Svaki čovjek ima karakteristične osobnosti koje ga razlikuju od drugih ma koliko bliski bili.
Razlike među ljudima su psihološke prirode, fiziološke, spolne, karakterološke, ali i svaka jedinka podložna je varijacijama svog uobičajenog psiho-fizičkog profila. Dok smo zdravi te razlike se javljaju zbog prirodnih razloga potaknute najviše fiziološkim procesima, cirkadijalnim dnevnim i mjesečnim bioritmovima. Menstruacija kod žena je jedan od primjera, a ima ih više kod oba spola. Pored toga, svakodnevno smo izloženi i drugim promjenama koje nastaju našim ponašanjem i djelovanjem, a i vanjskim faktorima na koje ne možemo bitno utjecati, ali koji itekako utječu na nas.
Najpoznatiji i najčešći uzrok oštećenja zdravlja ronilaca je dekompresijska bolest (“kesonska bolest”). Nastaje probijanjem krivulje sigurnosti, to jest neadekvatnim odnosom dubine zarona i dužine ronjenja (dekompresijska doza), uz nepridržavanje predviđenih sigurnosnih pravila – dekompresijskih zastanaka. Ronilačke tablice i ronilački kompjutori stoga su nezamjenjivi dio opreme svakoga zaljubljenika u dubine. Ova pomagala nam govore kakva nam je dekompresijska doza u određenom momentu i što trebamo činiti kako bismo sigurno i bez posljedica izronili na površinu.
Druga, opasnija, ali srećom i bitno rjeđa ronilačka bolest je barotrauma. To je teška ozljeda koja nastane zarobljavanjem plina (najčešće zraka) u šupljim organima gdje u izronu dolazi do nagle ekspanzije tog plina (a najviše u zadnjih 10 metara) i posljedičnog širenja organa u kojem je plin zarobljen. U momentu dostizanja maksimalne rastezljivosti tkiva, njegove strukture pucaju akutno ugrožavajući život. Ona najčešće pogađa pluća, ali može zahvatiti i druge respiratorne i s njima povezane organe (sinuse, uši), kao i probavne organe. Pucanje plućnog tkiva izaziva krvarenje i kašalj s iskašljavanjem sukrvavog sadržaja uz mogući prodor plinskih mjehura krvlju do mozga (neurološke posljedice ovise o zahvaćenim centrima), dok pucanjem probavnih organa (želuca i/ili crijeva) njihov sadržaj bude izliven u trbušnu šupljinu izazivajući akutnu upalu trbušne maramice (peritonitis) što je stanje s vrlo visokim postotkom smrtnosti bez obzira i na žurno izvedeno kirurško liječenje.
ZNANJE I PLANIRANJE
Ronioci tijekom svog školovanja za različite ronilačke kategorije dobiju znanja o navedenim (i drugim) potencijalnim opasnostima i rizicima. Nauče kako da ih spriječe svojim planiranjem i izvođenjem ronjenja. No, s vremenom i iskustvom ronjenje prelazi u rutinu uz sve manje opreza, a sve više zabave. Zaborave se i čimbenici rizika. Zbog toga se uglavnom naprave grješke zbog kojih ipak nastanu ronilačke bolesti. Ponekad su te greške i “namjerne” – u slučaju zakazivanja dijela opreme za disanje ili zbog spašavanja drugog ronioca dogode se situacije u kojima se mora naglo izroniti, ponekad i uz aktiviranje jacketa. Interesantno je da je bitno više od polovice nastradalih ronilaca sa statusom iskusnih i/ili instruktora, uz bitno manje početnika koji se zbog straha striktno drže pravila ronjenja, bez improvizacija i opasne rutine.
Interesantno je da u većini slučajeva nastradali ronioci uporno tvrde da su ronili po predviđenom protokolu i bez ikakvih grješaka. Kako bi bili uvjerljiviji u svoju “nepogrešivost”, obično navode svoje ronilačke i instruktorske kategorije te veliki broj urona. To, naravno, ne odgovara istini i pažljivim razgovorom (anamnezom) i analizom profila ronjenja uoče se često i kardinalne greške. Drugi “dokaz” da nisu krivi za vlastitu ronilačku bolest je činjenica da ronilački kompjutor nije alarmom upozorio na greške. Zaboravljaju pritom da je svaki kompjutor sprava koja može biti neispravna i davati krive podatke, može se i pokvariti, a u svakom slučaju računa čisto matematički model na bazi idealnih uvjeta (što je gotovo utopija) i stoga je mudro sa sobom imati i stare dobre ronilačke tablice i aktivno pratiti i pamtiti faze ronjenja, bez prepuštanja sigurnosti isključivo kompjutoru. No, nerijetko doista u profilu ronjenja nema propusta. Postavlja se pitanje – zašto su onda nastradali?
Čimbenici rizika za nastanak dekompresijske bolesti
– Tjelesno naprezanje, rad pod vodom
– Opća tjelesna sprema (kondicija)
– Temperatura, hladno more, topli tuš
– Spol (žene u povećanom riziku, osobito tijekom menstruacije)
– Dob, stanje cirkulacijskog sustava, stanje zglobnih površina
– Povećana tjelesna težina
– Anatomska anomalija “rupa u srcu” (foramen ovale appertum, FOA)
– Dehidracija
– Povišen parcijalni tlak ugljičnog dioksida (pCO2)
– Unos alkohola
– Neadekvatna ishrana
– Ranije ozljede (dekompresijska bolest je kumulativna – oštećenja se nadovezuju jedno na drugo i svaki put se sve lakše oboli)
– Loša prilagodba uvjetima ronjenja
– Višestruki i brzi izroni – “jo-jo” ronjenje (višestruke naizmjenične promjene dubine ronjenja)
– Ponovljena ronjenja tijekom istog dana i sukcesivno ronjenje
– Putovanje zrakoplovom i boravak na visini kratko po ronjenju
– Neznanje, neiskustvo, nedisciplina
– Oslanjanje isključivo na ronilačke kompjutore
– Uporaba umjetnih plinskih mješavina
– Ronjenje bez razmišljanja (oslanjanje samo na voditelja ronjenja)
Ako je doista profil ronjenja bio savršen i dekompresijska doza nije prekoračena, negdje u gornjem popisu pronaći ćete odgovor na pitanje zašto se ipak pojavila dekompresijska bolest.
Više o ovoj i drugim medicinskim temama vezanim za ronioce možete pronaći u knjizi Medicinski priručnik za ronioce.
Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.
