Tragična smrt petero ljudi u podmornici Titan tijekom spuštanja do olupine Titanica navela je neke da opisuju podmornice za duboko ronjenje kao vrlo rizične.
No, povijest istraživanja morskih dubina u podmornicama pokazuje da je to daleko od istine. Naime, batiskafi (bathyspheres) su bile ronilice bez pogona koje su se spuštale u more na kabelu i koristile za pionirska duboka ronjenja početkom 1930-ih. Od tada su podmornice odvele mnogo ljudi u duboki ocean i sigurno ih vratile na površinu. Niti jedno od tih dubokih ronjenja u podmornicama prethodno nije doživjelo katastrofalan kvar trupa.
Istraga oko Titana već je pokrenuta i svakako će koristiti da naučimo nešto i shvatimo zašto se dogodila ova tragedija. Treba naglasiti da su mnoge podmornice s ljudskom posadom već bile na olupini Titanica i sretno se vratile. Također, možemo uočiti da je podmornica OceanGate-a Titan imala cjevasti dizajn, a većina podmornica za duboka ronjenja dizajnirana je sferično. Trup Titana bio je izrađen od karbonskih vlakana (neke komponente od titana), a ti materijali nisu prije kombinirani za izgradnju dubokih podmornica. Iako su neke podmornice za duboka ronjenja pretrpjele oštećenja kada su zbog kvarova potonule ispod deklariranih dubina, niti jedna takva podmornica prije Titana nije implodirala.
Godine 1954. batiskaf FNRS-3 napravio je tada rekordni zaron na dubinu od 4050 metara dubine. Nakon toga je batiskaf Trieste 1960. godine zaronio na dubinu od 10.916 metara u Marijansku brazdu, a posadu su činili poznati francuski oceanograf Jacques Piccard i američki mornarički poručnik Don Walsh. Trieste je bio sferičnog oblika obložen čelikom debljine 127 milimetara. Za taj zaron trebalo im je nešto manje od pet sati da stignu do dna, a na dnu su se zadržali oko 20 minuta.
Dakle, kada je 1985. otkrivena olupina Titanica na dubini od 3800 metara, podmornice su već nekoliko desetljeća ronile na veće dubine od te. Na Titanicu su prva ronjenja izvršena američkom podmornicom Alvin već u srpnju 1986., nakon čega je uslijedila francuska podmornica Nautile 1987. Zanimljivo je da je francuska podmornica Nautile zaronila do Titanica ukupno 47 puta. U razdoblju od 14 godina, počevši od 1991., dvije ruske podmornice (Mir 1 i Mir 2) posjetile su olupinu Titanica više puta od bilo koje druge podmornice. Ove ekspedicije uključivale su snimanje broda za potrebe legendarnog filma redatelja Jamesa Camerona. Podmornice Mir korištene su i za prva turistička ronjenja na Titanic koja su počela 1998. i koštala su 32.000 američkih dolara po putniku (to je ekvivalentno vrijednosti od oko 65.000 eura danas). Zgodno je spomenuti i da se u jednoj podmornici Mir odvilo vjenčanje dok je ronila oko pramca Titanica 2001. godine. Na svojim posljednjim zaronima na Titanic 2005. godine podmornice Mir snimale su TV program uživo s olupine prenoseći slike putem optičkog kabela na njihov pomoćni brod, a zatim na obalu putem satelita. James Cameron predstavio je emisiju Discovery Channel’s “Last Mysteries of the Titanic” iz unutrašnjosti podmornice Mir-2 kao dio prvog emitiranja s takve dubine.
Podmornice Mir 1 i Mir 2 danas su muzejski eksponati, a trenutno je operativno sedam podmornica koje mogu dosegnuti dubinu veću od one na kojoj leži Titanic. Šest tih podmornica u vlasništvu je vlada i koriste se za znanstvena istraživanja morskih dubina. Tri od njih su kineske, dok SAD, Francuska i Japan imaju po jednu. Postoji i jedna podmornica za vrlo duboko ronjenje u privatnom vlasništvu – Triton Submarines. Izgrađena je 2019. godine, a od tada je zaronila u više od desetak dubokih oceana, uključujući opetovana ronjenja do najdublje točke oceana (Challenger Deep u Marijanskoj brazdi). Ta podmornica je pet puta ronila i do Titanica u 2019. godini, a prošle godine je prodana istraživačkoj organizaciji i preimenovana u ime Bakunawa.
Sve trenutne podmornice koje mogu dosegnuti dubinu Titanica zatvaraju svoje putnike u sferni metalni trup, budući da taj oblik pomaže ravnomjernoj raspodjeli pritiska po površini. Te podmornice mogu primiti samo dvije ili tri osobe, budući da bi veći sferni trup bio prevelik i pretežak. Titan je imao trup cjevastog oblika koji je razdvajao tradicionalnu sferu i umetao cijev od karbonskih vlakana između njegovih polovica kako bi napravio mjesta za pet putnika. No, valja napomenuti da je podmornica Aluminaut iz 1960-ih mogla zaroniti do 4500 metara, a imala je aluminijski trup cjevastog oblika koji je mogao nositi sedam osoba. Stoga će istraga također razmotriti materijale korištene u trupu Titana, uključujući ugljična vlakna koja prije nisu bila korištena u tu svrhu, ali i kako su spojene dvije titanijske polutke i dio trupa od karbonskih vlakana.
Prije Titana, jedini fatalni incidenti koji su uključivali putnike u podmornicama dogodili su se 1970-ih u plitkoj vodi. Dim od električnog požara preplavio je one koji su se nalazili u japanskom ronilačkom zvonu na dubini od oko 10 metara 1974. godine. Prije toga podmornica Johnson SeaLink zaplela se u olupinu broda na dubini od 110 metara 1973. godine, a dvoje od četiri putnika umrlo je od trovanja ugljičnim dioksidom prije nego što je izvučena. Godine 1970. podmornica Nekton Beta spašavala je potopljeni motorni čamac i sudarila s njim, što je uzrokovalo curenje u kojem se jedan od putnika utopio.
Istraga oko tragične podmornice Titana usredotočena je na analizu krhotina te olupine kako bi stručnjaci ustanovili što se točno dogodilo s Titanom i zašto je on tako očigledan izuzetak u sigurnosnoj evidenciji podmornica za duboko ronjenje.
