Jedna od najljepših hrvatskih olupina zasigurno je ona njemačkog torpednog čamca s 57 koja leži u podmorju Pelješca.
Torpedni čamac Schnellboot S 57 izgrađen je već u vrijeme rata, 1940. godine u njemačkom brodogradilištu Luerssen – Vegesack specijaliziranom za izradu manjih borbenih plovila čija važnost se itekako pokazala korisnom u tadašnjoj doktrini svih jačih mornarica svijeta. Brodovlje ovakve i sličnih namjena tih je godina izrađivano u velikim serijama. Prve ratne godine S 57 provodi u Sjevernom moru, zatim kratko u Tirenskom moru, a početkom 1944. godine prebačen je u Jadran u Treću S flotilu Njemačke ratne mornarice s bazom u Rijeci Dubrovačkoj. Zapovjednik broda bio je poručnik fregate Hans – Georg Buschmann. Glavna namjena flotile bila je zaštita njemačkih konvoja od tada već učestalih napada britanskog brodovlja koje je operiralo u Jadranu.
Već te 1944. godine S 57 će otići na svoj posljednji ratni zadatak. 18. kolovoza 1944. godine S 57, unutar flotnog sastava od više jurišnih i torpednih čamaca, isplovljava na poprište njemačko – britanske pomorske bitke od prethodne noći u potrazi za preživjelim mornarima. Spomenuta bitka odigrala se između Korčule i Mljeta. Negdje oko Mljetskog kanala britanski torpedni čamci i motorne topovnjače u mrkloj noći presreću njemački flotni sastav i odmah otvaraju jaku paljbu iz svojih topova, ciljajući ponajprije baš na S 57, čeoni čamac. Ubrzo je S 57 pogođen s više izravnih pogodaka te se zaustavlja, a na brodu izbija požar. Nakon kraće bitke dolazi do zatišja i ostali njemački čamci pokušavaju pomoći u gašenju požara, ali bezuspješno pa ga pokušavaju dotegliti do obale Pelješca ne bi li ga nasukali. No, obala Pelješca je u cijeloj zoni poprilično strma pa naposljetku zapovjednik broda donosi odluku o napuštanju broda i njegovom uništenju. Posada izvršava naređenje te je S 57 uništen eksplozivom postavljenim blizu kobilice. Brod je brzo potonuo budući da je eksploziv probio trup i slomio kobilicu te tako ostao u naslijeđe roniocima.
Ronjenje na olupini S 57
Lokacija olupine nalazi se uz samu južnu obalu poluotoka Pelješca, otprilike dvije nautičke milje južno od otočića i svjetionika Lirica. Nalaženje olupine usprkos dobroj vidljivosti nije posve jednostavno jer na obali nema jasnih orijentira pa ju pronalaze samo iskusniji vodiči. No, kada se već nalazite na lokaciji nekada se već i s površine mogu nazrijeti konture broda, a sasvim sigurno neposredno nakon zarona. Ponekad je brod obilježen signalnom plutačom, međutim često se dešava da ju nevrijeme ili kakav brodić u prolazu iz neznanja rastrgnu.
Olupina leži na kosoj pješčanoj padini, a najplići dio je vrh pramca na dvadesetak metara dubine. Zbog gotovo uvijek odlične vidljivosti olupina se uglavnom može vidjeti u cijelosti jer se radi o brodu dužine samo 30 metara. Pramčani dio je i najbliži obali, a olupina leži otprilike okomito na obalnu crtu (ne u potpunosti).
Obično se ronjenjem najprije i stiže do pramca pa odatle treba i započeti obilazak. Kako je brod građen od čeličnih profila koji su potom oblagani mahagonijem, drvena oplata je gotovo u potpunosti propala pa imate rijetku priliku ispitivati i unutrašnjost broda bez nepotrebnog zavlačenja u uske prostore. No, prvo što privlači pogled svakog ronioca su torpedne cijevi smještene na uzdignutom, ali vitkom pramcu, s lijevim torpedom koji kao da još uvijek čeka na ispaljivanje. Na pramcu se jasno prepoznaje i okruglo postolje pramčanog topa koji nažalost nedostaje. Na palubi se raspoznaju još mnogi dijelovi brodske opreme, a na središnjem dijelu, ali malo prema pramcu, nalazi se mjesto eksplozije koja je uzrokovala potonuće. Na ovom mjestu brod je gotovo prekinut, uz još samo nekoliko čeličnih profila koji ga povezuju. Nakon toga dolaze dijelovi komandnog mosta te još dva torpeda pričvršćena za nosače na palubi.
Dalje prema krmi nalazi se još jedno prazno postolje puškomitraljeza, ali nakon njega se dolazi do “najpopularnijeg” dijela olupine, a to je dvocijevni protuavionski top kalibra 20 milimetara. Razlog je jednostavan, top se još i danas može podizati i spuštati oko horizontalne osovine pa je svakom roniocu teško ne uživjeti se u ulogu njemačkog vojnika u borbi s britanskim avionima. Nažalost, pitanje je dana kad će konstrukcija topa ipak podleći zubu vremena i djelovanju mora.
Najdublji dio olupine nalazi se pod krmom gdje se pješčano dno spušta već na 38 metara. Iz pijeska viri polovica jednog od tri brončana brodska propelera. Ako ste se do krme spuštali po palubi, vrijeme je za povratak ka pramcu uz bokove broda, kako biste mogli razgledati i unutrašnjost. Mjestimično se na čeličnim spojevima konstrukcije naziru komadi mahagonija koji još nisu istrunuli. Već na krmi jasno se prepoznaju snažni dizelski motori. Idući ka pramcu potpalubni prostori su sve širi. Vide se sitni dijelovi vojne opreme i inventara, a pravo je pitanje koliko toga je izvađeno s olupine u vrijeme kada nije bila zaštićena i kada nije postojala niti jasna regulativa ronjenja na ovakvim lokacijama.
Više o ronjenju na ovoj olupini možete pronaći u sedamnaestom broju SCUBAlife magazina.
Danijel Frka je najpoznatiji istraživač povijesnih olupina u Jadranu, podvodni fotograf s mnoštvom osvojenih nagrada i autor knjiga o olupinama u Jadranu ('Tajne Jadrana' (2002.) i 'Blago Jadrana' (2012.)), a autonomnim ronjenjem bavi se od 1975. godine te ima više od 10.000 zarona.
Goran Butajla je glavni urednik SCUBAlife magazina od prvog broja, prekaljeni ronilac (instruktor trener) koji je u svojoj ronilačkoj karijeri proputovao gotovo čitav svijet. On je i autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz svih dijelova svijeta koje možete vidjeti u SCUBAlifeu.
