U svojoj želji za postizanjem brzoga osobnog napretka u natjecateljskim rezultatima freediveri su vrlo skloni traženju čudotvornih trenažnih metoda i pristupa te djelotvornijih taktika ronjenja. Pri tom posebno znaju biti povodljivi za inovativnim, nerijetko neobičnim savjetima prvaka i rekordera, bez dovoljno kritičnosti prema takvim preporukama.
Ovo osobito dolazi do izražaja kada neki manje poznati apneist neočekivano pobijedi na taktički neuobičajeni način, ili kada nakon ostvarenog rekorda ispriča neku originalnu priču o genezi svojega uspjeha. Pa tako primjerice, ako je novi prvak ostvario rekordnu izvedbu roneći izrazito sporo, gotovo je sigurno da će mnogi natjecatelji u svojem sljedećem nastupu pokušati sa značajno manjom brzinom ronjenja. Ako je pak novi rekorder izjavio da je prije svojega najuspješnijeg urona značajno reducirao težinu i da je dan prije nastupa jeo samo avokado, tada na sljedećem natjecanju možemo očekivati više mršavijih natjecatelja te da će uoči natjecanja u obližnjim trgovinama nestati avokada.
To naravno ne znači da su freediveri nerazumni i naivni. Logično je i razumljivo slijediti obrasce postupanja najuspješnijih. No, učestala pojava improvizacija sličnih ovom izmišljenom primjeru s avokadom znači da se još uvijek ne zna dovoljno o modelnim karakteristikama pobjednika, odnosno o faktorima uspješnosti raznih natjecateljskih disciplina freedivinga. Potrebno je znati da se zbog velike kompleksnosti sporta može doći do rekordne ronilačke izvedbe na individualno više ili manje različite načine. Kada neki manje uspješan freediver pokuša dosljedno slijediti trenažni program nekog prvaka bez uvažavanja vlastite osobnosti, tada se tu radi o potpuno neznanstvenom pristupu koji teško može donijeti željene rezultate.
Stvarni razlog ponekad neočekivane, samo naizgled iznenađujuće uspješnosti nekog pojedinca uvijek leži u dobrom usklađivanju strategije trenažne pripreme i taktike ronjenja s njegovim komparativnim prednostima. Drugim riječima, ne postoji univerzalni, najbolji recept trenažne pripreme ili tehnike i taktike ronjenja koji bi vrijedio za sve jednako. Kao i u svakom drugom sportu, u ronjenju na dah je potrebno još više individualno pristupati trenažnom transformacijskom procesu. Pri tom maksimalno uvažavajući one hijerarhijski visokopozicionirane čimbenike uspješnosti natjecateljske discipline u kojima je apneist prirodno najjači, odnosno maksimalno raditi na sposobnostima i osobinama u kojima je natjecatelj najviše talentiran. Pa tako, ako je natjecatelj prirodno snažan, a tu snagu dobro koristi u taktici ronjenja, onda još više treba raditi na njegovoj snazi.
Ako je pak već kao početnik imao dugu apneju, tada najviše treba raditi na njenom još većem produljenju. Istovremeno treba otklanjati slabosti u ostalim faktorima koji određuju rezultat. Kao što je lanac onoliko jak koliko je jaka njegova najslabija karika, tako i najslabije razvijeni čimbenik iz jednadžbe uspješnosti natjecateljske discipline može dovesti do prekida apneje, iako bi po svim ostalim elementima treniranosti ona mogla još neko vrijeme trajati. Neke slabosti djeluju i tako da umanjuju prednosti jačih strana, kao što je to nerijetko posebice loša gibljivost kod snažnijih sportaša. U takvom slučaju, zbog smanjenih amplituda pokreta i loše fleksibilnosti zglobova, povećani tonus jakih mišića nepotrebno troši energiju i umanjuje funkcionalno-motoričke prednosti koje donosi atletska građa.
Isto načelo personaliziranja pristupa vrijedi i za odabir tehnike i taktike ronjenja. Prema zakonu fizike, sporije ronjenje bi trebalo biti efikasnije jer je s gledišta energetske potrošnje ekonomičnije, no to u dinamičkim natjecateljskim disciplinama nije uvijek tako. Apneisti koji imaju dulju apneju i stoga veći vremenski limit za uron bi, logički, trebali uvažavati ovaj aspekt fizike i zato roniti sporije. Međutim, za anaerobno i motorički jače freedivere s kraćom apnejom je optimalnije značajno brže ronjenje. Kako se aktivacija potrošnje anaerobne komponente energije iz lokalnih mišićnih kapaciteta povećava s brzinom kretanja, a prijeđeni put je funkcija brzine i vremena, cilj taktike u takvim slučajevima je maksimalno iskorištavanje alternativnih anaerobnih spremišta energije prije nego što se potroši kisik koji je neophodan za očuvanje svijesti.
Da bi mogli sa sigurnošću govoriti o jačim i slabijim stranama nekog apneista potrebno je provesti određene standardizirane ili barem improvizirane dijagnostičke postupke koji to i činjenično što preciznije utvrđuju. Samo na temelju početno dobivenih takvih podataka je onda moguće kreirati ciljane, personalizirane najučinkovitije trenažne programe. Jednako je važno primjenjivati ista dijagnostička mjerenja u povremenoj kontroli prijelaznih stanja, to jest provjeri učinkovitosti provedbe takvih programa. U slučaju kontrolom utvrđenoga bitnog odstupanja od planom predviđenih rezultata mogu se tada aktivirati rezervni korekcijski potprogrami.
O dijagnostici u ronjenju na dah bi trebalo napisati barem još jedan ovakav članak, a o potrebi njene primjene u svrhu individualiziranja trenažne pripreme navest ću jedan zanimljiv primjer iz moje trenažne prakse u radu s tada najboljim freediverom svijeta.
Više o ovoj temi pročitajte u 38. broju SCUBAlife magazina (prosinac 2019./siječanj/veljača 2020.)
Dr. sc. Ivan Drviš je najtrofejniji trener ronjenja na dah na svijetu i dugogodišnji trener hrvatske reprezentacije ronjenja na dah, predavač na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, organizator i voditelj obrazovnog programa za trenere ronjenja na dah i podvodnog ribolova na Sportskom učilištu u Zagrebu te autor i koautor četrdesetak stručnih i tridesetak znanstvenih radova objavljenih u visokoindeksiranim međunarodnim časopisima iz područja fiziologije i kineziologije ronjenja na dah.
