Prof. dr. Slobodanka (Boba) Pavlović redovito prati SCUBAlife pa nam se odlučila javiti i poslati jedan svoj tekst. Naime, ona je tek nedavno (kao 41-godišnjakinja) ušla u svijet ronjenja, a kao profesor zaštite životne sredine već niz godina “bori” se s raznim problemima koji su vezani i za zaštitu voda. Kako je 70% naše planete pod vodom, odlučila je doživjeti taj podvodni svijet. Tekst je svakako zanimljiv onima koji žele postati ronioci, početnicima, ali i roniocima s ozbiljnim iskustvom pa ga stoga prenosimo u cijelosti.
Kako sam postala dupin
Ako odlučite krenuti na ronilački tečaj, nešto što ćete konstantno slušati od instruktora ronjenja, ako je profesionalac kao što je moj, je: “diši normalno i nikad ne zadržavaj dah“. A meni je ronjenje naprosto “oduzelo dah”!
Nekome ‘ko iza sebe ima napisanih stotine tekstova, znanstvenih radova, projekata i dvije stručne knjige, teško je “obuzdati” silne misli i osjećanja vezane za ovo iskustvo i pretočiti ih u riječi i rečenice.
Ronjenje ne mogu usporediti ni s jednim dosadašnjim iskustvom. Najbliže je, nekako, iskrenom simpatiziranju nekoga, kao kad smo bili djeca. Pri samoj pomisli na to dobijete leptiriće u trbuhu i uzbuđeno iščekujete hoće li, što će i kad će se nešto dogoditi. Pri tome malo i strahujete od toga kako će se to sve završiti i čudne neke struje struje vašim tijelom. Izazov koji stavljate pred sebe je nabijen raznim emocijama i osjećanjima koji na kraju kao nagrada za sve prerastu u zadovoljstvo i ponos.
U svakodnevicu jedne žene koju ne zanima tehnologija u kontekstu sklapanja, rasklapanja, popravke, štimanja, namještanja i slično, odjednom ulaze pojmovi kao što su: regulator, dinski priključak, O-ring, kompenzator plovnosti, oktopus, montiranje opreme… “Ajme majko mila, hoću li ja ovo ikada savladati”, bile su moje misli na početku koje nikad nisu izgovorene!
Svi vi koji ste samo na tv-u gledali ronjenje, vjerujte da sve što ste mislili da znate, ustvari ne znate ništa i ne možete ni zamisliti što vas očekuje.
Ja ću pokušati opisati ovu svoju avanturu na malo drugačiji način.
Kao osoba koja je “učila mnoge škole” teorija mi nije predstavljala nikakav problem. Štreberica u klupi je tu bila kao riba u vodi. Ali ono što se dešava ispod vode…, e to je ono što je bio pravi izazov i nepoznanica. Možda po prvi put u životu nisam znala što me to sve očekuje, a ni što ja mogu očekivati. Osjećala sam se kao izgubljena u nekoj mističnoj seriji i da jedva čekam sljedeći nastavak. Kao da sam zaronila s maskom punom vode i da mi je sve mutno, a ja ne znam što da radim.
Vrlo precizno i jasno, korak po korak, razbijajući sve tabue moj instruktor je polako “izbacivao vodu iz te moje maske“. Samo pogledom je predviđao ili čitao svaki detalj, svaku sumnju, svaki strah, svaku nesigurnost i psihološki, profesionalno, na svoj način, a da i ne primijetim pravio red u neredu koji je vladao u mojoj glavi. Kroz oči “skenira“ sve, a da ni riječ ne izgovorite!
Jedna od obaveznih vježbi pri savladavanju ronilačkog tečaja je upravo pražnjenje maske pod vodom. To znači sljedeće; ili pustite vodu da vam uđe u masku, ili skinete masku i ponovo je vratite na lice, i zadatak je da izbacite tu vodu iz maske. Upravo ta vježba je bila moj “kamen spoticanja“, ne u smislu straha da se bojim to napraviti ili da ne znam teoretski kako se to radi, već u praktičnom smislu, ograničavajući sebe i svoje sposobnosti i uspoređujući se s drugima koji su to radili za čas.
Meni su trebala uvijek tri pa i četiri “ispuhivanja“ da bih pred sobom, ponovo, jasno vidjela svog instruktora koji je strpljivo i smireno čekao da završim i da me pita jesam li “ok“. S olakšanjem izdahnem duboko kroz gore spomenuti regulator, dignem ruku i pokažem da sam ok. Kroz oči kao da mogu pročitati da je moj instruktor ponosan, a nadam se da i on može pročitati u mojim očima moju zahvalnost za motivaciju i sigurnost koju sam uz njega osjećala.
Moja prva ronjenja u otvorenoj vodi, u Jadranskom moru, ne mogu se lako opisati. Definitivno mi je svaki zaron “oduzimao dah“. Taj svijet u vodi, život pod vodom, sama konfiguracija tih terena, lokacije… širi ti oči kao kod malog djeteta kada mu daješ slatkiš ili omiljenu igračku. Iskreno, svjesna sam da je to daleko od savršenog i u tim trenutcima nisam bila ja zadovoljna sobom.
Sada, nakon par dana, kako su se slegli dojmovi probudila sam se s nevjerojatnim osjećajem ponosa. Korak po korak, svaki udah i izdah pod vodom, svaki zaron, svaki trenutak proveden u podvodnom svijetu, vjera, podrška i motivacija mog instruktora su učinili da se maska puna vode s početka ove moje ispovijesti lagano, ali sigurno isprazni.
Kao nagradu, nije mi nitko skinuo zvijezdu s neba, ali mi je jedna, meni najsjajnija dodijeljena uz titulu “Ronilac s jednom zvijezdom – P1*“. Sada sam samo odlučnija u namjeri da svladam sve potrebno i da budem, prvo sigurnija i ponosnija na sebe, ali i da ponosnim učinim i svoj Ronilački klub “Delfin“ i mog instruktora M2**, Igora Gajić.
