronjenje. Dva su najčešća uzroka: utapanje i treperenje (fibrilacija) srca.
Utapanje (suho i mokro)
Utapanje može biti mokro i suho. Kod mokrog utapanja udahom voda ulazi u pluća i sprječava razmjenu plinova, to jest oksigenaciju krvi. Utopljenik nakon toga najčešće potone na dno ili “lebdi” na nekoj dubini. Postoji čitav niz mogućih uzroka za ovakav, klasičan način utapanja. Za ronioce na dah najinteresantniji uzroci svakako su nagli izron i hiperventilacija, odnosno njome izazvan kratkotrajni gubitak svijesti. Izvode je neiskusni i neuki ronioci želeći “dobrom ventilacijom pluća” i povećanjem količine kisika u krvi povećati moguću dužinu zadržavanja daha (apnea), dakle omogućiti si duže ostajanje pod vodom.
Još 1961. znanstveno je registrirano zapažanje da hiperventilacija prije zarona doista omogućava duži boravak pod vodom u apnei zahvaljujući ispiranju i do 50% ugljičnog dioksida iz pluća. Prateća pojava je, nažalost, vrlo često iznenadni gubitak svijesti bez ikakvog prethodnog upozorenja. Opasnost se krije u sljedećim činjenicama: neophodna je određena razina CO2 kao poticaj na disanje. Svi smo osjetili taj neugodan poriv pod vodom koji nas navodi da izronimo. Kada se hiperventilacijom ispere ugljični dioksid, potrebno je bitno više vremena da se dosegne njegova razina koja “uključuje alarm”. Nažalost, za to vrijeme smo potrošili previše kisika i njegova razina pada ispod one koja nam je neophodna za očuvanje svijesti.
I inače je nagli izron najopasnija faza ronjenja na dah. Na površini se u plućima nalazi oko 100 milimetara stupca žive (mmHg) kisika (O2) i oko 40 milimetara stupca žive ugljičnog-dioksida (CO2). Zaronom na 10 metara (udvostručenjem tlaka s jednog bara na dva bara) prepolovit će se zapremina pluća, što povećava tlakove kisika na 200 mmHg i ugljičnog-dioksida na 80 mmHg. Prelaskom u krv, oba plina će dosta brzo pasti na normalne vrijednosti i ronilac će biti zadovoljavajućeg respiratornog statusa sve dok ne započne izron. Naglim izronom i ekspanzijom plućnog volumena prepolovit će se tlakovi plinova na 50 mmHg (O2), to jest 20 mmHg (CO2), što predstavlja opasni nedostatak kisika dovoljan za gubitak svijesti. Hiperventilacija neposredno prije urona izaziva hiperoksiju – povećanje količine kisika otopljene u krvi (parcijalni tlak kisika – pO2) i istodobno hipokapniju – pad količine ugljičnog-dioksida otopljenog u krvi (parcijalni tlak ugljičnog dioksida – pCO2). Kako je za proces početka i autoregulacije disanja neophodna određena razina ugljičnog-dioksida, njegov manjak (hipokapnija) istodobno s manjkom kisika (hipoksija) još više potencira gubitak svijesti tijekom izrona. U trenutku izrona u stanju bez svijesti i pada tijela na površinu vode licem prema naprijed, stimulira se nagli udah i tada najčešće dođe do plavljenja pluća vodom i utapanja. Naravno, isto se događa i prije početka izrona, ako je boravak pod vodom predugo trajao.
Svi ronioci na dah koji su izloženi produženom boravku pod vodom (zbog ribolova, natjecanja i slično) pod velikim su rizikom od pojave hipoksije, nesvjestice i utapanja. Postoje razne tehnike produžavanja boravka pod vodom koje ronioci redovito koriste (gutanjem, kontrakcijama ošita, adaptacijom, udisanjem čistog kisika prije zarona…). Treningom se može produžiti boravak pod vodom, ali se nimalo ne smanjuje opasnost.
Nesvjesticu zbog naglog izrona i/ili nakon hiperventilacije kod ronjenja na dah (sinkopa kod izranjanja) u američkoj literaturi označavaju terminom “shallow water blackout”, no isti termin u britanskoj literaturi koristi se za trovanje ugljičnim-dioksidom kod ronjenja sa zatvorenim krugom, što može izazvati konfuziju u shvaćanju uzroka nesvjestice.
Suho utapanje je zapravo mišićni spazam oko glasnica koji nastaje naglo, često zbog plivanja ili ronjenja u hladnoj vodi. Spazam je toliko jak da se unesrećenome potpuno zatvori dišni put i on se uguši, a da pri tome nema vode u plućima. Stoga se unesrećenog često pronađe kako beživotno pluta na površini vode. Ovako nastrada oko 10% utopljenika.
Treperenje srca (fibrilacija)
Nezanemariv dio opće populacije ima neugodnu osobinu razvoja ozbiljnog poremećaja srčanog ritma kod zadržavanja daha zbog bilo kojeg razloga. Njihovo srce tada prestane obavljati normalni srčani rad, više ne pumpa krv, već samo asinkrono treperi – fibrilacija srčanih komora. To izaziva trenutačni gubitak svijesti i potencijalno je vrlo opasno stanje i kad osoba nije u vodi. U vodi je ovakav poremećaj potencijalno fatalan.
Da bi se provjerilo eventualno postojanje ovog poremećaja ronioci se izlažu Flack-ovom testu (koji nije potpuno bez rizika), a njega može izvoditi samo dobro educirani medicinski tim uz pripremljen defibrilator. Izvodi se tako da ispitanik mora kroz plastičnu cjevčicu napuhati manometar na 40 mmHg i zadržati se na toj vrijednosti jednu minutu. Tijekom tog perioda promatra se rad srca preko prikopčanih elektroda. U slučaju pojave poremećaja srčanog ritma test se odmah prekida, a ispitaniku uskraćuje mogućnost ronjenja. Ako se pojavi fibrilacija srca, primjenom defibrilatora i eventualno drugih potrebnih mjera uspostavlja se normalni srčani ritam.
U današnje vrijeme ovaj test se rijetko izvodi, a neki znanstveni radovi doveli su u pitanje njegovu validnost. Ipak, on često može detektirati postojanje problema koji bi pri ronjenju mogao završiti čak i fatalno.
Više o ovoj temi i drugim medicinskim temama važnim za ronioce možete pročitati u Medicinskom priručniku za ronioce.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
